Azija je kontinent superlativa: ima najveću površinu, najviše planine, najmnogobrojnije stanovništvo, prvu civilizaciju, prvo pismo, najraniju zemljoradnju, prve gradove, prvi zakonsko-pravni sustav, najstariju monarhiju s najdužim kontinuitetom i najstarije religije na svijetu. Hinduizam, najstarija od svih azijskih religija, također je i najraniji i najveći zagovornik vegetarijanstva.

“Nakon što dobro razmisli o porijeklu mesne hrane, te o okrutnosti vezivanja i ubijanja utjelovljenih bića, nek se čovjek u cijelosti uzdrži od jedenja mesa.” – Manusmriti 5.49

Dok se počecima drugih glavnih religija svijeta može ući u trag, sve do njihovih osnivača, s hinduizmom je drukčije. Njegovi se počeci gube u dalekoj prošlosti i ne mogu se vezati ni za jednu osobu. Međutim, korijeni ove religije duboko zadiru u drevne vedske tekstove. Ali u vedskim spisima nigdje ne nalazimo riječ “hindu”. Ovu su riječ uveli muslimani iz susjednog Afganistana, Baludžistana i Perzije i odnosi se na ljude koji žive s onu stranu rijeke Sindhu, koja je prirodna granica indijskih sjevero-zapadnih provincija. Ta su muslimanska plemena “s” izgovarala kao “h”, pa su tako “sindhusi” postali “hindusi”. Rijeka je od tih vremena postala poznata kao Indus.

Pojam “hindu” je nejasan, pa čak i pogrešan, jer odnosi se na narod koji je živio u blizini rijeke Sindhu, narod koji je slijedio brojna religijska uvjerenja. Ne postoji nikakva “hindu religija”. A izvorni vedski sustav gotovo nema nikakve sličnosti s modernim hinduizmom. Ali, što se tiče vegetarijanstva, i stari i novi sustav iskazuju međusobno sukladne stavove. Između tisuća i tisuća uputa koje govore protiv jedenja mesa izdvojili smo samo nekoliko:

“Onaj tko jede ljudsko meso, meso konja ili neke druge životinje i koji drugima uskraćuje mlijeko ubijajući krave, o kralju, ako se takav zlotvor ne okani tih postupaka na neki drugi način, onda ne oklijevaj da mu odrubiš glavu.” (Rig Veda, 10. 87. 16)

“Ne smiješ koristiti svoje bogom-dano tijelo da bi njime ubijao Božja stvorenja, bilo da se radi o ljudima, životinjama ili bilo čemu drugom.” (Yajur Veda, 17. 1.4)

“Čovjek bi trebao djelovati tako da ga svi ljube, čak i životinje.” (Atharva Veda, 19. 48. 5)

“One plemenite duše koje se predaju meditaciji i drugim disciplinama yoge, koje su blagonaklone prema svim bićima, koje štite životinje – samo su te osobe ozbiljno zaokupljene duhovnošću.” (Atharva Veda, 19. 48.5)

“Time što ne ubija nijedno živo biće, osoba postaje dostojna oslobođenja.” (Manusmriti, 6. 60)

“Onaj tko kupuje meso čini himsu (nasilje) svojim novcem; onaj tko jede meso čini to uživajući u njegovom okusu; ubojica čini himsu vezujući životinju i ubijajući je. Dakle, postoje tri oblika ubijanja. Onaj tko donosi meso ili šalje po njega, onaj tko siječe udove životinje, i onaj tko kupuje, prodaje, ili priprema meso i jede ga – svi se oni trebaju smatrati mesojedima.” (Mahabharata, Anu. 115: 40)

“Onaj tko želi uvećati svoje vlastito meso jedući meso drugih stvorenja živi bijedno, bez obzira u kojoj se životnoj vrsti mogao roditi.” (Mahabharata, Anu. 115: 47)

