Osjećaj manje vrijednosti & Ljubav prema sebi
OSJEĆAJ MANJE VRIJEDNOSTI JE NAŠ JEDINI PROTIVNIK
Glas u našoj glavi koji nas uvijek procjenjuje, prosuđuje i vječno u pozadini svake situacije ocjenjuje i preispituje svaki naš postupak i pokret, kao da predaje neku vrstu evaluacijskog izvještaja o našem držanju i ponašanju nekoj zamišljenoj “moralnoj sudskoj komisiji”, nije naš prijatelj.
To je glas prestrašenog i nesigurnog ega koji se uvijek uspoređuje sa svakime oko sebe pazeći hoće li prema van ostaviti najbolji dojam.
Gotovo sva naša misaona energija i nastojanja otječu nepotrebno i uzaludno prema našoj samostvorenoj slici koju imamo o nama samima – prema našem egu.
Ukupna pozornost je na imidžu koji smo toliko dugo godina gradili i usavršavali da bismo mogli biti prihvaćeni i voljeni, jer smo povjerovali da se ljubav mora nečime zaslužiti i da ju možemo dobiti samo pod određenim uvjetima.
Jedino ako budemo onakvi kakvi bismo prema očekivanjima i imperativima društva (ili bilo kojeg drugog izvora autoriteta) trebali biti, onda smo vrijedni ljubavi, ali inače ne.
I upravo zbog toga mislimo da moramo učiniti sve da bismo se nametnuli i pobijedili u toj utrci taštine i samodopadnosti u kojoj je svatko svakome neprijatelj i protivnik kojeg treba na bilo koji način pobijediti da bismo osigurali prvo mjesto na top listi “poželjnosti” i “ugleda”.
Dok god je slika naše vlastite osobnosti snažno prisutna u našem doživljaju nas samih, ona će uvijek biti prepreka našem neposrednom doživljaju ljepote života i odvlačiti nam pozornost od sadašnjeg trenutka prema prošlosti ili budućnosti.
Naša vlastita opsjednutost onime što netko drugi misli o nama, zabrinutost oko toga jesmo li zadovoljili i ispunili očekivanja okoline i kakav smo dojam ostavili prema van postaje naš najčvršći kavez iz kojeg ne znamo izaći.
Sav taj ogroman teret imidža koji svakodenvno nosimo oko vrata u suštini proizlazi iz osjećaja manje vrijednosti kojeg smo kroz život prisvojili kao posljedicu nedostatka ljubavi prema samima sebi.
VOLJETI SEBE JE ČIN ISCJELJENJA I SLOBODE
Zato, da bismo mogli živjeti slobodno i neopterećeno, moramo potopiti svoj ego i očistiti ga u moru ljubavi svog vlastitog srca.
Moramo prihvatiti sebe baš onakve kakvi jesmo upravo sada. Jer, sve dok ne damo ljubav svom povrijeđenom, uplašenom i nevoljenom egu, uvijek ćemo biti nesigurni i s nepovjerenjem gledati na život. Uvijek ćemo se osjećati kao žrtve života koje svi žele iskoristiti i povrijediti i iz te povrijeđenosti crpiti razloge za trajno nezadovoljstvo, gunđanje i osuđivanje drugih.
Jedan od najlakših, najučinkovitijih i najizravnijih načina da prihvatimo sebe, onaj koji od nas ne zahtijeva nikakvo predznanje, tehnike, niti ostavlja prostor egu za skrivanje je taj da stanemo pred ogledalo i pogledamo se duboko u oči i počnemo ponavljati, bilo na glas ili unutar sebe: “Volim te i prihvaćam te u potpunosti baš onakvog kakav jesi upravo sada” sve dok cijelim svojim bićem ne osjetimo da je ta izjava postala naša unutarnja istina i da dolazi iskreno iz srca.
Ponavljajte to sve dok s vašeg doživljaja sebe ne otpadne svaka prosudba, predbacivanje, zamjeranje ili osuda. Ako u procesu izgovaranja ovih riječi osjetite da se ne možete prihvatiti jer ste u prošlosti bili ovakvi ili onakvi ili ste učinili nešto čime ste nekoga povrijedili, najbolje je da u tom trenutku oprostite samima sebi.
Oprost je taj čudotvorni lijek i melem kojim Ljubav zacjeljuje rane i oslobađa nas tereta prošlosti dovodeći nas u naše prirodno vrijeme – SADA.
Oprostite si tako što ćete svoje prošle pogreške posvijestiti i prepoznati ih kao takve, a zatim jednostavno naučiti iz njih, shvaćajući da su one bile posljedica prošlog neznanja i da takav način više ne odražava unutarnju istinu onoga što vi jeste DANAS.
