Tišina zna biti vrlo glasna, posebno kada dolazi iznutra – iz mjesta u kojem postoji jasnoća, mir i osjećaj unutarnje istine.
U vremenu u kojem svaka pauza u razgovoru nekima djeluje neugodno, a tišina se doživljava kao praznina koju treba što prije popuniti, tihi ljudi žive gotovo u suprotnom ritmu. Dok se oko njih gomila buka, rasprave i stalni komentari, oni se spontano povlače u svoj unutarnji prostor. U okruženju prepunom bijesa, napetosti i preopterećenosti informacijama, sposobni su odabrati tišinu kako bi sačuvali energiju i kasnije je uložili smislenije.
Za njih šutnja nije znak praznine, nego oblik brige o sebi. U društvu koje često nagrađuje brz odgovor i glasnu prisutnost, činjenica da ne govore stalno i o svemu lako se pogrešno interpretira. Tihi ljudi ne osjećaju potrebu da stalno reagiraju, komentiraju ili se nadglasavaju. Ako u razgovor ne mogu unijeti nešto konkretno, korisno ili barem iskreno, biraju da ostanu u tišini.
Mnogi od njih su introvertirani, ali to ne znači da su nesigurni ili socijalno nekompetentni. Njihov način obrade svijeta jednostavno je drukčiji. Prije nego što nešto kažu, unutar sebe prođu kroz niz unutarnjih filtera: što zaista misle, kako će to utjecati na druge, je li trenutak dobar, ima li to težinu. Zbog toga im nije presudno da ih se stalno čuje niti žele biti u središtu pozornosti pod svaku cijenu.
Takvi ljudi često imaju ono što bismo mogli nazvati tihom prisutnošću. Nisu prvi koji će se nametnuti u društvu, ne preuzimaju prostor agresivno, ne prekidaju druge.
Mnogi ih jedva primijete ako površno gledaju situaciju, ali oni koji zastanu i obrate pažnju brzo primijete koliko je njihov unutarnji svijet bogat. Dok drugi govore, tihi ljudi promatraju i slušaju. Informacije koje dobivaju prolaze kroz više slojeva promišljanja; odvajaju ono što vrijedi zadržati od onoga što je tek prolazna buka.
Ovakvi ljudi također imaju veliki potencijal za vodstvo. Kvalitete vođe često se pogrešno vežu uz glasnoću, nametljivost i stalnu vidljivost, dok se zanemaruju tihi, stabilni i promišljeni tipovi osobnosti. Tihi ljudi skloni su razmišljati prije nego što išta izgovore, ne zadovoljavaju se prvim dojmom i ne donose zaključke na temelju trenutnog impulsa.
Često zrače mirnoćom koja okruženju ulijeva povjerenje. Nije im potrebno dizati ton da bi se osjetilo da znaju što rade. Mnogi od njih lakše se izražavaju pisanim putem nego u brzom, bučnom razgovoru. Pisanje im dopušta da usklade misli, odaberu prave riječi i oblikuju nijanse koje bi u usmenoj komunikaciji ostale prešućene. Kad treba donijeti odluku, važna im je distanca – trebaju vrijeme nasamo, prostor u kojem mogu jasno sagledati sve mogućnosti i posložiti dojmove bez tuđih pritisaka.
U realnosti, takav način funkcioniranja ne prolazi uvijek glatko. U društvu koje preferira brzinu, ekstrovertiranost i stalnu vidljivost, tihi ljudi lako ostaju u sjeni. To se osobito vidi u školama.
Učenik koji se stalno javlja, voli komentirati i ne boji se upasti u riječ, često će dobiti više pozornosti i pohvala. Onaj koji treba vremena da promisli, sluša, analizira i javi se tek kad ima što reći, često bude etiketiran kao “povučen”, “neangažiran” ili “pasivan”. Rijetko se prepoznaje da iza te šutnje stoji duboka obrada informacija i ozbiljan unutarnji rad.
Ekstrovertirane osobnosti često spontano dobivaju istaknutiju ulogu – u obitelji, na poslu, u društvu. Njihova potreba za izlaganjem, iznošenjem mišljenja i vođenjem razgovora ponekad dolazi ispred sposobnosti da slušaju i uistinu prime ono što drugi žele reći. Unatoč sve češćim raspravama o važnosti empatije i osjetljivosti, okolina i dalje lakše prepoznaje ono što je glasno i vidljivo nego ono što je mirno i nenametljivo.
Tihi ljudi reagiraju na taj kaos na svoj način. Umjesto da se uključe u opću buku, oni povlače jasnu granicu. Svaki aspekt situacije promatraju iz više smjerova, ne žure izreći stav, a svoje misli čuvaju kao nešto vrijedno. Ne dijele ih s bilo kim i bilo kada, nego s onima koji su pokazali da mogu čuti bez osuđivanja i pritiska. Njihove duše često su pune skrivenih ljepota, ideja i uvida koji nikada ne dođu do izražaja ako ih se stalno požuruje da “se malo opuste” ili “više uključe u društvo”.
Za mnoge od njih tišina je prirodno stanje u kojem napokon mogu jasno čuti sebe. Kad bi se stalno morali prilagođavati ritmu glasnijih, stalno odgovarati i objašnjavati, vrlo brzo bi se iscrpili. Tišina im omogućuje da razdvoje ono što je zaista važno od onoga što je samo prolazni šum.
Zato je važno prepoznati da šutnja ne znači nužno prazninu, nedostatak mišljenja ili slab karakter. Često znači da se u drugoj osobi događa intenzivan unutarnji proces. Ponekad je dovoljno da komunikacija bude sačinjena od pogleda, nekoliko jasnih rečenica i osjećaja da je netko zaista prisutan.
Govor sastavljen od pogleda, kratkih i smislenih rečenica te iskrene prisutnosti često je snažniji od dugačkog razgovora prepunog praznih riječi. Tišina zna biti vrlo glasna, posebno kada dolazi iznutra – iz mjesta u kojem postoji jasnoća, mir i osjećaj unutarnje istine.
U svijetu u kojem se sve više cijeni brz odgovor, snažan dojam i stalna izloženost, tihi ljudi podsjećaju na nešto važno: nije nužno neprestano govoriti da bi Vas se čulo. Njihova šutnja pokazuje da se najdublje promjene događaju upravo ondje gdje nema buke, nego postoji prostor u kojem misli i osjećaji mogu sazreti.
Ponekad je jedan iskren pogled, jedna pažljivo izgovorena rečenica i jedna svjesno odabrana tišina vrjednija od cijelog govora.
ATMA/Pripremila: Suzana Dulčić
