U životu se često vozimo do svog cilja puni nade, očekivanja i želje da do njega što prije stignemo. Zbog ushićenosti i nestrpljenja često koristimo prečice, a mnogo puta završimo u slijepoj ulici. Nailazeći na zid, blokadu kažemo da smo zalutali, da smo bili na krivom putu. Nešto smo krivo napravili pa nije ispalo kako treba. Često osim sebe okrivljujemo druge, tražeći razlog zašto smo skrenuli u slijepu ulicu života, zbog čega smo doživjeli neuspjeh.
Widget not in any sidebars
Pitam se da li je slijepa ulica stvarno metafora za promašaj u životu. Da li je sve ono što nije ispalo kako smo priželjkivali, uistinu poraz? Ili je svaka životna situacija samo prilika da naučimo nešto o sebi?
Ako je tako onda porazi, promašaji ne postoje. Kad razmišljam o svom životu, shvaćam da iz uspjeha i pobjede nisam mnogo naučila, dok su mi poteškoće i „porazi“ donijeli priliku da bolje spoznam sebe, svoje želje, namjere i očekivanja. Kada sam nizala uspjehe, od veličine vlastitog ega nisam vidjela dalje od nosa. Bilo je bitno slaviti, veličati sebe i svoj trud koji me doveo do uspjeha. Nakon slavlja, taj osjećaj bitnosti polako bi počinjao blijediti. Sve dok nije postao dio indiferentnog sjećanja, koji sve rijeđe bude tek osvrt ili digresija. Vremenom čovjek svoje uspjehe uzme zdravo za gotovo, dok se od „neuspjeha“ dugo oporavlja, teško otpušta ili sa gorčinom prisjeća. Kada bi se sve odvijalo onako kako ja želim, po mom zacrtanom planu, mislim da ne bih ništa novo naučila. Nizala bih uspjehe, medalje, ordenje, priznanja, ali egu bi uvijek bilo malo, jer uvijek moram više, bolje, najbolje. Nasuprot tome, doživjeti neki oblik poraza, nije nimalo ugodno iz ugla bilo čijeg ega, ali ako želim svjesno živjeti svoj život i čitati znakove pored puta, onda udarac u zid, nije takva tragedija, ako izostavim dramatični ego koji bi u takvim situacijama kukao: „Zašto baš meni, čime sam to zaslužila, šta sam to skrivila?!“ Svaki put kad sam pala ispit, vraćajući se na nepoloženo gradivo uočavala sam sve ono što mi je prvi put promaklo, ili što sam smatrala nebitnim, uviđala sam koliko toga mi je ostalo nejasno. Zbog toga je popravni ispit bio moja druga šansa da shvatim gdje sam pogriješila, tako sam sa većom dozom samouvjerenosti i jasnoće izlazila na sljedeći ispitni rok.
Što je slijepa ulica nego prilika za transformaciju sebe i vlastitog životnog pravca. Kako? Tako što ćemo uraditi ono što inače radimo kada se nađemo u ćorsokaku. Vratićemo se unazad, napraviti retrospektivu naših odluka, vratit ćemo se sebi. Svako preispitivanje nas samih je način da ojačamo mentalno, emocionalno i duhovno, da povećamo samopoštovanje i vjeru u svoju moć da možemo svjesno upravljati životom. Kada radimo stvari koje su u harmoniji sa nama, onda su male šanse da zalutamo. Ali ako nam se dogodi blokada, zid, treba da znamo da je izlaz u povratku sebi. Povratkom sebi olakšavamo svoj put, tada nemamo potrebu za žurbom niti prečicama, krećemo se pravom brzinom u pravom smjeru. „Slijepe ulice“ postoje kako bismo progledali.
Anela Merdanović, plavopero777.wordpress.com
