Postoji mnogo različitih tipova ljudi na svijetu. No, svi smo više manje slični kada je riječ o snovima. Svima nama snovi su ono što nas tjera da živimo dalje, da se nadamo, koračamo kroz kiše i vjetrove, kroz sve probleme. Svi se nadamo da će se život najednom preobraziti u ono željeno, noćima sanjano, godinama očekivano.
Ali, koliko se zaista trudimo izgraditi sebe i poraditi na tim snovima? Shvaćaš li, da bi rastao, moraš krenuti naprijed, a ne konstantno ići deset koraka unatrag.. Ne možeš se skrivati od života u okrilju svoje sobe, prekriven toplom dekicom, sanjareći o svim lijepim stvarima i iskustvima koje želiš proživjeti dok si tu. Znaš li, da bi dobio ono što istinski želiš, ono što nikada nisi imao, moraš se usuditi napraviti sve ono što nikada nisi? I ne, ne govorim tu o onome da cilj opravdava sredstvo, te da ćeš na ružan način postići sve ono što želiš. Nikako. Zna se kako takve priče počinju i gdje završavaju. Možda i zavaraš sam sebe, pa odabereš onaj easy way out, možda odlučiš ići linijom manjeg otpora kako bi što prije postigao željeno. Ali, uvjeravam te, nećeš iza tih vrata i nasred proklete ceste pronaći sreću. Zato što ono što je tebi namijenjeno, moraš naučiti zaslužiti na pozitivan način, šireći dobru energiju i otkrivajući sebe.
Moraš naučiti padati dostojanstveno, s osmijehom na licu i suzama u oku. Moraš shvatiti da ponekad treba i pasti, kako bi svoj put sagledao sa svih aspekta, te naučio ono što trebaš naučiti da bi mogao krenuti dalje. Jer, teško da se cijeni ono što se lako dobije. Valja naučiti i da je u redu plakati kao kišna godina, upirati prstom u sebe i analizirati u beskonačnost, kako bi naučio što si mogao napraviti drukčije i bolje. U redu je ne biti u redu, u redu je prolaziti cijeli jedan spektar emocija, jer to je znak da si i dalje otvorena srca. I da, koliko god povrijeđen i beznadan se činio, ipak postoji dio tebe koji vjeruje u bolje.
I treba vjerovati, ali ne treba sve prepustiti ”sudbini”. Sudbina neće koračati umjesto tebe, neće se suočavati s najgorim strahovima, padati i ustajati iznova. Tko ti stoji na tom putu između tebe i snova, tebe i ostatka svijeta? Bojiš li se samoga sebe i onoga što bi mogao u sebi i izvan sebe kreirati, ili se bojiš toga kako bi se tvoje ponašanje i tvoja uloga odrazila na druge, na one bližnje i one strane, koji će tek doći?
Koga čekaš i što čekaš, da bi se pokrenuo, shvatio da sve ovisi o tebi? Znaš, ne možeš svaki dan piti istu kavu, a očekivati drukčiji, bolji okus. Ne možeš jesti slatko, a očekivati da se nećeš debljati. Ne možeš voljeti, a pritom ni suze ne ispustiti i sebe ne mijenjati. Ne možeš živjeti, tako što stagniraš i odbijaš rasti. Ne možeš se skrivati. Možda od ljudi da, možda i od sebe ponekad, ali od života ne možeš.
Jer, sunce moje, život se događa s tobom ili bez tebe, i to je činjenica. I nikoga na tom putu ne čeka. Ili ćeš se trgnuti i boriti da živiš onako kako želiš, ili ćeš se prepustiti da te zgazi stampedo onih neodlučnih, bahatih.. Ili ćeš možda kao sjena nestati, utopiti se u gomili i ne razviti svoj identitet do kraja.. Zašto bi si to dopustio, kada možeš letjeti? Da, nemaš krila, ali možeš letjeti. I neka ti drugi ne govore da ne možeš. To što oni ne mogu i ne žele, ne znači da i ti trebaš u isto vjerovati. Zašto je onda tako teško djelovati za svoj boljitak? Zašto se ne usuđuješ napraviti sve ono što nikada nisi, kako bi ostvario sve ono što si želiš?
Znaš da drugi ne mogu proći tvoj krug i završiti tvoje lekcije. Nije ti to kao ispit u školi, gdje netko drugi može napisati odgovore na pitanja koja ne znaš ili si lijen napisati ih. Nema tu onog starog, drskog učitelja, koji će te ukoriti pred svima, dati ti jedinicu i poticati te da budeš bolji.
Znaš li da si ti taj učitelj, sam sebe koriš i bodriš. Svakom novom lekcijom kriomice samoga sebe ocjenjuješ, analiziraš i blatiš. Nemoj onda čekati da se pojavi netko i postavi se kao autoritet, da te natjera da ideš ondje gdje se nikada nisi zamišljao.
Napraviti taj prvi korak ka snovima, ni nije toliko težak. Nakon njega, svaki novi dan postaje sve lakši i lakši, koliko god teških koraka ti slijedilo. Zašto? Zato što automatski postaviš stvari u svojoj glavi tako lijepo i vedro, naučiš bodriti sam sebe i biti ponosan jer si se na nešto odvažio. I ne, nije bitno hoćeš li do kraja uspjeti i od prve doći ondje. Bitno je da se otisneš ka pučini, u ono divlje i nepoznato. Ondje, gdje te čekaju svi tvoji dječji snovi, vedri ljudi i lijepa iskustva.
Vjeruj mi, naučit ćeš biti ponosan i na onaj najmanji korak, jer ćeš se njime micati od one stare, nesigurne verzije sebe. I ako opet negdje posrneš, ustat ćeš, obrisati blato s koljena i uzdignute glave ići naprijed. I ako ne bude puta, kakvog si očekivao, uspjet ćeš pronaći potrebnu snagu u sebi, kako bi pronašao neki novi put. Jer, ne zaboravi, sam krojiš svoj put, svaki dan, svakim izborom.
Hoćeš li lijevo, desno, ili kroz sredinu? Sasvim nebitno. Hoćeš li doći na odredište danas, sutra ili za deset godina? Također nebitno. Hoćeš li doći do cilja na dobar ili loš način? Itekako bitno, najbitnije.
Ne želiš ondje negdje doživjeti sram i razočaranje samim sobom, jer si druge pustio da te vode i da ti utabaju put koji je trebao biti označen tvojim stopalima, utisnut tvojim duhom. Ne želiš se sramiti sebe jer si ono najljepše u sebi uništio tako jer si pogrešno život usmjeravao i uzimao sve zdravo za gotovo, do toga cilja.
Znaš da je to težak put, zato i čekaš i ništa ne činiš. Zato se skrivaš i puštaš da dani prolaze. Da, lakše je čekati i sanjariti. Ali, ljepše je, puno je ljepše živjeti sam onako kako si zamišljaš. Ostvariti ono što želiš, tako da ćeš napraviti ono što nikada nisi napravio. A što je to što nikada do sad nisi napravio?
Nisi istinski krenuo, onim dječjim srcem i nadom. Nisi se otisnuo sasvim na taj put, nego uvijek držiš nešto u rezervi.
Nisi se odvažio biti ono što jesi i što zaslužuješ biti. Nikada nisi postigao to da pobijediš samoga sebe, da odmakneš ono što te koči, suočiš se sa strahom i kreneš.
Što čekaš? Vrijeme ističe..
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/MareLombarovic/?modal=admin_todo_tour
https://marijalombarovic.wordpress.com/
