Bol nikada ne možemo zaustaviti jer je bol urođeni element života. Patnja je, međutim, iskustvo koje je isključivo za nas kao ljude. Patimo jer se opiremo i držimo se onoga što je prolazno i podložno promjenama kao što su ljudi, odnosi, obećanja, osobni identiteti i ideologije. Kada prestanemo biti vezani, prestajemo patiti i počinjemo doživljavati samo bol, ali bol koja je prolazna i privremena. Patnja je proizvod uma i ega, a bol je proizvod fizičkog postojanja. Ljudi pate jer vjeruju da moraju zaštititi svoj doživljaj sebe od “vanjskih sila” dok je zapravo njihov doživljaj vlastitog sebstva potpuno iluzorni konstrukt ljudskog uma koji guši pravu stvarnost onoga tko jesu: cjelovita svjesnost.
Zašto dobri ljudi pate? Ovo nas pitanje proganja od davnina.
Kao dijete, s ovim zbunjujućim pitanjem ste najvjerojatnije zakoračili u zbunjujući, zagonetni i (ponekad) okrutni svijet čovječanstva. Kao odrasloj osobi, ovo se pitanje najvjerojatnije krije u pozadini vašeg uma dok svjedočite prizorima patnje i nesreće.
Ako ste duboko filozofska osoba, ovo je pitanje vjerojatno ono što vas drži budnim noću dok pokušavate riješiti najzagonetnija životna pitanja.
A ako ste poput mene, možda ste privremeno našli utjehu u nekakvoj sekti ili vjeri (religiju ne miješati s duhovnošću!), vjerujući da iako dobri ljudi užasno pate u ovom životu, na kraju, nakon smrti odlaze u nekakav raj. Kada je to bilo moje primarno uvjerenje, osjetila sam neku vrstu utjehe, neki mali osjećaj olakšanja i odmora od svojih melankoličnih razmišljanja o postojanju.
Ali na kraju sam prozrela otrovne zablude dogme, osjećajući duboko u sebi da ovaj odgovor nije dovoljan, unatoč tome koliko se sviđao mojoj dječjoj strani.
I tako je počela moja vječna potraga za odgovorom na pitanje na koje se naizgled ne može odgovoriti.
Kao i vi, mnogo sam patila u ovoj neprestanoj, opsesivnoj potrazi, vjerujući da unutarnji mir leži odmah s druge strane “odgovora”. Zbog toga sam oduvijek osjećala da je sreća uvijek “na korak od mene”, za što sam kasnije otkrila da je najgori oblik samomučenja.
Ali u ovoj patnji je velika vrijednost, jer nakon što se iscrpite, nakon što dođete do točke očaja, nešto se u vama lomi. Nešto se u vama mijenja.
Nakon što istrošite uski, društveno uvjetovani okvir mišljenja i referenci kroz koji ste percipirali, ispitivali i prosuđivali svijet, moguće je proširiti svoj um izvan onoga kako je naučen da razmišlja.
Volim o ovome razmišljati kao o bijesnom vozaču koji luduje na autocesti. Bijesni vozač tjera automobil da juri preko autoceste poput strijele, rijetko skrećući i održavajući ravni pravac. Ali nakon što ljutiti vozač iscrpi svoj rezervoar bijesa, počinje usporavati i usmjeravati svoj automobil prema obilaznici.
Isto se može primijeniti na pitanje: “Zašto dobri ljudi pate?” Poput ljutitog vozača, naš je prvi instinkt slijediti svoj unaprijed uvjetovani način razmišljanja i zaključivanja. Da bi takvo pitanje postojalo i da bi nas i dalje mučilo, moraju postojati sljedeće pretpostavke:
1. Prije svega, “dobra” osoba postoji.
2. Dobri ljudi ne bi trebali patiti.
3. Patnja i bol su jedno te isto iskustvo.
U ovom članku detaljno ćemo istražiti svaku točku.
Postoji li tako nešto kao “dobra” osoba?
