Biti obziran, empatičan i ljubazan dio je emocionalne zrelosti. Kod osoba koje stalno ugađaju drugima, dobrota gubi tu prirodnost i pretvara se u strategiju preživljavanja.
U gotovo svakoj grupi postoji onaj vječni “dobrica”. Pristojan je, pažljiv, prilagođava se, nikada ne diže ton, trudi se da svi oko njega budu zadovoljni. Na papiru djeluje idealno. U stvarnosti, upravo ti ljudi često su najfrustriraniji, najumorniji i najviše povrijeđeni.
U modernoj psihologiji sve češće se spominje obrazac koji se naziva sindrom kroničnog ugađanja drugima – način funkcioniranja u kojem osoba gradi život na jednoj osnovnoj ideji: ako sam dovoljno dobar, prilagodljiv, pristojan i besprijekoran, drugi će me voljeti i cijeniti, a život će se posložiti.
U praksi se događa nešto drugo. Umjesto zahvalnosti i stabilnosti dolaze izgaranje, ogorčenost i osjećaj: “radim sve kako treba, a ništa ne funkcionira”.
Što je zapravo sindrom kroničnog ugađanja drugima?
Korisno je razlikovati autentičnu dobrotu od obrasca pretjeranog ugađanja drugima. Biti obziran, empatičan i ljubazan dio je emocionalne zrelosti. Kod osoba koje stalno ugađaju drugima, dobrota gubi tu prirodnost i pretvara se u strategiju preživljavanja.
Tipični elementi tog obrasca prepoznaju se u mnogim pričama. Osoba se stalno prilagođava tuđim potrebama, često nauštrb vlastitih. Osjeća snažnu potrebu za odobravanjem i intenzivan strah od tuđe ljutnje ili razočaranja. Sukob izbjegava gotovo pod svaku cijenu.
U pozadini je često uvjerenje da će život nekako “vratiti” sve to ako je dovoljno dobra, nenametljiva i prilagodljiva, kao da negdje postoji nevidljiva bilanca u kojoj se sve bilježi.
Na površini takvi ljudi često djeluju mirno, organizirano i “bez problema”. Iza kulisa nagomilana je frustracija. Osjećaju se iskorišteno, neshvaćeno i neviđeno, ali najčešće šute. Kada dođe trenutak da zatraže nešto za sebe, javi se krivnja. Kada situacija postane konfliktnija, povlače se ili sve pokušavaju izgladiti preko vlastitih leđa. Što se više trude biti “dobri”, to se više udaljavaju od onoga što stvarno žele i od ljudi s kojima bi mogli biti zaista bliski.
Korijeni u djetinjstvu: uvjetovana ljubav i skriveni dijelovi sebe
Većina ljudi koji se pretjerano prilagođavaju drugima nije takva slučajno. U pozadini se često nalazi djetinjstvo u kojem ljubav i prihvaćanje nisu bili doživljeni kao nešto što je tu “bez obzira na sve”, nego kao nagrada za ispravno ponašanje, uspjeh ili prilagodbu roditeljskom raspoloženju.
Ako je dijete naučilo da je voljeno samo kada je mirno, poslušno, uspješno, nasmiješeno i “bez problema”, izvlači vrlo jasan zaključak: neke emocije i reakcije nisu dobrodošle, neke dijelove sebe mora sakriti, a njegov zadatak je paziti na tuđe osjećaje.
Dijete tada počinje sebe “rezati” iznutra. Ljutnja, tuga, otpor, bunt pa čak i zdrava doza egoizma završavaju u podrumu psihe. Na površini se razvija lik “dobrog sina, kćeri”, “zrelog djeteta”, “onog koji ne traži puno”.
U takvoj atmosferi prirodno nastaju tri ključna obrasca: stalno ugađanje drugima, perfekcionizam i strah od konflikta. Dijete se prilagođava očekivanjima okoline u pokušaju da izbjegne odbacivanje i kritiku. Kasnije, u odrasloj dobi, ta logika postaje nevidljivi program koji upravlja poslom, vezama, prijateljstvima i važnim odlukama.
Možda ste i Vi odrastali uz poruku da je mir važniji od istine, da “ne talasate” i da je bolje šutjeti nego reći što Vas boli. Tada je logično da će jedan dio Vas i u odraslom životu vjerovati da je sigurnije nestati nego se pokazati.
Odrasli život podređen tuđim očekivanjima
Kada takvo dijete odraste, izvana često izgleda kao “stabilna osoba”: radi, brine, trudi se, ispunjava obveze. No čim se malo zagrebe ispod površine, postaje jasno da velik dio života više nalikuje na niz prilagodbi tuđim očekivanjima nego na autentičan izbor.
Na poslu takva osoba preuzima više nego što treba, rijetko kaže “ne”, ostaje duže, odrađuje tuđe zadatke i teško preuzima zasluge. Kada bi trebalo tražiti povišicu, jasnije uvjete ili pošteniju raspodjelu odgovornosti, radije čeka da “netko primijeti”.