“Oni koji nemaju pojma o pravoj dharmi i koji se, premda zli i nabusiti, smatraju kreposnima, ubijaju životinje bez ikakvog osjećaja kajanja ili straha od kazne. Takve će grešne osobe u njihovim narednim životima biti pojedene od onih istih stvorenja koja su ubili na ovom svijetu.” (Shrimad-Bhagavatam, 11. 5. 14)

Žrtvovanje životinja

Premda mnogi stihovi, poput gore pomenutih, jasno zagovaraju vegetarijanstvo, u vedskoj je tradiciji postojala i druga struja koja je dopuštala žrtvovanje životinja pod posebnim okolnostima. (Buddha je, da se podsjetimo, u svojoj reformi hinduizma osudio takva žrtvovanja). Ova su žrtvovanja trebala usmjeriti mesojede ka svetijem vidu života, navodeći ih da slijede pravila i odredbe spisa. Za razliku od drugih svjetskih spisa koji su se u pogledu jedenja mesa znali, po potrebi, prilagođavati, vedska literatura naglašava kako je takvo što niži oblik obožavanja.

U određenim dijelovima vedske literature nalazimo opise obreda i svečanosti pri kojima se u žrtvenoj areni Bogu nudi konj. Ovi obredi nemaju za svrhu opravdati jedenje konjskog mesa. Naprotiv, trebaju poslužiti kao dokaz o učinkovitosti vedskih mantri (mističnih zvučnih vibracija).

Starog konja bi stavili u žrtvenu vatru, kvalificirani brahmane (svećenici) bi izgovorili svete mantre, i konj bi tada izašao u pomlađenom tijelu. Životinja nije nikad bila povrijeđena ili ubijena, samo pomlađena. Danas, naravno, nema takvih kvalificiranih svećenika koji bi obavili ovo komplicirano, mistično žrtvovanje, a i same Vede naglašavaju kako su ti obredi bili primjereni ranijim dobima.

Druga vrsta žrtvovanja životinje koja se pominje u Vedama odnosi se na žrtvovanje koze, koja treba biti ubijena u prisustvu božice Kali. Ovaj je postupak opisan u Markandeya Purani, spisu koji propisuje obrede za postupno uzdizanje duhovno neukih. Duhovno naprednije osobe bi božici umjesto žrtve u krvi prinosile crveno cvijeće, zadovoljivši je tako crvenom bojom kao zamjenom.

Također je zanimljivo da ovi tekstovi, koji opisuju žrtvovanje koze, odobravaju jedenje samo onog mesa koje je ponuđeno na oltaru. Baš kao što je to bio slučaj s ranim judaizmom, koji je odobravao jedenje samo onog mesa koje je bilo ponuđeno u žrtvi u prvom Hramu, vedska i puranska literatura nije nikad zagovarala masovno ubijanje životinja kakvo preovladava danas. Prije nego što bi kozi prerezali grlo, obožavatelji Kali su joj bili obvezatni u uho izgovoriti sanskritsku riječ za meso – mamsa. Ova riječ nosi duboko značenje. Etimološki, mamsa se dijeli na mam (“ja”) i sa (“ona”). Prema tradicionalnoj indijskoj filologiji, smisao je sljedeći: “Kao što ja sada jedem nju, ona će mene jesti u budućnosti.” Ovo je primjer zakona karme: za svaku akciju postoji jednaka reakcija. Premda riječ karma doslovce znači “djelo”, također uključuje i kauzalitet, tj. uzrok. Cjeloviti sanskritski stih u kojem se izvorno pojavljuje riječ mamsa izgleda ovako:

mamsa sa bhakshayitamutra yasya
mamsam ihadmy aham
etan mamsaya mamsatvam
pravadanti manisinaha

“To stvorenje čije meso sada i ovdje jedem jesti će mene u narednom životu. Prema tome, meso se naziva mamsa, kao što su opisali učeni autoriteti.”

