Koliko puta u životu si se grčevito držao za nešto – osobu, odnos, ideju, stvar, posao…. vjerujući da je upravo i jedino to ono što ti je potrebno za sreću, mir, ispunjenost, ne dopuštajući životu da ti pokaže drugi pravac, koji u tom trenutku zbog svoje zamagljenosti tim nečim nisi vidio, a koji bi možda bio bolji i lakši za tebe?
Koliko puta si se opirao otpustiti to nešto iako su ti svi znakovi kraj puta pokazivali da to ipak nije tvoj put, već da je tebi namijenjeno nešto drugo?
Koliko puta si se našao u situaciji kada nisi znao kako dalje i koji je uopće tvoj pravac, ali si ipak iz onog jedinog preostalog ti zrnca vjere, dopustio životu da te povede stazom koju do tada, od sve one šume distrakcija svakodnevnog života, nisi ni zamijetio?
Pišući iz vlastitog iskustva, POD je većinu moga života bio potpuna nepoznanica. Štoviše, osjećala sam snažno opiranje prema svemu onome što nisam mogla unaprijed vidjeti ostvarenim od prve do posljednje točke, prema svemu onome što je bilo izvan kontrole moga ega i prema svemu onome što nisam mogla dosegnuti iz tadašnjeg prostora svoje svijesti.
Zašto? Zato što nisam imala temelj onoga što je na prvom mjestu potrebno za živjeti onakav život zbog kojega smo svi mi OVDJE – poVJEREnje u život, jedini istinski i sa stanovišta duše pravi oblik VJERE.
Zahvaljujući svom rigidno postavljenom životnom okviru, koji bih mogla nazvati „Red, rad, disciplina i odricanje na najvećem mogućem nivou“, postigla sam mnoge, objektivno gledajući, velike stvari.
No, ono što je obilježilo taj put bile su prepreke, mnogo ponavljanja lekcija i vraćanja na staro, težina, nepredviđene okolnosti koje su me svaki puta još više umarale jer nisu bile dio mog strogo zacrtanog plana, koji nije imao puno veze sa stvarnim životom, već sa slikom života koji sam stvorila u svome umu. A na kraju, kada bih i postigla te zamišljene ciljeve … nisam osjećala ni mir ni ispunjenost ni zadovoljstvo, već prazninu, iscrpljenost i sve veći gubitak smisla svega onoga za što sam se grčevito držala i u što sam vjerovala.
Ne znam točno u kojem trenutku moga života se nešto u meni prelomilo i trgnulo me iz iluzije koju sam sama stvorila, vjerujući da će biti lakše ako unaprijed budem sve znala. No, sada znam da je jedino pravo znanje ono koje je jednako povjerenju u život – da je sve uvijek bilo jedino kako je moglo biti, da sve uvijek jest upravo onako kako treba biti i da će sve uvijek biti onako kako je za naše najviše dobro.
Kada dopustiš životu da te vodi, da nesmetano teče kroz tebe, tada ti prestaje biti važno hoće li nešto biti i kako će biti. Jer znaš da, ako jest za tebe, bit će. U pravo vrijeme. Na najlakši mogući način. Ako nije za tebe, neće biti. No, bit će nešto drugo, ono što je za tebe još i bolje.
Prihvaćanje života kao kokreatora tvoje stvarnosti na ovaj način nije pasivnost, već hrabrost suočavanja sa stvarnošću, koja te u konačnici otvara prema putu tvoje svrhe i istovremeno oslobađa od svega što nije za tebe. Naime, moći otpustiti sve ono što (više) nije za tebe i što (više) nije tvoje, najhrabriji je čin ljubavi, prije svega, prema samome sebi.
A upravo ta ljubav (koja oduvijek postoji u tebi jer ona je tvoja suština) najsnažniji je plamen koji ti, kada jednom dođeš do njega (točnije, kada mu se opet vratiš) i oživiš ga, pokazuje koja je tvoja svrha OVDJE i predstavlja neiscrpnu motivaciju i pokretačku snagu da ju ostvaruješ. Jer zato, dragi čovječe, i jesi OVDJE.
I na kraju, „budi poput vode koja pronalazi svoj put kroz pukotine“ (Bruce Lee) i dopusti životu da teče kroz tebe i vodi te i onda kada ne vidiš krajnji cilj. Jer, kada imaš potpuno povjerenje u život, imaš sve znanje koje ti je potrebno za sve ono što trebaš ostvariti OVDJE.
Kada sam, umjesto ideje svoga uma o tome što život jest i kakav bi trebao biti, zaista počela prihvaćati život onakvim kakav stvarno jest…
Kada sam, umjesto grčevitog nastojanja za zadržavanjem svega onoga što mi je poput pijeska klizilo iz prstiju, počela otpuštati sve ono što sam osjećala kao nepripadajući mi teret, nešto što (više) nije moje i nije za mene…
Kada sam, umjesto nastojanja da unaprijed znam kako će izgledati cilj, dopustila da me život vodi i dovede do onoga što nije moj u umu zacrtani cilj, već smisao moga postojanja OVDJE…
Tada sam zapravo počela živjeti. Jer tada sam počela prihvaćati i voljeti sebe, a time i život koji protječe kroz mene.
Martina Setnik