U prijateljstvima često igra ulogu ramena za plakanje, organizira susrete, sluša tuđe probleme, ali svoje gotovo nikada ne stavlja u prvi plan.
U ljubavnim odnosima naglasak je na tome da partner ili partnerica budu zadovoljni. Ako druga strana nije sretna, osoba koja se previše prilagođava to doživljava kao osobni neuspjeh. Na razini svakodnevice to znači da drugi određuju tempo, dinamiku i granice, a “dobrica” pokušava ne smetati i skuplja mrvice priznanja.
Možda i Vi imate iskustvo da se cijeli dan prilagođavate svima, a navečer ne znate ni što zapravo želite ni što više ne možete podnijeti.
Najveći problem nije samo u tome što ste iscrpljeni. Problem je u gubitku kontakta sa sobom – s pitanjem što zaista želite, što Vam više ne dolazi u obzir i kakav život biste, da nema straha, stvarno izabrali.
Cijena potiskivanja ljutnje i autentičnosti
Vječni “dobrice” o sebi često kažu da se rijetko ljute. To ne znači da ljutnje nema. Ljutnja je ondje, ali je naučeno da je opasna, da kvari odnose, da vodi u napuštanje.
Potisnuta ljutnja ne nestaje. Najčešće se pretvara u pasivnu agresiju – zaboravljanje dogovora, odgađanje, sitno sabotiranje – zatim u sarkazam i cinizam, u kroničnu napetost u tijelu i trajni dojam da osoba “samo što ne pukne”.
Uz ljutnju nestaje i spontanost. Teško je biti prirodan kada stalno skenirate lice sugovornika i pokušavate predvidjeti kako će reagirati. Teško je reći “ovo mi nije u redu” ili “ovo mi treba” ako cijeli život učite da su Vaše potrebe na dnu liste prioriteta.
Dugoročno, cijena takvog života često uključuje tjeskobu, depresivnost, izgaranje, razne tjelesne simptome poput glavobolja, nesanice i probavnih tegoba, kao i različite oblike bijega: kompulzivan rad, poroke, sate provedene pred ekranima, maštanja o nekom sasvim drugačijem životu u kojem “napokon možete biti Vi”.
Zašto odnosi s ljudima koji stalno ugađaju drugima često pucaju
Još jedan paradoks: netko tko se silno trudi da svima bude dobro često završava u kaotičnim odnosima. Na prvi pogled takva osoba izgleda kao siguran izbor – ne svađa se, ne nameće se, prisutna je i uslužna.
No kako odnos ide dublje, druga strana počinje osjećati da nešto ozbiljno nedostaje. Partner ili partnerica osjete da nema dovoljno iskrenosti, da je sve nekako izglađeno i da emocije ne dolaze do kraja do izražaja. Iza pristojnosti se naslućuje potisnuta ljutnja i povrijeđenost.
Osoba koja stalno popušta kako bi drugi bili zadovoljni često u sebi očekuje da će okolina sama od sebe prepoznati koliko se trudi i “uzvratiti istom mjerom”. Kada se to ne dogodi, javljaju se ogorčenost i tiho povlačenje. Umjesto otvorenog razgovora, nezadovoljstvo počinje curiti kroz sitne bodlje, šutnju i kažnjavanje uskraćivanjem bliskosti.
U psihoterapijskom radu s takvim muškarcima i ženama često se otkrije temeljni strah: “Ako pokažem što zaista želim, koje su mi granice i kako se osjećam, bit ću odbačen, ismijan ili napušten.” Iz tog straha proizlazi sve ostalo – prenaglašena “dobrota”, teškoća s riječju “ne”, izbjegavanje sukoba i stalna briga da su drugi zadovoljni, čak i kada to znači izdaju sebe.
Zašto ljudi koji stalno ugađaju drugima često ne ostvaruju svoj potencijal
Obrazac pretjeranog ugađanja ne pogađa samo odnose, nego i rad, kreativnost i osjećaj smisla. Ako je glavna unutarnja naredba “nemoj razljutiti nikoga” i “nemoj pogriješiti”, teško je riskirati, isprobavati novo i ulaziti u projekte u kojima ishod nije siguran.
Takve osobe često ostaju u poslovima koji su odavno izgubili smisao. Ne traže bolje uvjete, ne zauzimaju se za sebe, vlastite ideje sabotiraju tako da ih nikada ne dovedu do kraja i stalno odgađaju važne odluke čekajući “idealne okolnosti”.
Perfekcionizam tu ima posebnu ulogu. Ako nešto mora biti savršeno da bi se uopće smatralo “dovoljno dobrim”, gotovo ništa neće proći taj test. Umjesto učenja kroz pokušaje i pogreške, osoba ostaje u zoni relativno sigurnog, ali duboko nezadovoljavajućeg života.
U pozadini često postoji toksična poruka iz djetinjstva: “tvoje potrebe nisu važne, ti nisi toliko bitan/bitna”. Kada se ta poruka ukorijeni, osoba nesvjesno traži situacije koje je potvrđuju. I kada bi objektivno mogla postići puno više, kao da si stalno spušta nevidljivi strop.