Sanskritska imenicapashu-ghna (“onaj tko ubija tijelo”), riječ koja je također u tijesnoj vezi s jedenjem mesa i srodnim koncepcijama, može se primijeniti i na “mesojeda” i na “onog koji čini samoubojstvo”. Time se učvršćuje stanovište kako žestoka reakcija čeka svaku osobu koja jede meso.

U svojim uputama kralju Prachinabarhiju, koji je bio očaran obilnim žrtvovanjima životinja, mudrac Narada Muni razgolićuje karmičke reakcije na jedenje mesa: “O vladaru građana, dragi moj kralju, molim te pogledaj na nebu ove životinje koje si bez sažaljenja i milosti žrtvovao u žrtvenoj areni. Sve one čekaju na tvoju smrt ne bi li se osvetile za rane koje si im nanio. Kad umreš, željeznim će ti rogovima ljutito probosti tijelo i pojesti meso. ” (Shrimad-Bhagavatam, 4. 25. 7-8) A ovo je, ponovno, u skladu s tradicionalnim razumijevanjem riječi mamsa. Usprkos raširenom znanju o štetnosti jedenja mesa, nevegetarijanska je prehrana nakon dvije glavne invazije stranih osvajača (prvo muslimana, a zatim Britanaca) uzela maha među hindusima. S njima je došla i želja da se bude “civiliziran”, da se jede ono isto što je jeo saheeb. Međutim, oni koji su uistinu bili odgojeni u skladu s vedskim znanjem nisu nikad prihvatili mesnu prehranu, i pobožni hindusi još uvijek slijede vegetarijanske principe; što je, uostalom, i dio njihovih religijskih dužnosti. (83% stanovnika Indije jesu hindusi, od kojih su većina vegetarijanci.)

To što među hindusima ima mnogo vegetarijanaca može se u velikoj mjeri pripisati veoma jasnom učenju o univerzalnoj samilosti koju zastupa vedska literatura. Priznajući dvije zasebne razine etičkog promišljanja, Vede postavljaju sarva-bhuta-hitu (“dobrostivost prema svim stvorenjima”) iznad loka-hite (“dobrostivost prema vlastitoj vrsti”). Prvi etički sustav, kažu Vede, uključuje drugi. Ako netko brine o svim živim stvorenjima, onda svakako brine o čovječanstvu.

Vedsko je stanovište da osoba treba vidjeti jednu te istu životnu silu u svim živim bićima – bez obzira na “vanjsku odjeću” (tijelo). Oni koji nisu svjesni tog principa života u nižim bićima mogu u krajnjoj instanci skroz pogrešno shvatiti što je uopće ta životna sila, te tako izgubiti svoj osjećaj čovječnosti. Prema tome, sarva-bhuta-hita, ili želja da se čini dobro svim stvorenjima, predstavlja superiorniji vid dviju etika izloženih u Vedama, i svakako stoji kao središnje načelo hinduizma.

Zaštita krava

Između svih stvorenja, krava u indijskoj religijskoj tradiciji zauzima posebno mjesto. Mahatma Ghandi je rekao: “Majka krava je, na mnogo načina, bolja od majke koja nas je rodila. Majka nam daje mlijeko par godina i očekuje od nas da je služimo kad odrastemo. Majka krava ne očekuje od nas daje služimo kad odrastemo. Majka krava ne očekuje od nas ništa, osim malo trave i žita. Majka nam se zna često razboljeti i očekuje od nas da se brinemo o njoj tijekom bolesti. To se rijetko dešava s majkom kravom. Kad nam majka umre, od nas se očekuje da snosimo troškove sahrane ili kremiranja. Ali majka krava je uvijek od koristi, i kad živi i kad umre.”

