Djeca su naša ostavština i budućnost. Ako ih volimo te im doista želimo sve najbolje, onda ih treba znati dobro pripremiti za život i trasirati stazu za uspješan i život sa svrhom. Da bi uspjeli u toj misiji, moramo ih konstantno osluškivati, pozorno slušati i verbalno i neverbalno, znati prepoznati njihov S.O.S. i u tom smislu i prema potrebi započeti dubinske reforme, umjesto da optužujete druge i prebacujete odgovornost na ”sustav”.
Vjerujem da će se mnogi od vas složiti s mojim razmišljanjem da živimo u eri nikad nesretnije djece, što itekako utječe i pogađa njihovo mentalno zdravlje. Većina mališana i tinejdžera žive u vrlo destruktivnom emocionalnom stanju. Kao rezultat toga, konstantno su umorna od svega i ničega, sve im je dosadno ili brzo dosadi, svi ih živciraju, impulzivni su, stalno umorni, bjesni, ljuti.
Činjenica je da danas nije lako ni roditeljima ni prosvjetnim djelatnicima s djecom, jer su svjesni problema s kojima se svakodnevno sudaraju u kući i na poslu ne znajući što učiniti iz labirinta.
Zašto su današnja djeca nesretna?
Najčešći uzroci neprilagođenog ponašanja djece, su prije svega svakodnevni stres i pritisci sa svih strana. Djeca to itekako osjećaju i zbog toga se muče i pate iznutra manifestirajući tu unutarnju patnju svojim ponašanjem izvana. I onda mi roditelji kažu: ”Pod kakvim je stresom moj sin? Ima sve što poželi. Njegovo je samo da uči, bude odličan i poslušan”!
U tome i jeste problem, dragi roditelji. U tome da ”imaju sve” (a nemaju ništa!). To je glavni problem i izvor njihova stresa. Da, možda imaju sve materijalno, ali ni izbliza dovoljno onoga što im uistinu treba za njihov zdrav razvoj! Prije svega bezuvjetne ljubavi, razumijevanja i podrške bez osuđivanja.
Također bih navela još nekoliko uzroka koji dovode djecu u stanje ravnodušnosti, tjeskobe i anksioznosti:
– Beskrajna stimulacija i digitalno preopterećenje
– Beskrajno sjedenje pred video igrama u tzv. ”virtualnoj realnosti”
– Totalno rastrojeni roditelji koji žive u svom svijetu
– Disfunkcionalna obitelj
– Sjedilački način života u zatvorenom prostoru
– Neadekvatan san i neuravnotežena prehrana
– Ograničena društvena interakcija – djeca više ne znaju međusobno verbalno komunicirati jer stalno ”vise” na pametnim uređajima igrajući ”igrice” – vrsta nove ovisnosti
– Roditelji ne znaju postaviti jasne granice odgovornosti
S.O.S. Što možete učiniti za svoje dijete?
Kada osvijestimo sve navedene čimbenike i malo bolje razmislimo, recite vi meni – tko od vas ne bi bio ”stresiran”, tjeskoban i anksiozan da ima takvo djetinjstvo? Stavite se u njihove cipele i ni slučajno ih ne uspoređujte s vama i vašim djetinjstvom.
Bi li mogli ostati dovoljno fokusirani, jasnih i čistih misli te emocionalno dostupni za učenje u takvim uvjetima života?
Čini se da je ono prirodno djetinjstvo ukradeno od naše djece te zamijenjeno nadomjescima koji ne samo da ničemu ne služe, nego imaju razoran učinak na emocionalno i psihičko stanje djece.
Dječji živčani sustav jednostavno nije dizajniran za tako neuravnoteženo djetinjstvo. Razumijete li da je njihova agresivnost, ljutnja, osjećaj dosade, tjeskoba, impulzivnost, nepažnja, itd. samo njihov duboki krik ”S.O.S. Ne mogu više. Mozak će mi eksplodirati. Molim te pomozi mi”!
Da, poziv u pomoć prije svega vama roditeljima, kao i školi i ljudima s kojima su okruženi.
Nemojte ni slučajno ignorirati njihova emocionalna stanja i ponašanja, nego se zamislite i zapitajte – ”Što mogu učiniti za svoga sina ili kćer”? Njihov se poziv u pomoć ne smije ignorirati. Ipak, sve počinje od toga da vi kao roditelj znate prepoznati taj njihov poziv kako biste se pokrenuli na akciju.
Djeci je dosadno jer nemaju motivaciju
Moram reći da prije svega iz neznanja, da su mnogi roditelji na totalno krivom putu, a da pri tom mnogi idu iz krajnosti u krajnost i samo pogoršavaju akutno stanje koje vrlo brzo može prijeći u kronično. Tek onda nastaju pravi problemi. Zato je bolje reagirati na vrijeme i potražiti pomoć prema potrebi.
