“Kada bi mi netko mogao dokazati da je Krist izvan istine, i kada bi istina zbilja isključivala Krista, ja bih pretpostavio da ostanem s Kristom, a ne s istinom.”
Autor: Dragana Savić
Bio je književni genij i “apostol pravoslavnog realizma”, a dolazili su kod njega tražiti “vražju silu”. Krio je “Rat i mir” od svoje žene, a pojedine romane potpuno zaboravljao, i to – svoje. Turgenjev ga je poznavao i cijenio, ali je nazvao njegov roman “mumlanjem”, a Tolstoj ga je volio iako se nikada nisu sreli. Dostojevski, pisac koji je “ljepotom spašavao svijet”.
Prije nego što će prvi put sresti Dostojevskog, mlada Ana Snjitkinom je zamišljala starog, nervoznog i nadobudnog pisca, gordog i uobraženog zbog književne slave koju je već imao. Koliko je bilo njezino iznenađenje kad se susrela s nježnom dušom, pomalo rastrzanom uslijed života punog briga i bolesti, ali dječje otvorenom. Na prvi znak međusobnog razumijevanja, Dostojevski bi, prepun zahvalnosti zbog dragocjenog susreta, žurio da prospe svu riznicu svojih osjećaja i misli na dlanove zatečenog sugovornika. Samo je “veliko dijete” moglo potpuno spontano priznati da se uopće ne sjeća radnje u svom vlastitom romanu “Poniženi i uvrijeđeni”, koju mu je Ana Snjitkinom tako uzbuđeno prepričavala! I samo je “malo dijete” moglo brže bolje da obeća “da će pročitati” Ponižene i uvrijeđene “čim bude imao slobodnog vremena”!
Ne samo da se pojedinih svojih romana sjećao kao kroz maglu, u čemu je znatan udio krivnje imala epilepsija koja mu je otimala bodrost tijela i uma, nego je, kako i dolikuje velikanima, uvijek smatrao svoje djelo nedovoljno dobrim. “Idejama svojih romana Fjodor Mihailovič se nekad oduševljavao, volio ih i dugo nosio u glavi, ali njihovim prikazom u svojim djelima gotovo je uvijek, osim vrlo rijetkih iznimaka, bio nezadovoljan”, zapisala je njegova voljena Ana u svom dnevniku. Tako je o “Idiotu”, knjizi koja ostavlja bez daha i argumenata i koja poražava snagom opisanog autentičnog kršćanstva, Dostojevski tvrdio da “nikad nije imao bolju i bogatiju poetsku misao no što je ideja koja se razjasnila u romanu i da nije izrazio ni deseti dio od onoga što je u njemu htio izraziti”.
Stalno pritisnut dugovima koje je preuzeo nakon bratove smrti i obvezom uzdržavanja njegove obitelji, ali i svoje vlastite, genije je često pisao pod nevjerojatnim pritiskom i u nemogućim vremenskim rokovima. Jednom prilikom, dok je radio na romanu “Zločin i kazna”, počeo je i da očajava shvativši da je nemoguće završiti obećani posao u zadanom roku. Nekoliko njegovih prijatelja, također talentiranih pisaca, ponudilo mu je da svatko od njih napiše po jednu glavu romana, a on bi imao zadatak da sve to uskladi i korigira. “Ne”, odgovorio je Dostojevski, “nikad neću svojim imenom potpisati tuđi rad.”
Iako je Fjodor Mihailovič bio pravi “apostol kršćanstva s perom”, prodaja nekih njegovih djela je dobivala sasvim neočekivanu “notu”, pa su tako kupci romana “Zli dusi” vrlo često tražili “vražju silu” ili zahtijevali “desetak đavola”.
Treba reći da ono što plijeni kod Dostojevskog jeste njegova književnost koja je sva u traganju za smislom i za suštinom, ispunjena žrtvom i tragedijama, ali istovremeno obojena vječnom nadom i neumornom vedrinom, kao što je bio i sam njegov život. Jednom prilikom, prije nego što će naći mir i radost obiteljskog života, rekao je: “Sretan? Ali sreće u mene još nije bilo, barem one sreće o kakvoj sam stalno sanjao. Ja je čekam. Neki dan sam pisao svom prijatelju, barunu Vrangelu, da, bez obzira na sve nevolje koje sam doživio, još uvijek sanjam o tome da počnem nov, sretan život.”