Naša neposredna reakcija na gornje pitanje mogla bi biti: „Da! Naravno da postoji!” Zatim bismo mogli nastaviti zamišljati ljude poput Majke Gandhija, Nelsona Mandele i tako dalje. I svakako, ti ljudi su bili ljubazni, suosjećajni, hrabri i velikodušni. Ali onda, jesu li oni – ili bilo tko što se toga tiče – uistinu “dobar”?
Problem s našom uporabom jezika je taj što ograničava, dijeli, minimizira i pojednostavljuje – a mora biti tako ako želimo djelotvorno funkcionirati kao društvo.
Koliko bismo daleko stigli svaki dan kada bismo stali i istinski razradili zamršene nijanse karaktera osobe?
“Ona je velikodušna, ali pomalo neurotična suosjećajna, ugodna ljudima, ipak ima tračak zlobe i senzualnosti u tonu glasa… da, volio bih je više upoznati.”
Da bismo olakšali stvari, većina nas jednostavno odluči reći, “da, ona je dobra osoba”, jer to pojednostavljuje život.
Problem s dobrom/lošom dualnošću jezika je u tome što nas zavarava da vjerujemo da je svijet “crno-bijel”: da “dobra” osoba zaslužuje biti nagrađena, a “loša” osoba zaslužuje biti kažnjena. Ovaj opasan, podijeljen i dvodimenzionalni način percipiranja svijeta je ono što stvara toliko naše patnje.
A kada vjerujemo da smo “dobri” ljudi, uobičajeno je da razvijemo osjećaj da imamo pravo što nas navodi da vjerujemo kako bismo trebali biti izuzeti od životnih problema.
Međutim, kada nas zadesi neka tragedija ili nesreća, viknemo od bijesa ili užasa: “Ja sam DOBRA osoba… NE ZASLUŽUJEM biti kažnjen!”
Ova pukotina u tkivu našeg rasuđivanja uvelike nas uznemiruje, uglavnom zato što nam pokazuje da je naš okvir percepcije “dobro i loše” iluzija: da ne postoji “dobra” osoba koja je uvijek nagrađena i ne postoji takva stvar kao što je “loša” osoba koja je uvijek kažnjena.
Ljudi mrze ovo čuti; šokira ih i jako vrijeđa.
“Ako ne postoji takva stvar kao što je loša osoba, tko je onda, dovraga, bio Hitler, Charles Manson i Mao? Što su to bili… anđeli?”
Takav argument je razumljiv i uobičajen, ali pogrešan i proizvod je našeg crno-bijelog – ili/ili načina razmišljanja.
Svakako da su ti diktatori i masovne ubojice bili hladni, bešćutni, okrutni, sebični, zli i podli i bilo bi nam veliko zadovoljstvo vidjeti ih strogo kažnjene, ali isto razmišljanje koje koristimo protiv njih (“oni su LOŠI ljudi”), oni su koristili protiv ljudi koje su terorizirali (“oni su LOŠI, nisu pravi ljudi, nedostojni su”).
Nakon što nekoga moralno procijenimo, svaki oblik prijezira pa čak i okrutnost, može se racionalizirati (društveno otuđenje, maltretiranje, mučenje, ratovi itd.).
Mogli bismo misliti da smo “dobri” ljudi koji zaslužuju najbolje u životu, ali drugi možda misle da smo “loši“ i da zaslužujemo biti kažnjeni. Tko je u pravu? Mi? Oni? Tko je taj koji donosi završnu osudu? Koje subjektivno mišljenje je ispravno? Pa čak i ako se pokažeš kao dobra osoba, jesi li stvarno 100% dobar?
Možete li vidjeti problem s podjelom svijeta na pojednostavljeni okvir dobar/loš? Jednostavno ne predstavlja istinito cijeli spektar onoga što nas čini “nama”, a druge ljude “drugima”.
Trebaju li dobri ljudi patiti?
Kao što smo upravo vidjeli, ne postoji nešto poput “dobre” i “loše” osobe, jer je sve stvar subjektivnog, dvodimenzionalnog zaključivanja.
