Jednom je jedan čovjek pronašao orlovo jaje te ga je donio kod kuće i stavio ga u gnijezdo od kokoši koju je držao u dvorištu. Orao se izlegao zajedno s leglom pilića i odrastao s njima. Cijeli je život orao činio ono što čine i seoske kokoši, misleći da je i on jedna od njih. Grebao je po zemlji tražeći crve i kukce. Kvocao je i kokodakao, trčkarao po dvorištu, a ponekad bi malo i zamlatarao krilima ne bi li poskočio nekoliko centimetara u zrak. Godine su prolazile i orao je već dosta ostario…
Jednog dana je ugledao veličanstvenu pticu iznad njega na nebu bez oblaka. Klizio je moćnim strujama vjetra veličanstvenom grazioznošću s gotovo nezamjetnim ritmom svojih jakih zlatnih krila.
Stari orao ga je promatrao sa strahopoštovanjem.
“Tko je to?”, upitao je.
“To je orao, kralj ptica”, rekao je njegov susjed. “On pripada nebu. Mi pripadamo zemlji – mi smo kokoši.”
I tako je orao živio i umro kao kokoš, jer to je ono što je mislio da je…