Tradicionalno, krava se također smatra dragom Gospodinu Krishni, kojeg se u vedskim i postvedskim tekstovima slavi kao Svevišnjeg Gospodina. Vaishnavizam, ili obožavanje Vishnua ili Krishne, predstavlja izvornu religiju Veda, i Krishnina se ljubav prema kravama veliča kroz cijelu vedsku literaturu. Zbog toga nije nikakvo čudo što se u najranijim dijelovima vedskog kanona veliki naglasak stavlja na ahimsu, a osobito na zaštitu krava. Prema indijskim tradicionalnim povijesnim spisima, izvorna krava, Majka Surabhi, bila je jedno od blaga dobijenih bućkanjem kozmičkog oceana, a “pet proizvoda od krave” (pancha-gavya) – mlijeko, skuta, ghee, mokraća i balega – svi su se smatrali pročišćavajućim. Usprkos divljenju koje joj se iskazuje, u hindu religiji nema nikakve “krave-božice”, kao što se uglavnom smatra, i nikad nije izgrađen nikakav hram u slavu krave. Zapravo, Indijci poštuju kravu kao jednu od sedam majki, jer čovjeku daje mlijeko baš poput njegove biološke majke.

Krava igra središnju ulogu u vedskom idealu za čovječanstvo: “jednostavno življenje i visoko razmišljanje”, životu koji je u tijesnoj vezi sa prirodom i Bogom. Sve do nedavno, većina ljudi u Indiji živjela je na malim imanjima koja su čovjeku bila u svakom pogledu samodostatna. Krave su stoga igrale – i nastavljaju igrati – središnju ulogu u indijskom gospodarstvu. Na primjer, balega služi kao jeftino gnojivo. Pohranjena u podzemne tankove, proizvodi metan koji se može koristiti za grijanje i kuhanje. Kravlja je balega također i učinkovito dezinfekcijsko sredstvo, te se može koristiti i kao oblog i kao agens za čišćenje. Iz ovih i drugih razloga, vedski leksikon Nighantu daje devet imena za kravu, od kojih tri – aghnya (“ne smije se ubiti”), ahi (“ne smije se ubiti”) i aditi (“ne smije se zaklati”) – posebice zabranjuju ubijanje. Ove sinonime za “kravu” možemo naći u svim vedskim tekstovima i jako su lijepo sažeti u velikom epu Mahahharati:

“Pravo ime za krave je aghnya, što ukazuje da nikad ne smiju biti ubijene. Tko ih, onda, može zaklati? Bez sumnje, onaj tko ubije kravu ili bika počinio je najodvratniji zločin.” (Shantiparva 262. 47)

Vegetarijanstvo i nenasilje

Iz najranijih vedskih tekstova jasno se vidi kako je vegetarijanstvo u Indiji uvijek bilo široko zastupljeno. To je još primijetio drevni putnik Megasten kao i Fa-hsien, kineski buddhistički svećenik koji je, u petom stoljeću, putovao po Indiji s namjerom da dođe do autentičnih primjeraka spisa.

Ti spisi nedvojbeno podržavaju bezmesni način života. U Mahahharati, na primjer, veliki ratnik Bhishma objašnjava Judhisthiri, najstarijem od kraljevića Pandava, kako je meso životinja baš poput mesa čovjekovog vlastitog sina, i kako se ona budalasta osoba koja jede meso mora smatrati najodvratnijom među ljudima! Mahabharata uveliko ističe ovu poantu. Upozorava nas kako konzumiranje “prljave” hrane nije toliko užasno koliko je užasno konzumiranje mesa (ne smijemo smetnuti s uma kako su brahmane drevne Indije čistoću izdigli do božanskog principa). Slično tome, Manusmriti izjavljuje kako se osoba treba “uzdržati od jedenja svih vrsta mesa”, jer takva prehrana podrazumijeva ubijanje, koje nas veže svojim karmičkim posljedicama (bandha).

Najednom drugom mjestu u vedskoj literaturi, navode se riječi posljednjeg od velikih vedskih kraljeva, Maharaje Parikshita, koji kaže: “Samo ubojica životinja nije privučen temama koje govore 0 Apsolutnoj Istini.” Prema tome, Vede nas obavještavaju da ako osoba želi doći do duhovnog znanja, prvo mora postati vegetarijanac.