Svećenika bismo mi mogli smatrati “dobrim”, ali “lošim” će ga nazvati oni koje terorizira i zlostavlja. Diktatora možemo smatrati “lošim”, ali “dobrim” će ga smatrati oni koje velikodušno zasipa darovima. Dakle, pitanje nije: “Trebaju li dobri ljudi patiti?”, već „Zašto ljudi pate?“.
Ja nisam ni dobra ni loša osoba, ja sam jednostavno osoba… ali zašto da patim?
Ali zašto ne bih patio?
Što je točno definicija patnje?
Je li patnja to što mi se oduzima nešto što nije bilo moje kao što je ljubavnik, dijete ili komad zemlje? Je li patnja prolazak kroz terminalnu bolest koja će uništiti tijelo koje nije stvarnost onoga što jesam? Je li patnja povezana s uvredama, fizičkim zlostavljanjem ili napuštanjem identiteta koji ne predstavlja istinu o „meni“? Što je patnja?
Kao što smo vidjeli, sav život prolazi kroz procese propadanja, smrti i gubitka – to je jin prema jangu rođenja, rasta i dobitka. Lavica gubi svoje mladunče u stampedu slonova. Morski pas jede ribu. Šuma je uništena vatrom. Ocean se polako truje i zagađuje.
Sav život se suočava sa gubitkom i smrću. Zašto ne bismo doživjeli isto što i ostatak života? Zašto bismo trebali imati poseban tretman?
Razlika između patnje i boli
Iako možemo zaustaviti svoju patnju, bol nikada ne možemo zaustaviti jer je bol urođeni element života. Ptice koje mačke pojedu doživljavaju bol, tako i gušteri koje zgnječe automobili na autocestama, kao i bilo koja druga živa bića koja dišu i osjećaju na planeti Zemlji. Ali ta su iskustva boli trenutna i prolazna.
Patnja je, međutim, dugotrajno i često beskrajno iskustvo koje je isključivo za nas kao ljude. Patimo jer se opiremo životu i držimo se onoga što je prolazno i podložno promjenama kao što su ljudi, odnosi, obećanja, osobni identiteti i ideologije.
Kada se prestanemo držati stvari i prestanemo biti vezani, prestajemo patiti i počinjemo doživljavati samo bol, ali bol koja je prolazna i privremena.
Nažalost, mi smo skloni definirati patnju i bol kao jednu te istu stvar, ali one to nisu. Jedno je patnja, a jedno je bol; jedan je proizvod uma i ega (patnja), a jedan je proizvod postojanja (bol).
Pa zašto ljudi pate? Zato što se duša odupire prirodnom procesu života u materiji: promjenama, propadanju, smrti i boli.
Ljudi pate jer vjeruju da moraju zaštititi svoj doživljaj sebe od “vanjskih sila” dok je zapravo njihov doživljaj vlastitog sebstva potpuno iluzorni konstrukt ljudskog uma koji guši pravu stvarnost onoga tko jesu: cjelovita svjesnost.
Nepromjenjivi ste, bezgranični, vječni i urođeno cjeloviti. Ali ljudi gube dodir s tim i stoga pate.
Na kraju, kada uvidimo zabludu pojmova kao što su “dobri ljudi” i “loši ljudi” i shvatimo da je bol neizbježna, ali patnja nije obavezna, naši životi su oslobođeni vječne zagonetke: “Zašto dobri ljudi pate?”.
Konačno možemo zauzeti svoju skromnu poziciju u kozmičkoj igri života, shvaćajući da, iako nam se bilo što materijalno može oduzeti u svakom trenutku, mi smo već vječno cjeloviti.
Autor: Aletheia Luna
Aletheia Luna is an influential spiritual writer whose work has changed the lives of thousands of people worldwide. After escaping the religious sect she was raised in, Luna experienced a profound existential crisis that led to her spiritual awakening. As a psychospiritual counselor, tarot reader, and professional writer, Luna’s mission is to help others become conscious of their entrapment and find joy, empowerment, and liberation in any circumstance. See more of her work at lonerwolf.com.
Izvor: Why Do Good People Suffer?
prevela Suzana Dulčić za atma.hr
