Toga jutra sam dobrano razmišljao o njemu.  Arhitektu, graditelju snova.

Da je imao snage učiniti još samo korak iza svoje crne dosjetke, ispravno bi nadživio sebe, opravdao svoj vječni život. Tada bi mu svi iščekujući poklonili i više od par minuta svoje radosti, a i to bi mu bilo dovoljno za dvije vječnosti. Ne znam ni tko je, ne znam o njemu ništa, ništa, znam da je mnogo proputovao, često se vraćao, odlazio s prvim mrakom, vraćao se s najčišćim svjetlom (neću upotrijebiti onu otrcanu da je odlazio da bi se vraćao, to su malene slasti putovanja), on je odlazio da otiđe, da prekine, da negdje očišćen, izbrisan počne sve ispočetka.

Uvijek premalo tame kad se takav, mračan odlazi; kinjio je ostale suputnike što su se otkidali, nadvijali se nad prozorčićem vagona još dugo nakon polaska; zašto, zaboga, čupate sebe s te postaje? Izađite, dajte mi zraka; evo, uskoro će prvi tunel, rado bih bio sam sa svojim mislima.

Prekidao je ovdje, prekidao je tamo. Netko bi pomislio da se brzo i lako vraćao; mnogo teže je nešto poduzimati kad ti dokidaš tamu, nego kada tama dokida tebe jer kod ovog zadnjeg gotovo si prepušten struji pobješnjele matice, samo izvršavaš njenu volju, tu i tamo samo veslom odguravaš čamac kada si nanesen na oštre hridi, reže te šiblje, led ulazi u oči, rastresaju ti se kosti, ali i gorčina ima svoju slast; no, nemoćna je kapaljka pred vodopadom, sad si svom snagom nadnesen nad podmukli greben; pokušavaš se veslom poduprijeti i mrviš ga, sad ti je svejedno, to je, dakle, taj kraj, a kad dođeš k sebi ne znaš jesi li probuđeniji ili iznenađeniji, ležiš na mirisnoj livadi i, pored bezbroj vodenih, želiš još samo tri kapi sna i ništa više.

Naprotiv, kad sam dokidaš tamu, neodlučan si, bojažljiv, pun straha, jer dosuđeno svjetlo postaje sve točkastije, oblačnije; možda ne bi ni bilo tako porozno pred porazima da tu negdje nije i naša volja sudjelovala, ali volja koja nije žvakaća guma; no, prva zraka te već opija, zaboravniji si no osvetoljubiviji; eno, zbog onih malenih točkica na postaji vrijedilo je sve ovo, vrijedilo se razbijati, pa razbijamo se cijeli život, nisam li slučajno poželio nečije usne na čelu kada sam, onako nemoćan, ležao na ledini?

Takvi su bili njegovi odlasci, takvi su bili njegovi povratci.

No, jednog dana se slomio. Na jednom takvom povratku, nijedna od onih malenih figurica nije bila njegova, on je to ne naslućivao, već znao; i inače ih nije volio kad su previše razigrane; uvijek se grozio suviše prosijavane a ne isijavane radosti; dok je s prozora u vagonskom hodniku gledao čudno pokretne, razmišljao je kako malokad iskonski strah progovara kao onda kad bojažljiva spontanost plaća zakašnjele račune ranije nepromišljenosti, nepromišljenija sada jer navlači habit nakaradnosti k’o najzaštićeniju odjeću.

Slomljen, odlučio se osvetiti. Nije čekao dugo. Grad je uvijek znao prepoznati veličinu njegove osobe (iako ne i veličinu njegove tuge) pa se prilika ubrzo ukazala.

Dobio je projekt izgradnje nove željezničke postaje, u samom centru grada, blizu morske obale, na idealnom čvorištu i stjecištu željezničkog, autobusnog i brodskog prometa.

Mogao je učiniti što je htio, htio je ono što je učinio.

Položaj tunela, lokacija perona i međusobne udaljenosti bili su upravo onakvi kakve je nalagala njegova osveta.

Život se živi, troši, prepoznaje u detaljima. Oni nemaju predznak, znak jednakosti, izmiču paski velikog cilja; zato su bizarni, zato su simpatični, ako služe dobrom, ganu nas, ako služe lošem ispričavaju se, rado bi ih posinili, pokćerili, da ih učinimo još boljim, da ih učinimo manje lošim, a najveći su u isprici: hvala na velikoij pažnji, ali  mi bi smo radije ostali detalji.

Sve je bilo racionalno, ekonomično, stručno izvedeno. Bez zamjerke, bez upita, bez prigovora. Ali, da je ubacio samo jedan mali detalj, da je do izlaza iz tunela ostavio mjesto za veliko ogledalo, da je peron malo povukao u dubinu, da je tunel samo neznatno povukao ulijevo, sve bi ostalo isto, a prepoznatljivo, stručno, a ljudskije, postojano u identitetu i kad ne bi sličilo ekstremnom sebi.

Da je sitničario s tugom, ona bi ga u nekoj sitnici, od sebe razdužila. Pa i navaljeni kamen na grudima nije usložnjavao ni rasterećivao. Kad otpadnu svi razlozi, proračunao je jednoličnost. Proračunao, ali se i preračunao.

Stvari su izgledale ovako. Kad lokomotiva izađe iz tunela, još s perona nije vidljiva, zaklanja je omalena stanična zgrada, a kad se pojavi, već je na postaji. Zabljesnutost i zamračenost; onih u vlaku jer su izašli iz mračnog tunela; onih na peronu jer mogu raspoznati samo metalnu grdosiju što projuri pored njih. Nigdje radosti prepoznavanja u daljini, nigdje veselja skorog susreta. Slično je bilo i na odlasku.

Kad ga nije pokolebala jezivost u zamisli, trebala je ona u izvedbi. Tek kad je izostala i ta sitna naknadnost, moglo se vidjeti koliko mu je bilo teško. Ali, Bog ne bi bio čovjek da ne popravlja njegova loša djela. Onaj u kome se nesretnik prevario, upravo je bio čovjek koji je u tim trenutcima bio Bog i onima koje je vukao i onima koje je približavao. Vlakovođa. On je upravljao životima, on se upravljao radostima, zar ne smije i on malo biti čovjek, pun radosne strepnje, pa malo ubrzati, pohitati onim točkicama? Ne, on mora biti iznad svoje ljudskosti, hladan, miran, proračunat. Ako sam Bog, onda sam i čovjek, pomisli on pa na izlasku iz tunela još više uspori, nenormalno uspori, ali se odmah oglasi sirenom, najavi detaljem što čitavu situaciju okreće naglavačke.

Iščekujući začuju signal, al’ ne ugledaju kad se ponadaju, dolazeći znaju da su najavljeni, ali se još malo prikrivaju i u tom kratkom intervalu, od izlaska-oglašavanja do ukazivanja-prepoznavanja, sabijena je sva ona slatka nestrpljivost počeka, grčvit ushit iščekivanja; ima li humanije ljudskosti i čovječnije humanosti nego zakratko uzveličati najavljeno, a glasati za neviđeno? U tome i jest elementarnost božanstva, u pouzdanim znacima objave, a nevidjela, u potvrdi boštva i onog čovjeka koji je posudio detalj, darovao glas za prepoznavanje Boga; nema usputne odabranosti kad odabrana usputnost ide na zajam, nije se bilo tko (makar osnažio ma kakav glas) obratio bilo kome, tu razgovaraju velike s moćnim osamljenostima.

Zlatko Tomić, odlomak iz romana Noć i jutro