Mahabharata, koju smo gore citirali, često se povezuje s jednim drugim epom – Ramayanom. Zajedno, ova se dva teksta smatraju najvećim književnim djelima Istoka, i svako je od njih izričito u svojoj potpori vegetarijanstva. Ramayana nas obavještava kako uzvišene duše, kao što su potomci poluboga Ikshvakua, izbjegavaju jesti meso i činiti nasilje u bilo kojem obliku (ahimsa-rati). Naravno dinastija Ikshvakua, i druge velike dinastije Indije, nisu bile nepraktične: kad je to bilo neophodno, znale su primijeniti kshatrijske (vojne) metode ne bi li odbranile svoja kraljevstva. Ali treba napomenuti kako istinski kshatriya nije nikad bio nasilan u neprijateljskom smislu. Zapravo, “štitio je druge od nasilja”, kao što to etimologija ove riječi podrazumijeva (od korijena kshat, što znači “povrijediti”, i trayate, “zaštititi”). Doista, Bhagavad-gita poučava kako osoba ne bi smjela biti fanatična u pogledu nenasilja i kako je potpuno nenasilje zapravo nemoguće. Materijalna nas priroda prisiljava činiti nasilje, jer čak i obično disanje podrazumijeva ubijanje na tisuće mikroorganizama. “Nenasilje u politici može biti diplomacija”, poučava Gita, “ali ono nikad nije neizbježni čimbenik ili princip.”

Mahatma Gandhi također priznaje kako nenasilje može biti prisutno unutar nasilja – premda u jako rijetkim slučajevima. “Uvidio sam,” napisao je Gandhi, “nešto što mi ranije nije bilo skroz jasno, a to je da unutar nasilja može postojati nenasilje… Nisam bio u potpunosti spoznao kako smo dužni spriječiti pijanca da čini zlo; kako smo dužni ubiti psa u agoniji ili osobu zaraženu bjesnilom. U svim tim slučajevima , nasilje je zapravo nenasilje.” Nenasilje se, u vedskoj tradiciji, treba prakticirati sa zdravim razumom i pod upravom spisa i kvalificiranih učitelja. Razmatrajući dublji smisao Gitinih učenja u tom pogledu, indijski povjesničar S. Dasgupta pita: ako opasna zvijer uđe u štalu, treba li je osoba ubiti ili je pak pustiti da pokolje dragocjenu stoku? Zvijer treba ubiti, zaključuje on, jer glavna je svrha održati društveni red i blagostanje ljudi. Viši oblici nenasilja mogu uključivati i činjenje “nasilja” u cilju ostvarenja većeg dobra. To je kshatrijski princip. Prema Giti, ovaj princip čini svako odvraćanje bespredmetnim, kao što je nekvalificirano nenasilje koje može rezultirati većom štetom nego koristi.

Međutim, fundamentalni princip svih vedskih uputa ogleda se u tome da sve mora biti urađeno u skladu s Božjom voljom. Na primjer, čak i aktivnosti lova (mrigaya), koje se smatraju grešnim, mogu biti neutralizirane strogošću (tapas) i predavanjem Bogu (mad-upashraya). Ovo je predavanje u vedskoj religiji presudna stvar. Ukazujući na njegov značaj, Varaha Purana pripovijeda priču u kojoj neuki, ali iskreni lovac ubija samo jednu životinju dnevno i dio njezina mesa nudi Bogu, pogrešno vjerujući da ga ta ponuda oslobađa grijeha ubijanja. Priča kaže kako u toj šumi također živi i jedan vegetarijanac, ratar koji uzgaja žitarice. Vede žitarice smatraju nižim ali svjesnim oblikom života, pa tako ratar u procesu njihovog prikupljanja ubija više živih bića (u obliku sjemenki i biljaka) od lovca. Međutim, ratar nikad ne nudi ništa Bogu. Priča zaključuje kako je zato grešniji od lovca, te kriv za maha-himsu, najveće nasilje, jer on je taj “koji jede meso bez obrednog nuđenja”. Ova priča, kaže nam Purana, ne propagira jedenje mesa, koje je grešno, već veliča nuđenje hrane Bogu, čime se brišu svi grijesi.