Taj novi život, pa, može se reći i sretni – koliko je sreću bilo moguće “oteti” od nenaklonjenih mu životnih okolnosti – započeo je u braku s Anom i trajao je do njegove smrti. Koliko je ona vodila računa o njemu, njegovom radu i djeci, toliko je Dostojevski znao uzvraćati svom profinjenošću svoje umjetničke duše i istančanošću osjećaja. Kao što se kaže u Svetoj Liturgiji da “svaki dobri dar, i svaki savršeni poklon odozgo je”, pisao joj je jednom prilikom: “Bog mi te je povjerio da ništa od začetaka i bogatstva tvoje duše i tvog srca ne propadne, nego, naprotiv, da bogato i raskošno izraste i procvjeta; dao mi je tebe da svoje ogromne grijehe tobom iskupim, prikazavši te Bogu kao kulturnu, uzdignutu, spremljenu, spašenu od svega što je nisko i što umrtvljuje duh. “Vjenčanje je bilo blagdan radosti za oboje, a dječak Kostja koji se s njima vozio u kočijama, praveći se da spava, pričao je poslije na sva zvona kako su se “barba i teta cijelim putem ljubili”.
Znajući da Fjodor Mihailovič lako plane i da u takvom raspoloženju kaže i ono što ne misli, poslije čega bi neizbježno slijedilo kajanje i ispričavanje, njegova dovitljiva supruga je izbjegavala da istoga dana šalje pisma koja bi on napisao u stanju ljutnje ili razdražljivosti. Čim bi se primirio i počeo žaliti zbog izrečenog, “uvijek bi se pokazalo da to pismo” slučajno “nije bilo poslano”, pa bi on u miru odgovarao. Njegova briga za Anu bila je podjednako dirljiva. Kada je bila trudna, on je “potpuno slučajno” izgubio Tolstojev “Rat i mir” koji je Ana žarko željela pročitati. Uzalud su ga tražili po cijeloj kući, da bi Fjodor tek nakon dolaska na svijet kćerkice Ljubov odao tajnu svojoj ženi: u romanu je previše umjetnički uspjelo opisana smrt na porođaju žene kneza Andreja Bolkonskog, pa se plašio dojma koji bi to moglo proizvesti na njegovu osjetljivu suprugu. To je bilo razumljivo i zbog činjenice da su njih dvoje već bili sahranili u Ženevi jednu kćer, Sonju, pa su rane bile svježe. Inače, ova situacija je ostavila pečat i u mišljenju Fjodora Mihailoviča o Švicarcima, jer su isti ispoljili priličnu ravnodušnost i hladnoću. Ana je zabilježila u svom dnevniku: “Kao primjer bezosjećajnosti navest ću da su naši susjedi, iako su znali za naš gubitak, ipak poslali zahtjev da ja ne plačem glasno, jer im to ide na živce.”
Za razliku od nekih Švicaraca, Dostojevski je pomagao svima kojima treba, što je prilično rijetko. No, on je išao i dalje od toga: branio je i one koji bi po svim mjerilima, i zemaljskim i nebeskim, trebalo proći kaznu da bi došli do oproštaja. Kada se 1879. godine dogodio incident u kojem je nepoznati pijanac nasrnuo na Dostojevskog nanijevši mu lakše ozljede, pisac je odmah zatražio da ga puste na slobodu “jer mu on prašta”. Pošto je cijela stvar zbog publiciteta ipak došla do suda i napadač osuđen na šesnaest rubalja kazne, Dostojevski ga je sačekao pred ulazom i dao mu svih šesnaest rubalja platiti kaznu.
