Tajna zlih pogleda: Urok, magija ili negativna sugestija?

Zbog čega je i u modernom dobu neuništivo narodno vjerovanje u ‘urok’ i ‘urokljive oči’? “Urok” u stvari govori o jednom fenomenu: čim se koncentriramo na nešto ili nekog, odmah stupimo u fini energetsko-informacijski kontakt, a da nismo toga ni svjesni i između nas nastaje nevidljiva ‘cjevčica’ kroz koju dobivamo tuđu informaciju i dajemo svoju. To se može koristiti u dobre, ali i u zle svrhe…

Ovo vjerovanje je rasprostranjeno ne samo kod primitivnih plemena nego i u civiliziranim zemljama, gotovo svugdje: u cijeloj Europi, u udaljenoj Aziji, u afričkim džunglama, kod američkih Indijanaca kao i na Madagaskaru.

Negativne sugestije očima

“Urok” u stvari govori o jednom fenomenu: čim se koncentriramo na nešto ili nekog, odmah stupimo u fini energetsko-informacijski kontakt, a da nismo toga ni svjesni.

Između nas nastaje nevidljiva ‘cjevčica’ kroz koju dobivamo tuđu informaciju i dajemo svoju. Takav kontakt može biti iscjeljujući, ali i sa težim posljedicama jer iz najboljih pobuda možemo unijeti pomutnju u tuđi organizam prodirući mislima u njegov unutarnji ‘sustav upravljanja’.

Većina čak i ne zna da posjeduje takve sposobnosti, ali svatko može provjeriti koliko je jak u toj oblasti.

Na primjer, ako uporno gledate u potiljak nekoj osobi i to je natjera da se okrene, znači da imate dovoljno jaku energetiku i trebate biti vrlo oprezni jer nesvjesno možete poremetite tuđu unutarnju harmoniju.

Naročito kad ljudi čija je zaštita oslabljena: kod bolesnika, kod umornih i slabovoljnih. Tada i govore o uroku.

Ima li to zaista veze s pogledom i očima?

Bioenergetičari smatraju da je pogled naročito opasno ubojito oružje. Kažu da je to svojevrsno oštro šilo koje može ne samo ogrebati našu nevidljivu drugu ‘kožu’, nego je i probušiti i prodrijeti unutar organizma i na taj ga način reprogramirati.

Takvi energetski utjecaji nisu posebno opasni za zdravu odraslu osobu. Ona posjeduje nevidljivu zaštitnu opnu poput oklopa, koja kao druga koža prima na sebe sve energetske utjecaje izvana – prihvaća korisne i čuva od štetnih.

Ali ponekad ni ona ne može izdržati jak udarac izvana, ‘ugiba se’ ili se čak oštećuje tako da propušta tuđu energetsku ‘infekciju’ koja nas odmah ‘štima’ na svoje valove. A naše snage počinju curiti iz organizma kroz nastalu rupu umjesto da se brane protiv ‘invazije’.

Ispostavlja se da on nije jednake debljine na svim mjestima. Ima vrlo osjetljivih zona gdje se vrlo lako napravi ‘rupa’.

Duži period su istočnjački redovnici i majstori borilačkih vještina tajno čuvali znanje o tim čudesnim točkama i prenosili to znanje od učitelja na učenika. Ali, danas znanost dosta zna o tim točkama.

To su takozvane ‘biološki aktivne točke’ preko kojih organizam aktivno razmjenjuje energiju s vanjskim svijetom.

Saznaje se također da je svaka točka povezana s određenim unutarnjim organom i da se preko te točke može promijeniti energetika tog organa – pomoću igala, lasera, pritiskom, zagrijavanjem, a vjerojatno i pogledom.

Naročito osjetljive bioaktivne zone su naše oči. Dokazano je da je šarenica oka povezana sa svim unutarnjim organima. Do ovog otkrića su 60-tih godina prošlog stoljeća neovisno jedan od drugog došli I. Pekceli i N. Lilkvist.

Zanimljiva je povijest tog otkrića koje se u stvari dogodilo u šumi kada je mađarski dječak Ignac pokušao dohvatiti gnijezdo sove. Sova se hrabro borila ne bi li obranila svoje potomstvo. Kratak okršaj se završio tako da je sovi slomljena noga. Tog trenutka se na žutoj šarenici ptičjeg oka pojavila crna pruga. Napadač je bio toliko preneražen da je to upamtio za cijeli svoj ​​život. Ovaj dječak je bio budući čuveni liječnik Pekceli.

Zahvaljujući otkriću projekcijskih zona na šarenici, dijagnosticiranje oboljenja prema očima danas više nije privilegija tradicionalne medicine. Iridodijagnostika se vrlo često koristi u suvremenoj medicini. Pročitaj ovdje više.

