Tražiti promjenu u svijetu, a pritom ne mijenjati vlastite paradigme, predstavlja osnovni problem unutar razmišljanja modernog čovjeka.
Svaki iole priseban čovjek, što u sebi još uvijek čuva i nosi plamen ljudskosti, ne može, a da ne primijeti opasnost koja se nalazi u obrascu razmišljanja današnjeg čovjeka koji želi promjenu.
Promjena, koja je u današnjem svijetu itekako nužna, po svojoj prirodi je ipak jedna veoma delikatna ‘stvar’. Jedna mala greška, jedan naizgled nebitan previd, može dovesti do potpunog kolapsa društva i čovječanstva.
Ono što narod bilo koje nacije mora razumjeti, jeste to da se ne može ići u bezglavu revoluciju samo zbog toga jer nam se ne sviđa trenutno vodstvo i politika. Revolucija, u pravom smislu, predstavlja jedan dugoročni proces, a njen početak je unutar obitelji, to jest u odgoju koji u čovjeka usađuje istinske vrijednosti.
Najveća greška koju takozvani revolucionari čine jeste to da žele srušiti vlast, s nadom da će narod samim sobom oformiti bolju. No to se nažalost nikada nije dogodilo, iz mnogobrojnih potpuno realnih razloga.
Svakoj transformaciji prethodi disciplina i strpljenje, dvije osobine koje je danas sve teže pronaći u čovjeku. Zdrava disciplina i zdravo strpljenje rađa se u duhu vjere koja čovjeku pruža mogućnost da vidi dobrotu i izvrsnost – i da ih kroz sebe ispoljava.
Da bi jedan narod imao političare koji su prije svega vrhunski ljudi, tada taj isti narod mora odgojiti generaciju koja može ostvariti njegove težnje. Ne može se mijenjati vlast, a da prije toga nismo promijenili paradigme unutar sebe. To vam je isto kao da zasadimo voćnjak jabuka, a očekujemo da ćemo brati kruške.
Nažalost, narodi sami po sebi i unutar sebe su duboko podijeljeni raznim idejama i ideologijama. Te podjele, naravno, dolaze iz postojećih struktura vlasti, politika koje udruženo rade na održavanju istih podjela, dok istovremeno stvaraju privid unutar-političkih sukoba.
Nadam se da većina ljudi ipak primjećuje da, bez obzira na zastave i retoriku, politički sustavi služe isključivo interesima moći i kontrole, a ne istinskim potrebama naroda. Važno je da to vidimo, ne da bismo osuđivali, nego da bismo kao ljudi naučili razlikovati tko smo to mi, i što je ono što nas dijeli.
Svi smo mi prije svega ljudi. Svi želimo slobodu i život dostojan čovjeka. No kroz ideologije u kojima smo rođeni i odgajani, uvjereni smo da je netko drugi kriv za naše nevolje. Pa iako je istina da su korijeni tih sukoba u sustavima koji hrane podjele, ne smijemo zaboraviti na činjenicu da svojom šutnjom, kroz načela konformizma, mi pristajemo na to da budemo podijeljeni.
Moramo se iskreno zapitati i pokušati pronaći odgovore na pitanja koja unutar sebe oslikavaju probleme svih naroda, bez obzira na njihove razlike.
Ako svi narodi svijeta pate od istih problema i podjela, kao što su; nepravda, korupcija, manipulacija… nije li onda uzrok izvan granica koje su nam centri moći nacrtali? Ako nije narod taj koji odlučuje, tada se narod mora zapitati kome je dao moć odlučivanja – i zašto!?
Narodi sami po sebi nisu loši, a ljudi unutar njih nisu dušmani jedni drugima. Svatko od nas ima odgovornost da ne šuti i ne prihvaća ono što nas vodi u kolektivnu propast. No prestanak šutnje ne znači to da narod mora izaći na ulice, nego da jednostavno treba progovoriti; u svome domu, u svome društvu, na svome radnome mjestu.
No da bi progovorili bez katastrofalnih posljedica, mi najprije moramo pronaći mir unutar sebe, te se unutar toga mira osloboditi svih toksičnih ideologija, čak i onda ako to znači odbacivanje trenutačnog identiteta.
Sustav unutar kojeg živimo, kao i sve drugo u ovom dualnom i materijalnom postojanju, satkan je od dva polariteta. Ta dva polariteta najčešće opisujemo kao ‘dobro’ i ‘zlo’. Dakle, unutar sustava postoji i ono što je dobro, te upravo stoga ne smijemo bezglavo srljati u rušenje sustava, jer ako ga tako srušimo, uništit ćemo i ono što je dobro unutar njega.
