Često se razumno postulira da Bog prirodno voli svoje tvorevine, koje ne uključuju samo ljude, već i druge životne vrste. Stoga nijedno biće nije izvan domašaja Božje milosti i nikakvo nepotrebno ubijanje neće biti odobreno.
U gotovo je svim vjerama izbjegavanje mesa dio religijske prakse.
U Postanku 1:29 sam Bog objavljuje: »Evo dajem vam svo bilje što se sjemeni, po svoj zemlji i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam bude za hranu.»
U kasnijim knjigama Biblije, glavni proroci također osuđuju jedenje mesa.
Izaija 1:5 izjavljuje: »Bog reče: Sit Sam ovnujskih paljenica i pretile gnojne teladi; i krv mi se ogadi bikova, janjaca i jaradi. Kad na molitvu širite ruke, ja od vas oči odvraćam; molitve samo množite, ja vas ne slušam, jer ruke su vam u krvi ogrezle.»
Glavni kamen spoticanja za mnoge kršćane jest vjerovanje da je Krist jeo meso, a tu su još i brojne reference o mesu u Novom zavjetu. Međutim, pomno istraživanje izvornih grčkih rukopisa ukazuje na to da je velika većina riječi koje su prevedene kao «meso», ustvari trophe, bhome i druge riječi čije je značenje jednostavno «hrana» ili «jedenje». Grčka riječ za meso je kreas, a ona nije nikada upotrebljena u vezi sa Kristom. U Novom zavjetu nigdje nema direktne potvrde o tome da je Krist jeo meso.
Sv. Jerom, jedan od vođa rane Kršćanske crkve, čija se autorizirana latinska verzija Biblije i danas koristi, je držao da vegetarijanska ishrana najviše odgovara onima koji su živote posvetili traganjima za mudrošću.
Sv. Ivan Krstitelj je smatrao da je za kršćane jedenje mesa okrutna i neprirodna navika.
Sv. Benedikt je odredio svojim kaluđerima u Benediktinskom redu, ishranu koja se uglavnom sastojala od povrća.
Većina monaha u redu Trapista i dalje slijedi svoje izvorne standarde glede zabrane jedenja mesa i jaja.
Adventistička crkva sedmog dana svojim pripadnicima odlučno preporučuje vegetarijanstvo.
U Indiji je najviše vegetarijanaca
Najviše vegetarijanaca se nalazi u Indiji, domovini najstarijih svetih spisa – Veda iz kojih je kasnije nastao hinduizam i budizam.
Vedski spisi ističu ahimsu ili nenasilje kao etičku osnovu vegetarijanstva.
Manu-samhita, drevni indijski zakonik, izjavljuje da «do mesa se nikad ne može doći bez nanošenja boli živim stvorenjima, a nanošenje boli osjećajnim bićima šteti postizanju duhovnog blaženstva; stoga neka se čovjek kloni upotrebe mesa. Dobro razmotrivši odvratno porijeklo mesa i okrutnost vezivanja i ubijanja tjelesnih bića, neka se čovjek u potpunosti uzdrži od jedenja mesa.»
A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada je kazao: »U Manu-samhiti je zakonski odobrena koncepcija uzimanja života za život. Slično tome, postoje i drugi zakoni u kojima se kaže da čovjek ne može ubiti čak ni mrava, a da zato ne snosi odgovornost. Pošto ne možemo stvarati, mi nemamo pravo ni ubiti ni jedno živo biće, te su stoga ljudski zakoni, koji prave razliku između ubijanja čovjeka i ubijanja životinja, nesavršeni. Ponekad nam postavljaju pitanje: »Ali vi jedete povrće, zar mislite da to nije nasilje?!» Odgovor je da jedenje povrća jest nasilje i da vegetarijanci također vrše nasilje nad biljem, jer i ono ima život. Zakon prirode je da se živo hrani živim, ali ljudsko biće bi to nasilje trebalo vršiti samo koliko je neophodno.»
Znatno je manje nasilje ubrati plod nego ubiti visoko osjećajniju i svjesniju životinju. Biljke su također žive ali imaju puno nižu svjesnost i osjet bola od životinja. Civilizirano ljudsko biće bi trebalo vršiti što manje nasillja. Postoji hijerarhija viših odnosno svjesnijih i manje svjesnih bića u prirodi. Životinja može jesti bez grižnje savjesti i biljke i životinje, ali za ljudska bića je namijenjena vegetarijanska hrana.
Da bi se prakticirao duhovni život, potrebno je slijediti određene navike jedenja i posta, jer je ideja težnja za tjelesnim, mentalnimi duhovnim pročišćenjem. Postoji izreka «Ti si ono što jedeš», a to je točno. Naše tijelo i svjesnost zavise od toga što i kako jedemo.
[box] «Neki ljudi iznose teoriju da životinja nema dušu ili da je nešto poput mrtvog kamena. Na taj način oni racionaliziraju da nije grešno ubijati životinje. Zapravo, životinje nisu mrtav kamen, već su njihove ubojice kamenog srca. Shodno tome, nikakavo zdravorazumsko objašnjenje ili filozofija ne nailazi kod njih na razumijevanje. Oni nastavljaju održavati klaonice i ubijati životinje u šumi.» (Šrimad-Bhagavatam 4.26.9.)[/box]