Kod oboljenja određenog organa odgovarajuća projekcija na šarenici mijenja boju – u početnoj fazi oboljenja postaje svjetlija kao da uvećava iscjeljujući protok svjetlosti u odgovarajući organ, a u kroničnoj fazi postaje tamna.

Tako se nameće sasvim prirodan zaključak: preko očiju ne samo da se može saznati o stanju unutarnjeg organa nego se može i djelovati na njih.

Kakvo će to djelovanje biti ovisi od informacije koja kroz njih stiže, a ona može biti vrlo različita.

Radi li se ovdje zapravo o telepatiji?

Možda su u pravu oni koji tvrde da se pogledom može prenijeti emocionalno stanje. Uvjeravaju da očima možemo ne samo umiriti ili razjariti osobu koju gledamo nego je i usmrtiti?!

Nema ništa iznimno u takvoj pretpostavci. U narodu su odavno smatrali da pogled čovjeka koji je na samrti ima u sebi kolosalnu energiju koja može nauditi onima koji ga gledaju.

Upravo za to je vezana tradicija da se osuđenicima pred smaknuće vezuju oči.

Smatra se da i oči umrle osobe ostaju opasne.

A tu je i drugi običaj: pokojnicima posvuda zatvaraju oči, a ponekada i kovanice stavljaju na njih.

Vjerojatno su mnogi barem jednom imali dojam da ih netko gleda u potiljak, a kada su se osvrnuli, pogled im se susreo s nečijim očima.

Eksperimenti, zapisi i metode

Znanstvenici sa sveučilišta Queens odlučili su da to pomoću eksperimenta potvrde ili opovrgnu.

U njihovim eksperimentima sudjelovalo je na stotine volontera. Svatko od njih bi sjeo na sred sobe, a druga osoba bi određeno vrijeme gledala u njegov potiljak.

Ako je osoba osjećala pogled, saopćavala je to istraživaču. Ispostavilo se da se u 95 posto slučajeva tuđi pogled osjećao dosta jako. Većina ga je osjetila kao letimičan pritisak u potiljku – poput lakog povjetarca.

Povijest je sačuvala puno svjedočanstava o tajanstvenoj pogibiji ljudi i životinja zbog takvog pogleda.

Plinije Stariji (23-79. Godine pr.n.e) pisao je o tome prije skoro 2.000 godina, a o tome svjedoče i srednjovjekovne kronike.

Još 1880. godine, čuveni dreser Durov proveo je pokuse sa životinjama. On je smatrao da snaga ljudskog pogleda ima odlučujuću ulogu. Njegova vlast je doista tajanstvena.

Naročito ako je pogled usmjeren u oči, ili kao što je govorio dreser – ‘još dublje od očiju – u mozak životinje’. Evo kakav eksperimet je prikazao znanstvenicima u svom zvjerinjaku 21. veljače 1914. godine.

Članovi povjerenstva su zamolili Durova da misleno sugerira lavu Princu da napadne lavicu koja je mirno ležala u kutu kaveza. Dreser koji je bio slavan po svom humanom odnosu prema životinjama, bio je protiv tako svirepog eksperimenta, ali zbog ‘znanstvene istine’ odlučio je da prihvati ovaj zahtjev.

Gledao je u oči lava koji je mirno stajao pred njim i zamislio da se lavica Princeza prikrada komada mesa ispred nosa Princa i njena žuta šapa puštenih kandži samo što ga nije dodirnula. Članovi povjerenstva nisu stigli ni da se osvijeste, a lav je odjednom zarikao, bacio se na lavicu i zario zube u nju.

Zvijeri su se spojile u ogromno kotrljajuće klupko i kavez se klatio i odjekivao od siline udaraca tijelima. Uzbuđenje nije napuštalo lava vrlo dugo, čak je i ranio šapom službenika pored rešetki.

Na posljetku Durov je smirio Princa – ponovno pogledom: ‘Lav se nervozno šetao gore-dolje kavezom. Prišao sam i uhvatio njegov pogled. Njegove oči su gorjele zelenom svjetlošću. Eno ga, legao je. Nastavljam da ga neprekidno gledam, u mislima ga mazim, prstima češkam njegovu grivu, iza uha – sve u mislima. Meko se oglasio s ‘mijau-mijau’, olizao se i zatvorio oči ‘…

U povijesti ima puno svjedočanstava o sličnom utjecaju ljudskog pogleda. Tako je u 19. stoljeću zabilježen slučaj kada se omanji Englez Bul Padzor kladio u pet tisuća funti da će pogledom zaustaviti i natjerati u bijeg čopor pasa koje su namjerno nahuškali na njega. Njegov pogled sugerirao je psima panični strah, razbježali su se ujedajući jedni druge kao i promatrače koji su se tu našli.

