Ovaj materijalni svijet se u Vedama naziva “svijet smrti” (Mrityu-loka). Svako živo biće, počevši od Brahme čiji život traje tisuće i milijune godina, pa sve do virusa i bakterija koji žive samo nekoliko sekundi se bori za opstanak. Dakle, život je vrsta borbe s materijalnom prirodom koja svakome donosi smrt.

U ljudskom obliku života živo biće je dovoljno sposobno da shvati ovu veliku borbu za opstanak, ali pošto je isuviše vezano za članove obitelji, društvo, zemlju, itd. želi pobijediti nesavladivu materijalnu prirodu uz pomoć tjelesne snage, djece, žene, rodbine, itd. Iako posjeduje dovoljno iskustva o materijalnoj prirodi zahvaljujući prošlom iskustvu i prijašnjim primjerima preminulih predaka, ipak ne vidi kako su takozvani borbeni ratnici kao što su djeca, rodbina, društvo i sunarodnjaci isto tako pobjedivi u velikoj bici. Trebamo preispitati činjenicu kako je naš otac, ili otac našeg oca već mrtav i da ćemo i mi sami sigurno umrijeti, a slično tome će i naša djeca koja će biti očevi svoje djece, isto tako umrijeti poslije izvjesnog vremena.

Niko neće preživjeti ovu borbu s materijalnom prirodom. Povijest ljudskog društva ovo odlučno potvrđuje, pa ipak neznalice još uvijek pretpostavljaju kako će u budućnosti moći vječno živjeti uz pomoć materijalne znanosti. Ova oskudna razina znanja kojeg pokazuje ljudsko društvo svakako je zavaravajući i posljedica je zanemarivanja prirode duše. Ovaj materijalni svijet postoji samo kao san uslijed naše vezanosti za njega; inače se duša uvijek razlikuje od materijalne prirode.

Veliki ocean materijalne prirode uzburkan je valovima vremena, a takozvani uvjeti života su poput mjehurića morske pjene koji izgledaju kao da su naše tijelo, žena, djeca, društvo, itd. Uslijed nedovoljnog znanja o pravom ja, pobijeđeni smo silinom našeg neznanja, pa na taj način narušavamo dragocjenu snagu ljudskog života u uzaludnoj potrazi za trajnim životnim uvjetima koje je nemoguće naći u materijalnom svijetu. Naši prijatelji, rodbina, takozvane žene i djeca ne samo što su nepouzdani, već su i zbunjeni izvanjskim čarima materijalnog života i kao takvi ne mogu nas spasiti. Ali ipak pomišljamo kako smo sigurni u krugu obitelji, društva ili zemlje.

Vede nam daju primjer kako je čitav materijalistički napredak ljudske civilizacije poput ukrašavanja mrtvog tijela. Svatko od nas je mrtvo tijelo, kažu one, koje traje samo nekoliko dana, pa ipak čitava energija ljudskog društva uludo se troši na ukrašavanje leševa. Oni koji su lišeni znanja o atma-tattvi (znanja o vječnoj duši) zavedeni su na pogrešan put, dok oni koji su spoznali ili se trude spoznati transcendentalno znanje, nisu zbunjeni.