Već sam naglasila da je prosvjetnim djelatnicima danas prilično teško. Njihov je posao iznimno zahtjevan jer sve više djece dolazi u školu s viškom neiskorištene fizičke i emocionalne energije što znači da jednostavno nisu ”dostupni” za slušanje i učenje.
Naročito u hrvatskom obrazovnom sustavu (srednjoškolskom) u kojem se uči hrpa gradiva i materije koje im nikada neće koristit u životu, umjesto korisnim i konkretnim vještinama. O kritičkom načinu razmišljanja da i ne govorim. Kako bi bili prihvaćeni, svi se moraju konformirati i razmišljati na jednak način inače slijedi kazna.
Mogu spomenuti i problem s djecom koja pate od poremećaja pažnje i tzv. hiperaktivne djece. Dosadni, opsežni i doista zahtjevni školski programi uz sve više totalno nemotiviranih i emocionalno nepismenih prosvjetnih djelatnika, dodatno pogoršava situaciju.
Naravno da ima i onih koji se doista trude pokušavajući učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi malo ublažili situaciju i popravili nedostatak ravnoteže koji djeca nose od doma. Nadalje, većina djece već dolaze mrtva umorna u školu, iscrpljena i s nedostatkom energije i inertna. Zašto?
Ponajprije zbog nedostatka tjelesnih aktivnosti, jer provode satima u sjedećem položaju doma i u školi i poslije učeći, a slobodno vrijeme upražnjavaju igrajući igrice ispred kompjutora, PC-a, itd.. Većina ih ide spavati i poslije ponoći, loše se hrane gotovom hranom i pecivima, puše, i što sve ne. Sve iz dosade i ispraznog života.
Učiti djecu odgovornosti
Po meni je najvažnija stavka da roditelji osvijeste nepobitnu činjenicu da je najveća odgovornost na njima, a ne samo obrazovnom sustavu ili nekom drugom. Zdravi temelji grade se odmalena i prije svega u obitelji. Sustav je takav kakav jest.
U nedostatku ”uravnotežena” djetinjstva koje počinje od kuće, ono će utjecati na sveukupnu sposobnost djece da funkcioniraju ”normalno” u školi, a prije svega u kući!
Istraživanja pokazuju da je dječji živčani sustav u današnje djece do te mjere naprosto pregoren da nikakve ‘vatrogasne mjere’ (one koje zagrebu samo na površini) neće dugoročno riješiti njihove probleme. Stoga je odgovornost svih nas i kao roditelja i pedagoga da pružimo djeci ono što im doista treba i hrani iznutra.
Djeca su vaše zrcalo
Po meni je najvažnije naučiti djecu da budu odgovorna odmalena jer poslije je kasno! Loše navike se brzo lijepe, a poslije ih se jako teško riješiti.
To znači da svoje dijete trebate uključiti u svakodnevne poslove, kao što su spremanje sobe, kreveta knjiga, postavljanje stola prije jela, usisavanje, iznošenje smeća, pomoć pri kuhanju – budite kreativni!
To znači da ne smijete vi za njih raditi školske zadatke (pisati zadaću da bi dobili bolje ocjene, pisati lektire, crtati, spremati im školske torbe, odjeću za školu… Ne, jer sve to oni mogu i sami.
Učite ih odmalena svim potrebnim vještinama koje će im služiti u životu umjesto da vi to činite za njih. Investirajte više u svoju djecu radeći s njima, a manje u odjeću, skupe igračke, pametne uređaje, itd. I još im skupe poklone uvjetovati ocjenama. Kardinalna greška.
Djeca su naša ostavština i budućnost. Ako ih volimo te im doista želimo sve najbolje, onda ih treba znati dobro pripremiti za život i trasirati stazu za uspješan i život sa svrhom. Da bi uspjeli u toj misiji, moramo ih konstantno osluškivati, pozorno slušati i verbalno i neverbalno, znati prepoznati njihov S.O.S. i u tom smislu i prema potrebi započeti dubinske reforme, umjesto da optužujete druge i prebacujete odgovornost na ”sustav”.
Ali, ima jedan veliki ”ali”. Ako već želite u nekom trenutku učinkovito provesti kućne ”reforme”, onda ste prvo vi na redu. To znači drage mame i tate, da promjene prvo započinju od vas ako želite biti korisni onima koji vas najviše trebaju – vašoj djeci ! Jeste li spremni?
piše: Mirella RASIC PAOLINI, holistički psihoterapeut/focusin-holisticlifestyle