Što se tiče životinjskog svijeta, ‘magični pogled’ je dobro poznat, naročito među zmijama. Svatko je čuo za to, ali je rijetko tko mogao to promatrati. Francuski prirodoslovac Lavollan imao je sreću da se uvjeri više puta u činjenicu da takav pogled postoji. Jednom je u indijskoj džungli obratio pozornost na čudno ponašanje šarenog djetlića. Sjedio je na drvetu, užasno je kreštao i previjao se u grčevima. Uzrok je odmah bio uočen – na jednoj grani, na metar od djetlića, nalazila se velika zmija piljeći u pticu svojim sjajnim očima. Neravnopravni dvoboj se završio vrlo brzo, tako da je djetlić pao s drveta mrtav.

Lavollan je više puta bio svjedok da su se miševi i žabe ukočili zbog zmijskog pogleda. Jednom se našao i sam pod njegovim utjecajem. Bio je u lovu u močvari i odjednom je osjetio neobičnu drhtavicu u čitavom tijelu, a istovremeno ga je mimo njegove volje nešto vuklo prema mjestu u koje se nije imao namjeru uputiti. Kada je prišao bliže tome mjestu, vidio je na rastojanju od tri metra ogromnu zmiju koja je neprestano gledala u njega. Prirodnjak je jedva u poluparaliziranom stanju digao pušku i pucao u ‘hipnotizera’.

Ima dosta svjedočenja da neki ljudi imaju ‘magični pogled’. U knjizi ‘Tajanstveno i nepoznato’ (1904) autor I. Kupčinski priča o jednom svom poznaniku s Krima, koji je morao spuštati kapke kad je prolazio pored kokoši.

– Znate li kakve oči imam? Čim se upiljim u pticu – ona pada mrtva … Želite li provjeriti? Ali pod uvjetom da platite gazdi za pticu uginulu od mog pogleda. Pristao sam i odabrao najžustriju kokoš. Čovjek se upiljio u nju, a ona se odmah smirila, postala je mlitava, objesila je glavu i pala.

– Uspavali ste je? – Uzviknuo sam.
– Nisam, nego je mrtva. Priznajem da se ne radujem zbog snage svoga pogleda, ali moje oči čine štetu bez moje volje … ‘

Takvih priča ima mnogo. Vrlo su slične i pokazuju da uginuće životinja uslijed djelovanja ‘opasnog pogleda’ nije rijetkost.

Evo jednog zabilježenog slučaja kojeg je ispričala nastavnica jedne škole. Na satu crtanja jedan mališan je uzeo iz ruke jedne djevojčice teglicu s bojom. Ona ništa nije poduzela, samo je bacila koncentriran pogled na njegovu ruku. I odjednom je nestaško uz uzvik ispustio boju. Učiteljicu je zapanjio plik na njegovoj ruci, kao od opekotine.

– Kako te je opekla? – Pitala je nastavnica. – Očima! – Urlao je dječak.

Šestogodišnja djevojčica ni po čemu se ne razlikuje od svojih vršnjaka: mirna je, poslušna, svijetle kikice i plave oči.

Ali kada ju je istraživač zamolio da koncentrira pogled na njegovu ruku, osjetio je dosta jako probadanje.

Liječnik smatra: ‘Najvjerojatnije je da djevojčica šalje jak telepatski signal koji sugerira čovjeku da mu je vruće’. Ovu priču potvrđuje i priča djevojčicine mame: ‘Ona je kasno progovorila – tek s tri godine. Doduše obitelj ju je razumjela i bez riječi: čim je bila žedna – netko joj je već donosio vodu … ‘Dogodio se i jedan događaj koji je ostao u sjećanju njene mame cijeli život. Trogodišnja Vika se izgubila.

To su primijetili poslije 40 minuta. ‘Trčim ulicom, a iznutra jasno čujem njezin glas: Mama, Mama … Stigla sam do druge ulice, do treće i shvatila da je njezin glas postao slabiji – pogrešan smjer. Vratila sam se, krenula na drugu stranu. I onda sam vidjela kćer – oko nje se sakupio svijet, zapitkuju je: Čija si djevojčice? A, ona žmiri, uši je pokrila rukama i šapuće: Mama, mama … ‘

Pokusi s psima

Koliko složene mogu biti misaone sugestije kroz oči pokazuje eksperiment u kojem je 17. studenog 1922. godine sudjelovao radiofizičar Kaczynski (1889-1962) koji je u mladosti radio sa Durovom.

Na molbu znanstvene komisije dreser je morao sugerirati psu Marsu da izađe iz gostinjske sobe u predsoblje, da priđe stoliću s telefonom, da uzme u zube adresar i donese ga u sobu.

