Postojimo kroz emocije
Odlike su sintetskog matrixa separacija i zaborav od našeg izvornog identiteta. U tom stanju stvaramo projekcije sebe i aktualiziramo iste jer nismo u kontaktu s našim izvornim emocijama. Emocije nam daju vodstvo i pokazuju tko smo. Kroz uživanje učimo o tome tko smo, kroz kontrakciju, bol, učimo tko nismo. Kroz učenje u sintetskoj dualnosti, koje služi za ekspanziju našeg kapaciteta čiste ljubavi, neki odustanu od svojih emocija i pobjegnu u razne projekcije sebe te stvaraju emocije koje služe kao zaštita od povrede radi kojih se bijeg i dogodio. Te stvorene emocije sačinjavaju lažni ego, bio on u materijalnom ili spiritualnom, isto je. Jer on služi tom bijegu i zaštiti.
Moramo postojati
Tehnički, točka “ja” je sadržana u crvenom spektru naše aure. Korijenski centar, tko smo mi u fizičkom svijetu, sada i ovdje. Odustajanjem od sebe, guramo energiju u solarni centar i počinjemo živjeti projekciju sebe, hologram. I odustajanjem od sebe, moramo početi živjeti kroz druge, jer nemamo bazičnu definiciju sebe. Živimo razne stvorene identitete i pošto je izvorna povreda odbacivanja uzrok bijega, kroz te identitete tražimo ponovno prihvaćanje dok smo pravo ja osudili i odbacili jer nas je dovelo do povrede. Moramo postojati i stoga tražimo da nas drugi definiraju.
Postati netko drugi smanjuje šanse za odbačenost
Neki pritome “poprime” boje drugih i simuliraju njih, njihove interese, sklonosti pa i ponašanje. Drugi se energetski “sljepljuju” s drugima, ulaze i žive u njihovim poljima i prejako osjećaju tuđa stanja. Treći poprime narcizam i maskama moći pokušavaju dobiti odobravanje. Ali sve to radimo da bi bili opet prihvaćeni i da bi postojali.
Život
Dijete počinje razvijati individualnost (ja naspram drugih, individua) i shvati da voli svoje roditelje, da se ne želi rastati od njih. Kako razvija svoju individualnost, tako postaje svjesno svojih potreba odvojenih od drugih ljudi. Počinje ih izražavati. Počinje doživljavati prvi sukob svojih potreba i tuđih potreba. Roditeljske, sasvim ljudske reakcije na nešto što mi kao dijete želimo, dijete protumači kao mogućnost odvajanja. Tada se javi impresija da je bolje ne željeti, ne želimo se odvojiti pa stoga bolje da uđemo u podređenost, da stavimo naše potrebe na stranu. Moramo biti ispravni. Impresija je, sjećanje, da ako smo svoji i idemo za svojim potrebama, da ćemo biti odbačeni. Vremenom postane normalno da ne idemo za svojim potrebama.
Strah od izražavanja potreba
Tu se razvijaju jaki strahovi od konflikta. Osoba ne ulazi u konflikte radi tog prvog straha od odbačenosti i prilagođavanju drugima po defaultu. Partneri i ljudi koji dolaze obilato reflektiraju ovaj naš neiscjeljeni aspekt, provociraju ga kako bi ga osvijestili i iscijelili. Neki čak svjesno manipuliraju s tim našim strahom od odbačenosti putem prijetnji i emotivnih ucjena.
Osoba se ne upoznaje tijekom života. Jer, niti slijedi svoje potrebe, niti ih zna. U tom stanju, drugi kojima se prilagođava postaju sredstvo definiranja nas samih. Možda će biti prisutno i nasilje, ali će se osoba vraćati u odnos, jer ne može bez tog partnera koji žrtvu definira. Na početku su nas roditelji definirali, jer nismo znali tko smo i koje su nam potrebe, a zatim partner/i. Uvijek nekoga trebamo za to. Ako ostanemo sami (a teško da ćemo uletiti u vezu odmah nakon zadnje, jer sami ne možemo sa sobom biti), pogubit ćemo se.
Definiraj me!
Ali polako. Tu su razni učitelji, treneri, iscjelitelji. Uvijek im se može pristupiti i dati da nas dalje definiraju. Postat ćemo opsesivni oko njih, kao i oko svih koji nam daju identitet prije njih, ali njih možemo staviti na tron.
Ako nas osobno vode, onda nam mogu dati i svrhu i usmjerenje, dalje nas definirajući tko smo i koja je svrha naše egzistencije ovdje. Daju nam misiju. Možda postanemo dio nečega unutar čega dobijamo novi identitet, koji se ovaj put cijeni; unutar socijalne strukture tog društva, nismo sami sa sobom i ostavljamo staro ja naizgled iza sebe.
Ali i dalje sasvim otužno ovisimo o reakcijama tog učitelja, vodiča; njegove ili njezine reakcije, pohvale ili pokude nam i dalje daju svrhu, vrijednost i definiciju. I kao i prije, mislit ćemo da “volimo” tu osobu, pa zato tako reagiramo.
Vremenom ćemo postati ljuti na one iste osobe koje smo uzdizali iz potrebe da nas definiraju. I neodgovorno im dali moć koja je u stvari u nama cijelo vrijeme. Jer nitko nas ne može definirati niti nam dati život.
Ne postojim, ljut sam
Frustracije kod takve osobe vremenom samo rastu i nakupljaju se, kao i količina neizgovorenog. No u vječnoj sklonosti postojanja ka balansu, osjetit ćemo da si nedostajemo i to će stvoriti dovoljno frustracije, a patnja će možda prerasti u gnjev uslijed čiste borbe za opstanak, koji će osobu natjerati da probije te svoje limitacije i slabašno se počne zanimati za vlastite potrebe. I dalje ćemo se povlačiti i podređivati na bilo koji znak agresije ili nasilja koji su trigeri za napuštanje, ali počelo je.
Glas duše
Tako počne sladak i trnovit put od vjerovanja da ćemo biti prihvaćeni jedino ako ispunjavamo tuđe potrebe, preko spoznaje da postoje i naše potrebe pa sve do njihovog izgovaranja. Tako se upoznajemo sve više, osvještavamo. Znamo tko smo i makar napravili nešto “krivo”, niti to niti ljudske reakcije na to nas ne mogu definirati.
U izvornoj energiji Izvor vodi kako duša želi. Tek kada slijedimo svoje želje, svi dobivaju i na sve druge dobro utječe, nema potrebe da odustanemo od sebe u strahu od odbacivanja. Tek nas tada mogu prihvatiti zapravo jer počinjemo prihvaćati sami sebe.
Proces
Ako se duša oslobodi sintetskog matrixa (putem procesa Soul Readinga u Eartharian sistemu, ili na neki drugi način), sve povrede koje smo iskusili, a radi kojih smo odustali od sebe mogu se iscjeliti dalje putem energetskog rada na korjenskim traumama koje su nastale prilikom odvajanja od Izvora na početku matrixa, a i sve površnije.
A tu negdje, integracijom duše koja slijedi (kroz spomenuti crveni spektar u fizičkome, točku “ja”-vidite li koliko je bitno za sve prihvaćati sebe?), otvaramo prostor da čujemo sladak zvuk buđenja naše vlastite duše. I tada nas naša duša podsjeća tko smo uistinu, kroz jak osjećaj vlastitog Života.
“Zadatak je Izvora da probudi dušu, zadatak duše je da probudi Čovjeka.”
~Wandian
https://www.facebook.com/sasamomic.wandian
