Pokušaj da Ljubav smjestimo u um, u zadani okvir koji ima svoje dimenzije, doveo nas je do toga da se zatvorimo za nju. Um je uplašen i zauvijek će takav biti, a ako Ljubav provučemo kroz njegove kriterije, ne može biti drugačije nego da čestice straha prosipamo svuda oko nas.

Uvijek govori dobro o drugima…




Zašto se toliko bojimo Ljubavi? Zadala sam si naslov još neki dan, ali nikako nisam uspijevala pronaći pravi trenutak i napisati tekst.

Tekst koji čezne biti napisan kako bi možda pomaknuo barem jednu zvijezdu u Svemiru, a koja bi osvijetlila barem jednu novu putanju i zakotrljala barem komadić neke svijesti preko ruba do kojeg trenutno seže.

Na tren sam i pomislila da bi možda naslov trebalo preoblikovati u pitanje: „Bojimo li se doista Ljubavi?“ –  te na taj način ostaviti prostora i za to da je se možda uopće ne bojimo. No, svemu čemu svjedočim(o) i na čemu mi je posljednjih mjeseci izoštren fokus govori da nema smisla ublažavati pitanje i da mogu pisati sa stajališta da se doista silno bojimo Ljubavi.

Nažalost. Nažalost. Nažalost.

Otkad znamo za sebe, nešto u nama vapi za time da budemo voljeni. I gotovo sa sigurnošću mogu reći da je taj dio prisutan u svakom čovjeku. Većina naših postupaka, stremljenja, čežnji, koraka, ciljeva – većina impulsa našeg bića usmjerena je prema jednome – osjetiti istinsku Ljubav, biti voljen.

Ako s dubokom predanošću pogledate u oči bilo kojeg bića, vidjet ćete iskru te čežnje. Vidjet ćete duboku, istinsku, ogoljenu, iskrenu želju da ga se voli.

Ne vjeruj svemu što misliš…

Ako je biće doista voljeno, vidjet ćete mu u očima trag čistoće kakva se ne viđa često. To je kao da vidite dušu lišenu njene sjene. Iscijeljenu, oživljenu, onu koja je spoznala svoju autentičnu snagu i sada ima nenametljivu, prirodnu potrebu iscijeliti drugoga.

Otkad znamo za sebe, Ljubav nam se prezentira u različitim oblicima i daju nam se različite ideje što ona jest i kakva bi trebala biti. Na svakom se koraku razlaže, postavlja, rastavlja, objašnjava, definira, uspoređuje, važe, mjeri, rasteže, skuplja, stavlja u pakiranja i šablone, uokviruje u okvire iz kojih se ne pušta van. Jer ako je pustimo, mogla bi nam pobjeći iz definicije, a što smo onda, onda smo tek izgubljeni, onda tek nemamo ništa za što bismo se uhvatili.

Uvjeravaju nas da se voli samo jednom, da je jedina bezuvjetna Ljubav ona majke za dijete, da je majčina Ljubav ispred očeve jer ona je ipak rodila dijete pa se samim time to podrazumijeva, da je partnerska Ljubav isključivo orijentirana na Ljubav između adekvatnog muškarca i adekvatne žene i to pod određenim uvjetima koje je programski um odredio, od određene razlike u godinama (koliko sam puta samo čula razgovore u kojima se ne naziva Ljubavlju nešto što ne spada u određeni normirani uzorak: poput recimo Ljubavi između starije žene i mlađeg muškarca ili starijeg muškarca i mlađe žene, a da ne govorim o ostalim predrasudama koje automatski isključuju Ljubav kao takvu) i tako dalje i tako dalje.

Ono što nam najprije otvara vrata u smjeru Ljubavi jest odbacivanje bilo kakve definicije. Bilo kakve prosudbe, okvira, pakiranja, šablone. Jer dok god umom diramo u Ljubav, gubimo se na svetom putu prema njoj.

75



Ljubav nema okvir. Barem ne onakav kakav bi tražio naš um. Nema ničega opipljivog za što bismo se uhvatili i rekli da smo sada sigurni, da smo napokon došli do cilja i sada je to to. Ne. Čak i kada vidimo u očima voljenog čovjeka sve zvijezde svemira upaljene samo za nas, to ni tada ne znači da je Ljubav poprimila jasno definirani oblik. To samo znači da imamo čast svjedočiti njenom prolasku kroz biće, njenom podsjećanju tog bića da je napokon susrelo samog sebe. I da se takvo, ljubljeno, zrcali ovog trena u nama kojeg ljubi.

To je susret vječnosti u sadašnjem trenutku, a nikako dokaz da se Ljubav materijalizirala u drugom čovjeku kojeg volimo i koji nas voli te da samim time ovdje potraga za njome kod nas završava.

Ljubav ne možemo spoznati umom. Nijedna definicija koju um predlaže ne može uokviriti Ljubav. Jer Ljubav jednostavno ne spada u okvir. Prelijeva se preko njega uzduž i poprijeko i ne možeš je zaustaviti. To je kao kad smo kao djeca pokušavali zaustaviti vodu koja teče ispod naših stopala i koliko god pritišćeš nogom o tlo, ona prođe. I nastavi teći.

Pokušaj da Ljubav smjestimo u um, u zadani okvir koji ima svoje dimenzije, doveo nas je do toga da se zatvorimo za nju. Jer, previše uključen um zatvara dušu, a Ljubav veze s umom nema, samo s otvorenom dušom. Um je uplašen i zauvijek će takav biti, a ako Ljubav provučemo kroz njegove kriterije, ne može biti drugačije nego da čestice straha prosipamo svuda oko nas. I tada se jednostavno – bojimo Ljubavi.