Zamislite da ovakvi kakvi trenutačno jesmo, dobijemo potpunu slobodu odlučivanja o svemu i da svi imamo uvijete življenja koji nam omogućuju to da ne moramo više služiti sistemu.
Ne bi li se mnogi među nama tada odrekli odgovornosti i discipline koje su uvjetovane strahom, najčešće onim egzistencijalnim.
Zamislite nadalje da odjednom veliki broj ljudi odluči da više ne želi izvršavati svoje obveze, čisto zbog toga što imaju dovoljno da žive i bez njih. Tko bi tada održavao i vodio one ključne elemente unutar postojećeg sustava.
Ako bi čistači ulica prestali čistiti naše gradove. Ako bi znanstvenici napustili nuklearna postrojenja. Ako bi medicinske sestre prestale davati njegu potrebitima. Ukratko, ako nitko od nas više me bi morao raditi, pitanje je koliko dugo bi preživjeli.
Sustav je već stvoren, takav kakav jest. A zbog toga jer ima puno kritičnih točaka unutar vlastitog ustroja, mi ga ne možemo tek tako rušiti, nego moramo početi od sebe, i biti promjena koju želimo vidjeti u svijetu.
Tražiti promjenu u svijetu, a pritom ne mijenjati vlastite paradigme, predstavlja osnovni problem unutar razmišljanja modernog čovjeka.
Većina ljudi unutar svih naroda, vidi i razumije da trenutno školstvo nije adekvatno za zdrav razvoj njihove djece. No jesmo li kao ljudi učinili išta konkretno po pitanju promjene onoga što vidimo da nije dobro!? Jesu li se roditelji širom svijeta udružili i jesu li zajedničkim snagama stvorili promjenu koju žele!?
Odgovor je jasan; nisu!
Tko je dakle tu više odgovoran, sustav ili ljudi!?
Ovo vrijedi za sve grane našeg društva; obitelj, školstvo, znanost, zdravstvo, religija, politika, kultura, i tradicija…
Ako znamo da je nezdrava hrana štetna za nas, tko je više kriv za naša oboljenja- oni koji proizvode tu hranu, ili mi koji ju kupujemo i konzumiramo!?
Ako znamo da ratovi donose patnju i smrt, tko je više kriv – oni koji ih iniciraju ili mi koji ih sprovodimo !?
Naša tragedija se očituje u tome što smo izgubili sposobnost Vjere u promjenu. Taj gubitak nas dovodi do osjećaja nemoći, a kolektivna nemoć uvijek vodi do ispoljavanja agresije. Mi to krivo nazivamo pravom na obranu. No da li se ikada zapitamo, što mi to pokušavamo obraniti!?
Današnji čovjek većinu svoga vremena provodi na ekranima, gdje svoju nemoć ispoljava agresivno i nepromišljeno. No vatra se ne gasi tako da dolijevamo ulje na vatru, i nemir se ne umiruje novim nemirom.
Mir unutar čovjeka rađa mirom unutar njegovog okruženja, a mir unutar jednoga naroda rađa mirom unutar njegove domovine.
Ako želimo vrhunske političare, mi sami najprije moramo razviti izvrsnost unutar sebe, te zatim preuzeti svoju građansku odgovornost i dužnost. Mi dakle moramo sudjelovati unutar političkog i ekonomskog aspekta našeg društva, jer ako smo samo pasivni promatrači, tada postajemo robovi vlastite pasivnosti.
Naša djeca, s razlogom, u školama ne uče o političkoj i ekonomskoj pismenosti. A da ne govorimo o tome da unutar školstva me postoji prava edukacija o emocionalnom i duhovnom aspektu čovjeka. Što dakle možemo očekivati od takvog nauka, osim toga da budemo poslušni i pasivni.
Ako kao narod vjerujemo da mi tu ne možemo ništa promijeniti, najprije tako što ćemo promijeniti sebe, onda niti nemamo pravo da uopće tražimo promjene koje tobože želimo. Isto tako, koliko god to teško bilo prihvatiti, kao takvi nemamo pravo ni na to da osuđujemo vlast, jer vlast je odraz kolektivne svijesti jednog naroda.
Bez obzira koliko se trudili pred sobom opravdati svoju slabost, bez obzira koliko lažnim idealima tješili sami sebe, sve dok uvijek iznova biramo ono što nas drži u istom krugu, mi nemamo nikakvo pravo da očekujemo neko bolje sutra. Jer to ‘bolje sutra’, rađa se u u meni i tebi koji ćemo se potruditi da ovdje i sada budemo glas razuma, umjesto da dopuštamo to da budemo korišteni kao alat za stvaranje još dubljih podjela među nama.
https://www.facebook.com/share/17JoUpLHud/
https://www.facebook.com/share/1BNnPPP53w/
Anđelko Katinić