Tanka linija između dobrote i samonapuštanja
Sve ovo ne znači da je rješenje postati grub, hladan ili sebičan. Problem nije u tome što ste empatični, nego u tome koliko se zbog toga odričete sebe.
Zrela dobrota ima granice. Emocionalno zrela osoba sposobna je brinuti o drugima, a da se pritom ne odriče sebe. Može reći “da” kada to doista želi i “ne” kada nešto prelazi njezine granice. Može saslušati tuđe potrebe, a da ne poništi vlastite.
Osoba uhvaćena u obrascu vječnog ugađanja teško vjeruje da ima pravo na takvu ravnotežu. Ili ugađa drugima i gubi sebe, ili, kada više ne može, ode u suprotnu krajnost i prekine odnose naglo i dramatično.
Stvarni pomak događa se kada nauči postojati između te dvije krajnosti.
Prvi pomaci izlaska iz uloge vječnog “dobrice”
Izlazak iz ovog obrasca je proces. Ne događa se jednom odlukom preko noći, nego kroz dulje razdoblje u kojem osoba korak po korak mijenja pogled na sebe i svoju ulogu u odnosima.
Prvo se najčešće dogodi prepoznavanje obrasca bez prezira prema sebi. Umjesto zaključka “sa mnom nešto ozbiljno nije u redu”, korisnije je vidjeti da je riječ o strategiji koja je nekoć služila preživljavanju u emocionalno teškim okolnostima, ali danas više ne donosi dobro. To je trenutak u kojem se počinje razlikovati vlastita vrijednost od uloge koju ste morali igrati.
Nakon toga dolazi učenje podnošenja nelagode. Za nekoga tko cijeli život izbjegava sukobe, već i rečenica “ovaj komentar mi nije bio u redu” može biti ogroman korak. Srce lupa, glas podrhtava, um puni crnim scenarijima, ali upravo taj prostor nelagode postaje mjesto na kojem raste novi osjećaj osobne snage.
Važan dio promjene je i postavljanje malih, konkretnih granica. Ne mora se krenuti od najosjetljivijeg odnosa u životu. Dovoljno je početi s nečim svakodnevnim: ne odgovarati odmah na svaku poruku, jasno reći da ne možete preuzeti još jednu obvezu, izreći svoje mišljenje u situaciji u kojoj biste inače šutjeli. Ti mali potezi polako mijenjaju unutarnju sliku o tome što “smijete” i što je za Vas dopušteno.
S vremenom postaje važno i naučiti tražiti podršku. Ljudi koji stalno ugađaju drugima često vjeruju da sve moraju sami, da su oni ti koji nose, popravljaju i smiruju. Dopuštanje da Vas netko vidi i u slabosti, strahu ili ambivalenciji snažno potresa uvjerenje da ljubav postoji samo za “savršenu verziju” Vas. Terapija, grupe podrške ili iskreni razgovori s ljudima kojima vjerujete mogu imati presudnu ulogu.
Kako se proces razvija, mijenja se i osobna definicija dobrote. Umjesto nevidljivog pravila “dobar sam kada svima ugađam”, polako se rađa novi kriterij: dobar sam kada živim u skladu sa svojim vrijednostima, poštujem sebe i druge, govorim istinu i preuzimam odgovornost za vlastiti život. U toj verziji dobrote ima mjesta i za Vas.
Od vječnog “dobrice” do integrirane osobe
Cilj je postati integrirana osoba – netko tko može podnijeti i svoju snagu i svoje slabosti, i nježnost i ljutnju, i želju za povezanošću i potrebu za granicama.
Integrirana osoba ne mjeri svoju vrijednost količinom odobravanja koje dobiva. Ne pristaje na odnose u kojima mora nestati da bi drugi bili mirni. Ne glumi savršenstvo, nego si dopušta biti ljudsko biće koje ponekad pogriješi, ponekad razočara druge, ali se vraća iskrenosti i odgovornosti.
Najveća promjena događa se u unutarnjem odnosu prema sebi. Umjesto unutarnjeg kritičara koji prijeti odbacivanjem čim se pojavi “pogrešna” emocija ili potreba, polako nastaje unutarnji saveznik. Onaj dio Vas koji kaže: “Smijete se naljutiti. Smijete reći ne. Smijete željeti više od života. Vaša vrijednost ne ovisi o tome koliko ste prilagodljivi drugima.”
Kada takve poruke počnu postajati Vaša nova unutarnja istina, obrazac vječnog ugađanja gubi snagu. Dobrota ne nestaje, nego postaje autentičan dio Vaše osobnosti. Tada više ne bježite od konflikta pod svaku cijenu, ne bježite od sebe i ne gradite identitet na tuđem odobravanju. Tada prestajete igrati ulogu vječnog “dobrice” i počinjete živjeti kao cjelovita osoba.
ATMA/Suzana Dulčić