Svakodnevno viđam rijeke ljudi koji se boje Ljubavi. Oni će često glasno pričati o njoj, jasno govoriti kako je Ljubav jedini smisao i kako su spremni primiti je raširenih ruku, a pritom će te iste ruke biti stavljene u obrambeni, zaštitnički stav koji poručuje: “Bojim te se, ne prilazi!”

Uvijek govori dobro o drugima…




Umovi kod rijeka ljudi preuzimaju kormilo.

Bruje dobro poznate rečenice:

Ne, nemoj nikome vjerovati.

Nemoj se otvarati, ostat ćeš povrijeđen.

Nemoj ni pomišljati da ovdje ima mjesta za Ljubav, nikako nije zadovoljen okvir.

Nemoj, nemoj, nemoj.

Zatvorena Duša. Stisnuto srce. Prekrižene ruke na grudima u obrambenom stavu.

I um koji bruji, broji, mjeri, okreće okvir na jednu pa na drugu stranu i pokušava ugurati unutra samu vječnost koja se ne da ugurati ni u što, koju ne možeš definirati, ne možeš prosuđivati, možeš je samo propustiti kroz tanku opnu duše do koje si joj otvorio put.

I upalio svjetlo.

Bojimo se Ljubavi jer nismo autentični. Jer dopuštamo umu da nas određuje i da određuje Ljubav. A niti mi niti ona se ne možemo odrediti. Ne možeš nas zaustaviti u okviru, kao što ni vodu koja teče ne možeš zaustaviti tako da joj prepriječiš put svojim stopalima.

Bojimo se Ljubavi jer je definiramo.

Jer hodamo uokolo stisnutih duša, stisnutih šaka u obrambeni stav, zgrčenih usana da preko njih slučajno ne prevalimo onaj “volim Te” nekome za koga um procijeni da nije primjereno jer se ne uklapa u njegove skučene obrasce.

Ne vjeruj svemu što misliš…

Zašto se bojimo Ljubavi? Jer nismo sljubljeni sa sobom. Znaš, toliko mi je ljudi reklo da nikada nisu od njima bliskih ljudi doživjeli otvoreni iskaz Ljubavi. Da su tek u trenutku kad su se zauvijek opraštali na ovome svijetu uspjeli preko usana prevaliti nježnost. Da su u tom posljednjem susretu prvi i posljednji put u životu imali priliku uistinu pogledati u nečije oči i pronaći u njima svoj odraz. Odraz Ljubavi.

U strahu od Ljubavi ti su ljudi cijelog života odvraćali pogled od nje. Do posljednjeg daha, kad su se konačno otvorili i blagoslovili nekog svog otvaranjem za Ljubav.

Znaš, nešto ću Ti reći.

Ljubav ne čeka određeni trenutak ni situaciju po mjeri uma. Ona se samo pojavi, samo Te osvijetli, samo prođe kroz Tebe i oživi Te.

Ako je se ne bojiš, ako joj se prepustiš i ako je ne svrstavaš u okvire niti očekivanja, ako jednostavno dopustiš da Ti svaku stanicu napuni samom sobom kroz odbljesak od nekoga i nečega ili nikog i ničega, svjedočit ćeš nevjerojatnoj predstavi vječnosti u sadašnjem trenutku.

Znaš, nešto ću Ti reći.

Ljubav se ne propitkuje i ne prosuđuje. Ako si otvoren za nju i lišen strahova i predrasuda, dotaknut će Te u najmanje očekivanim trenucima i na najrazličitijim mjestima.

I činit će to stalno. Kao što i sada čini. Samo se bojimo pa ne vidimo. Samo prosuđujemo pa propuštamo. Samo svrstavamo u ovozemaljske okvire pa se zatvaramo.

Uvijek govori dobro o drugima…




Ako Te prepoznam i Ti mene prepoznaš, budi siguran da će Ti moja dječja, otvorena duša to već nekako dati do znanja. I bit će potpuno jasno. Um će šutjeti i neće širiti priče o tome kako već imam nekog svog, i troje djece i štošta definiranoga pa su mi stoga zatvorena vrata za Tebe, također od Ljubavi satkanoga.

Ako Te prepoznam i Ti mene prepoznaš, a ne bojiš se kao što se ni ja ne bojim, pustit ću Te u odaje svoga bića u kojem nema razlike između mene i Tebe, moga i Tvoga. Odaje u kojima je sve jednota. Gdje Ljubav ne boli i gdje nije ograničena na ovozemaljske okvire.

I vjeruj mi, doista mi vjeruj, oboje ćemo od toga oživjeti.

Ako Te prepoznam i Ti mene prepoznaš, bez obzira jesi li dijete, muškarac ili žena, smiješ mi prići bez ijednog okvira. Otvorenih ruku, raširene duše.

Jer ja sam odavno izišla iz uma i ne bojim se Ljubavi.

Nemoj je se ni Ti bojati.

Marina Papec, marinapapec.com

27 OSHO: MOĆ LJUBAVI

OSHO: MOĆ LJUBAVI - SUŠTINA ŽIVLJENJA

Između rođenja i smrti najvažnija stvar koja se može dogoditi čovjeku jest ljubav

Zaljubljivanje je jedan od najvažnijih ljudskih događaja kroz koje prolazimo, ali o njemu nikada ne učimo u školi.

U knjizi Moć ljubavi, Osho nam pomaže da usmjerimo svoju potragu za ljubavi tako da proširimo naš pogled – pokazujući nam da ljubav ima mnogo manifestacija i ne staje sa drugom osobom. Jedna manifestacija ljubavi je meditacija, iskustvo koje mijenja život i dozvoljava cvjetanje prave ljubavi unutar pojedinca i prema drugima.

152 stranice, format: 15×23

Cijena: 108,00 kn 97,20 kn - Kupi ovdje

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.