“Gospodinova milost”

Prema vedskim spisima, Bogu trebamo nuditi svu hranu kao žrtvu: “…sve što činiš, sve što jedeš, sve što nudiš ili daješ, i sve strogosti koje vršiš, trebaš ponuditi Meni.” {Bhagavad-gita 9. 27)

Međutim, ne bismo smjeli zaključiti kako se sve može ponuditi (kao što je naš neuki lovac pogrešno vjerovao). Gita točno navodi što se može ponuditi: “Ako Mi netko s ljubavlju i predanošću ponudi list, cvijet, plod ili vodu, prihvatit ću njegovu ponudu.” (Bg. 9. 26) I na mnogim drugim mjestima u Vedama potvrđuje se da su voće, povrće, žitarice, orašasti plodovi i mliječni proizvodi prikladna hrana za čovjeka. Sljedbenici Gite uzdržavaju se od nuđenja mesa, ribe, peradi i jaja, jer tu hranu ne odobravaju ni spisi ni vedski proroci. Prema vedskoj tradiciji, pokoravanje Božjoj riječi i riječima Njegovih proroka i mudraca uvijek vodi vegetarijanstvu.

Bhagavad-gita dalje izjavljuje kako se onaj tko svoju hranu nudi Bogu, prema smjernicama spisa, oslobađa svih grešnih reakcija i ponovnog rođenja u materijalnom svijetu: “Gospodinovi su bhakte oslobođeni svih vrsta grijeha, jer jedu hranu koja je najprije ponuđena u žrtvovanju. Ostali, koji pripremaju hranu za svoje osjetilno uživanje, jedu samo grijeh.” (Bg. 3.13) Ostaci takvih devocijskih ponuda nazivaju se prasadam (doslovce, “Gospodinova milost”). U Indiji, najveći hramovi, kao što su Shri Rangam u Južnoj Indiji i Jagannath Mandir, glavni hram u Puriju (država Orissa), besplatno dijele posvećenu vegetarijansku hranu (prasadam) za dobrobit mnoštva vjernika koji svakodnevno prilaze ovim svetištima. Jedan od najglasovitijih vedskih mudraca, Narada Muni, bio je nadahnut da krene duhovnim putem nakon što je probao ukusnu vegetarijansku hranu ponuđenu Gospodinu.

Od mnogih suvremenih pokreta utemeljenih na vedskoj filozofiji i religiji, vrijedno je pomenuti sljedbenike Međunarodnog društva za svjesnost Krishne (ISKCON), koji u cijelosti podržavaju vegetarijanstvo. U mnogim ISKCON-ovim hramovima i restoranima gostima se služi samo prasadam, posvećena vegetarijanska hrana.

Životinje i duhovnost

Davno prije nego što je sv. Franjo proglašen zaštitnikom životinja, mudraci drevne Indije već su bili prepoznali duhovnost u svim životnim vrstama. Vedski tekstovi čak i opisuju inkarnacije Boga u različitim neljudskim oblicima, po kojima je svaka od brojnih životnih vrsta oblikovana. Neke od najpopularnijih inkarnacija predstavljenih u Indiji jesu vepar, kornjača, riba i konj – postoji čak i inkarnacija u vidu polu-čovjeka polu-lava. (Vedska književnost ne promovira politeizam; naprotiv, Vede kažu kako se radi o jednom te istom Bogu koji se pojavljuje u različitim oblicima.) Pored toga, vedsko stanovište u potpunosti prihvaća – premda u specifičnim okolnostima – mogućnost da obične životinje dostignu uzvišena stanja duhovnosti. To se pripisuje činjenici da vedska vizija duhovnosti nije ograničena na ljudski oblik.

