Oduvijek sam se osjećala jako jako staro. Koliko god godina da mi je bilo, ja sam se osjećala kao da mi je minimalno 500. Oduvijek je tako.

Osjećala sam se kao izvanzemaljac neki na ovom svijetu. Kao da me netko iz ne znam kog razloga uzeo i stavio ovdje i ja sada tražim svoju vrstu koje nema. Pa gdje je? Gdje su se sakrili?

Teško mi je bilo razumjeti ga i živjeti na njemu. Nikada nisam osjećala pripadnost u ovom “sada”. Ja sam imala svoj svijet i svoja sjećanja, drugima nepoznata pa ih nisam ni spominjala, ionako su uvijek govorili da sam luda samim svojim bivanjem.

atma.hr – 52




Luda jer sam im valjda drugačija, tako sam si barem to objašnjavala. Pretpostavljala sam samo… pretpostavka iz razloga jer su svi “moji” ljudi već odavno umrli i isto tako su za druge većinom bili ludi u vremenu dok su bili ovdje. Nakon njihove smrti se to ajde promijenilo, kao, shvaćeniji su im bili malo. Čudo. Zar je potrebna smrt da bismo voljeli?

Bila sam usamljena jako, u sjećanjima, sama. I nikada nisam razumjela te ljude, a malo ih je također razumjelo i mene. Više sam čak razumjela životinje nego njih, empatičnije su. Danas sam zapravo još uvijek povezanija s njima, ljudi me još uvijek muče. Od samog početka sam im bila čudak i ja zaista nisam znala što sa mnom nije u redu i kako to da nitko nije kao ja? Pa mora da sa mnom nešto ne valja? To mi je bila samo još jedna potvrda mog alienizma.

Samo ovo sada nije moj svijet. Ja sam Sve i Sve je Ja. Sada i ovdje sam obični putnik i tu sam bila puno prije. Znam to. Puno puno prije svega. U mjestu zvanom dom. Ja bih ga nazvala Ljubav da me netko za ime pita. U vremenu nekom u kojem smo se voljeli svi i željeli biti dobri jedni naspram drugih. U vremenu tako davnom, ali meni poznatom. U kojem smo bili jedinstvo. U mojem vremenu.

Teško mi je živjeti u sadašnjem vremenu jer kao da su svi drugi izgubili sjećanje. Teško mi je jer osjetim emocije drugih ljudi kao da su moje i još ne znam kako s njima. Najteže mi je kada ja nisam dobra jer tada zapravo najviše boli.

banner za knjige putovanje dusa

I tako evo mene ovdje, a ni ne znam zapravo gdje sam, Zemlja nas zovu sada.

Trudim se razumjeti. Zaista se trudim. Učim. Svejedno se pitam kada ću se opet vratiti u svoj dom i maštam o tome da ćemo se opet sresti jednog dana. Tamo gdje Jeeesmo.

Strpljenja, govorim si, znam da me puno posla na ovom svijetu čeka, no svejedno mi fali dom.

Znam da ovdje imam još jako puno za naučiti. Učim se disciplini i strpljenju prije svega.

A do tada.. postojim na svijetu ovom, u svijetu svom. Čudnovato zar ne?

Marina Knüsel,
https://www.facebook.com/groups/658367227966079

atma.hr – 52