Njegova duboka osjećajnost i iskrena suosjećajnost ispoljavali su se ne samo u susretu s ljudima, već i pred umjetničkim djelima, pa je satima znao stajati pred nekim platnom ili arhitektonskim draguljom. Jednom, u Baselu, otišao je vidjeti Holbajnovog “Mrtvog Krista”, sliku koja prikazuje Bogočovjeka tek skinutog s križa, izmučenog i krvavog. Ta ga je kompozicija toliko zaprepastila da se nije mogao pomaknuti od nje, a kasnije je rekao da se od takve slike može izgubiti vjera.
Ono što, pak, najviše govori o samom Dostojevskom, nije ljubav prema bližnjima, nemoćnima, sirotima, prema umjetnosti ili Rusiji, jer bi se takvih još moglo naći. Njega najbolje određuje odnos prema onima koji bi, po svim pravilima natjecanja, opstanka, konkurencije, tržišta trebalo da se nazovu njegovim neprijateljima.
Odnos s Turgenjevom je bio buran i promjenljiv, od početne blagonaklonosti do kasnijeg razmimoilaženja. Ne samo da su postojale idejne nesuglasice, već i egzistencijalne. Naime, uglađeni, uredni, uravnoteženi Turgenjev kritizirao je djela Dostojevskog kao “bolesnu apologiju patnje” i nazivao ga “okrutnim talentom”. Tolstoj se u svojim memoarima ovako prisjećao riječi Turgenjeva: “Znate li što je obrnuto opće mjesto? Kad je čovjek zaljubljen, bije mu srce, kad se ljuti, on crveni itd. To su sve opća mjesta. A u Dostojevskog se sve čini obrnuto. Na primjer, čovjek je sreo lava. Što će učiniti? On će, naravno, problijediti i pobrinuti se da pobjegne ili da se sakrije. U svakoj prostoj priči Julesa Vernea, na primjer, tako će i biti rečeno. A Dostojevski će kazati obrnuto: čovjek je pocrvenio i ostao na mjestu. To će biti obrnuto opće mjesto … A zatim su u Dostojevskog poslije svake dvije stranice njegovi junaci – u bunilu, u pomamnom zanosu, u groznici. A tako ipak ne biva. “Obrćući opća mjesta naglavačke i u privatnom životu, Dostojevski se nije ustezao da, unatoč svemu, nazove svog” neprijatelja “” neospornim talentom “, a Turgenjev je ovog smještao u prvi plan među istaknutim predstavnicima ruske književnosti.
Još jedna neobična naklonost razvila se u okrilju zajedničke ljubavi i brige za rusku književnost i to između Tolstoja i Dostojevskog. Inače, ova dva velikana se nikada nisu upoznali! “Dostojevski je bio za mene drag čovjek i, možda, jedini koga bih mogao upitati o mnogo čemu, i koji bi mi na mnogo štošta mogao odgovoriti”, izjavio je Tolstoj u razgovoru s Anom nakon smrti njenog supruga, dodavši da mu je “uvijek izgledao kao čovjek u kome je bilo mnogo pravog kršćanskog osjećanja .
Vrijeme sve više prolazi, Dostojevski je sve manje mrtav. Njegov život i djelo i sada prodiru duboko u srž bića, razaraju učmalu ravnodušnost, podižu “bijedne ljude”, ohrabruju “ponižene i uvrijeđene”, traže pruženu ruku i otvoreno srce da se u njemu utope i prepuste onako kako je to samo Dostojevski umio. Zato ga i danas volimo kao što je on volio nas desetljećima prije nego smo došli na svijet. Zato nam nedostaje, iako nikada nije bio “sada i ovdje”. Baš kao što je to umio osjetiti Tolstoj: “Nikad nisam vidio toga čovjeka (Dostojevskog) i nikad nisam bio u neposrednom kontaktu s njim, i odjednom, kad je umro, uviđam da mi je on bio najbliži, najdraži i najpotrebniji čovjek (… ). Nekakva potpora odskočila je od mene. Izgubio sam se, i tada mi je postalo jasno koliko mi je on bio drag, i ja sam plakao, i sad plačem. “
Autor: Dragana Savić