Sljedbenici Veda ne poistovjećuju ni sebe ni bilo koje drugo stvorenje s vanjskim tijelom. Naprotiv, u svakoj tjelesnoj ljušturi vide istu vječnu dušu, prožetu istim duhovnim savršenstvom. Licemjeran stav po kojem netko tvrdi da je religiozan dok se drži vizije različite od upravo spomenute iznio je na vidjelo Steven J. Gelberg u svojoj disertaciji na Skupu svjetskih religija: “Budući da ne može uistinu osjetiti svoju vlastitu dušu, svjetovni je pobožnjak ne može osjetiti ni u drugim stvorenjima, pa tako uopće ne razmišlja što čini gosteći se ostacima njihovih ubijenih tijela. Uporno se držeći stava da neka živa stvorenja posjeduju život, ali ne i dušu, nesvjesno zauzima ideološko stanovište običnog materijaliste, koji život svodi na puku biološku funkciju. Rukovođen tom kontradikcijom, miluje jedno niže stvorenje i ubija drugo, mazeći jedno kao svog ljubimca i jedući drugo kao svoju večeru. Lišen čak i elementarne svjesnosti o duhu, ostaje blaženo nesvjestan svog grijeha.

“Ostavljajući mišljenje o prisustvu duše u životinjama postrani,”nastavlja Gelberg, “svjetovni pobožnjak oskudjeva u moralnoj pronicavosti i nedužnoj samilosti te tako ne osjeća mučninu zbog krvave okrutnosti koju prešutno prihvaća kao mesojed. Ophrvan glupošću, nije svjestan kako se stvorenje koje on radosna srca jede mora izložiti neviđenoj patnji u klaonici – patnji za koju je on sam, kao njezin glavni uživatelj, odgovoran. Njegovi spisi izričito kažu ‘Ne ubij’, ali on ubija sa slijepom, mučnom rutinom. ‘Što učinio si i najbeznačajnijem od ove moje braće’, kaže Isus , ‘učinio si meni'”. Gelbergova je poanta jasna: razlika između religije s malim “r” i Religije sa velikim “R” leži u tome koliko ona uspješno obuhvaća sva živa bića.

Vede kažu da se duša seli iz tijela u tijelo, iz jedne životne vrste u drugu, sve dok naposljetku ne dostigne ljudski oblik, obdaren razborom i sposobnošću da se raspituje o Apsolutnoj Istini. Iskoristivši tu ljudsku povlasticu, osoba može prekinuti krug opetovanog rađanja i umiranja i dostići kraljevstvo Božje. U indijskim sanskritskim spisima nailazimo na slučajeve u kojima su čak i duše u životinjskom obliku dostigle oslobođenje od opetovanog inkarniranja. To svakako ukazuje kako se životinje u vedskim tekstovima tretiraju na ravnopravan način, jer radi se o jedinoj svjetskoj religiji koja kaže da životinje mogu dostići ono isto vrhovno odredište kojem teže ljudi. Do ovih slučajeva “oslobođenja životinje” dolazi kad neka određena životinja dostigne društvo velikog sveca ili same inkarnacije Boga, što svakako svjedoči o značaju jednog takvog svetog druženja.