Durov je gledao u pseće oči samo pola minute, ali sve je bilo ispunjeno potpuno precizno, bez obzira na to što je na stoliću bilo više knjiga. Pas je bio sam u predsoblju, a njegove akcije promatrao je profesor Koževnikov kroz jedva odškrinuta vrata. Durov je bio u gostinjskoj sobi izvan dosega pogleda psa.

Samo tijekom 1920-21. godine u zoopsihološkom laboratoriju Durova obavljeno je oko 1278 sličnih eksperimenata. Uz to, uspješno sugeriranje je prakticirao kako sam Durov, tako i druge osobe, koje su poznavale njegovu metodiku.

Metodika je ovakva: ‘Gledam kroz pseće oči pravo u mozak i zamišljam u sebi na primjer, ne riječ’ idi ‘- nego kretanje i akciju pomoću kojih pas mora izvršiti zamišljeni zadatak. Istovremeno jasno zamišljan pravac kretanja i sam put koji pas mora proći i kao da obilježavam u njegovom mozgu različite znakove na njegovom putu (to mogu biti pukotine u podu, neke fleke …).

Tek onda izdajem misaonu naredbu kao okidač u mozgu: ‘idi’ – i onda se pomaknem u stranu da oslobodim psu put za ispunjenje zadatka. Polubudna svijest psa u kojoj se oslikala prenesena misao, lik, akcija …, reagira na naredbu i pas izvršava primljeni zadatak bez otpora kao da ispunjava svoj ​​prirodni impuls dobiven iz vlastitog središnjeg živčanog sustava. A nakon izvršenja, pas se otresa i pokazuje radost, što je uspješno završio “svoj” ​​naum.

Ova metoda je pristupačna za svakog čovjeka koji zna koncentrirati svoju misao. Ona odgovara za ‘programiranje’ ne samo životinja nego i ljudi.

Jedan čovjek u istraživanju pokazao je svoje umijeće na ulici – na njegovu misaonu sugestiju čovjek ispred njega bi se spotaknuo. Dječja igra, ali činjenica je činjenica.

Izvjesno je da je moguće upravljati kinetičkim značajkama kod životinja i ljudi pomoću koncentriranog pogleda.

Tajna lijevog oka

Evo i jedan savjet iskusnih ljudi iz njihove prakse. Lijevo oko je kod većine životinja (kao i kod ljudi) osjetljivije na prijem tuđe informacije nego desno.

A evo i jedne činjenice, malo poznate. Teško je reći da li je to slučajna podudarnost ili su tu neke nama nepoznate zakonitosti, ali nedavno se pokazao neobičan detalj.

Ispostavilo se da u likovnoj umjetnosti postoji ‘princip lijevog oka’. To je otkrio istraživač Kristofor Tyler prilikom analiziranja portreta poznatih majstora slikarstva tijekom posljednjih šest stoljeća.

U većini slučajeva umjetnici intuitivno (ili ne) smještaju lijevo oko portretirane osobe u samo središte slike.

Prema Tylerovu mišljenju, upravo ta pozicija izaziva kod gledatelja osjećaj su-učestvovanja. I obratno, bilo kakvo premještanje lijevog oka od centra slike kod gledatelja stvara čudan osjećaj otuđenosti …

Puno toga se još istražuje, ali je činjenica da postoji bio-radijacijsko zračenje ljudskih očiju, koje može djelovati na energetiku udaljenih bioloških objekata – ljudi, životinja, biljaka …

Posljedice mogu biti vrlo različite: od harmonizacije unutarnjih procesa (ekstrasenzorsko liječenje) do nenamjernih poremećaja (urok) i svjesnog (čini).

Bebe su najosjetljivije

Često se čuje da bebu ne treba nikom pokazivati ​​osim bliskoj rodbini dok ne napuni tri mjeseca – zbog uroka. Moguće je da u toj narodnoj mudrosti ima dubokog smisla.

Suvremeni bioenergetičari smatraju da su bebe u prvim mjesecima života naročito osjetljive na tuđu energetiku i nemaju dovoljno jaku zaštitnu auru.

Istraživanja su pokazala da je biopolje bebe u tom dobu sedam puta slabije nego kod odrasle osobe. Bebe se mogu razboljeti čak i ako su neko vrijeme bile u prisustvu bolesne, ali ne i zarazne u običnom smislu, osobe.

Zato se preporučuje da se beba bar do godinu dana starosti ne izlaže nepotrebno pogledima stranaca, posebno kad spava, jer je tada njena zaštita oslabljena.

Također ne treba posvećivati ​​previše pažnje tuđim bebama.

Na Istoku se smatralo da čak i majčin pogled može biti štetan za dijete ukoliko je prepun negativnih emocija i bebi treba prilaziti samo u smirenom stanju.

To danas potvrđuje i moderna psihologija te pedijatrija.

Prema tome, pažljivo s očima, kako svojim, tako i tuđim.

conopljanews.net