Najsvježiji primjeri u religijskoj povijesti bilježe se tijekom života Shri Chaitanye Mahaprabhua, koji je bio inkarnacija samog Krishne. Na svom hodočašću po Južnoj Indiji, Shri Chaitanya je prolazio kroz prašumu Jarikhandu. Knjiga na bengaliju, Shri Chaitanya Charitamrita, napisana u šesnaestom stoljeću, opisuje kako je Chaitanya plesao u ljubavi prema Bogu i pjevao sveta imena danas uglavnom poznata kao Hare Krishna mantra. Vidjevši Njegov zanos, pripovijeda knjiga, slonovi, tigrovi, jeleni i ptice pjevali su i plesali sa Njim. Chaitanyina se ljubav prema Bogu prelijevala, probudivši i potakavši šumska stvorenja da iskažu svoju vlastitu ljubav prema Bogu. Pjevala su na svojim jezicima i cijelo vrijeme plesala sa Chaitanyom. Slonovi su glasno rikali i njihali svoja masivna tijela naprijed nazad, miješajući se sa nosorozima koji su se ljuljali u svojoj božanskoj opijenosti. I dok su tigrovi i jeleni pjevali i plesali, kaže nam vedska književnost, grlili su se u zanosnoj ljubavi, a to je scenarij na koji jedino može podsjećati mesijansko proročanstvo u biblijskoj knjizi proroka Izaije: “… vuk i janje zajedno će pasti, i lav će jesti slamu kao vol. Nitko nikog neće potirati niti mu nuditi na svoj svetoj gori Mojoj.” (Izaija 65:24-25) Balabhadra Bhattacharya, Shri Chaitanyin sluga, bio je svjedokom cijelog ovog spektakla koji ga je preplavio duhovnim emocijama. “Ove životinje nisu obična živa bića,” mislio je Balabhadra. “Gospodin im je udijelio posebnu milost.”

Dok ova priča otkriva kako životinje mogu dostići visoku razinu duhovnosti, sljedeća nam (inače, iz iste knjige) pokazuje kako isto tako mogu dospjeti u kraljevstvo Božje. Priča posebice stavlja naglasak na samilost vaishnave i na svjesnost o tome kako je duša ista, bez obzira u kojem se tijelu nalazi. Na samom početku pripovijesti opisuje se kako je Sri Chaitanya provodio zadnji dio Svog života u Jagannatha Puriju, gdje su Ga svake godine posjećivali Njegovi bhakte iz Bengala. Jedan bhakta, Shivananda Sena, bio je zadužen da brine o potrebama svih učesnika ovog dugotrajnog i napornog hodočašća, koje se u ono vrijeme, obavljalo pješice. Jedne godine, dok je Shivananda sa bhaktama napuštao Bengal, pridružio im se jedan pas. “Evo duhovne duše koja želi vidjeti Shri Chaitanyu”, pomislio je Shivananda. “Povedimo je sa sobom. Nema veze što nije rođena u istoj životnoj vrsti. Želi vidjeti Gospodina.” Tijekom dugotrajnog puta Shivananda je stalno brinuo o psu, osobno ga hraneći prasadamom svakog dana. Kad su jednu kraću dionicu morali ići čamcem, bez ustezanja je za njega platio dodatnu pristojbu, nikad ne pomišljajući kako za psa nije neophodno vidjeti Shri Chaitanyu.

Na Shivanandino veliko razočarenje, pas je na kraju pobjegao. Ali kad su hodočasnici naposljetku stigli u Puri, vidjeli su ga kako zadovoljno sjedi kraj Chaitanyinih svetih stopala, dok ga je Učitelj, iz Svoje vlastite ruke, hranio kokosovom pulpom. “Pjevaj Krishnino ime!” rekao je Chaitanya psu, i on je zalajao: “Krishna! Krishna!” “Ovo je uistinu čudesno!” povikao je Shivananda okrećući se bhaktama. “Mora da je ovaj pas Gospodinov vječni pratilac. Imali smo sreću što nam je pružio svoje društvo.” Knjiga dalje navodi kako je pas, zahvaljujući druženju sa Chaitanyom, probudio svoju ljubav prema Bogu, te se iz svog životinjskog tijela vratio izravno u kraljevstvo Božje. Danas svi sljedbenici Gaudiya vaishnavizma prihvaćaju Shri Chaitanya Charitamritu kao dio vedskog kanona.

Ovdje dakle imamo religijsku tradiciju koja ne ističe samo vegetarijanstvo već i duhovnu jednakost svih živih bića. Ako slonovi mogu naučiti plesati s lavovima, a psi dostići kraljevstvo Božje, onda je njihov duhovni status takav da ne bi smjeli biti okrutno mučeni ili ubijani. Vegetarijanstvo nije ništa manje nego potvrda te svjesnosti da su sva živa bića duhovno jednaka.

Steven Rosen