Većina ljudi smatra kako su se događaji koji su obilježili tijek njihovih života odigrali između njihove desete i tridesete godine. Što bismo savjetovali mlađoj verziji sebe kada bismo mogli poslati poruku u prošlost?

atma.hr – 78




Možda da više putuje, manje brine, više ulaže u školovanje, više ili manje riskira, izbjegava određene ljude, slijedi svoje snove, manje brine o tuđem mišljenju, sklopi ili ne sklopi brak s određenom osobom? Istraživanja pokazuju da su područja života oko kojih bi većina ispitanika nešto promijenila odnosi s bliskim ljudima, obrazovanje i karijera.

Odluke donosimo svakodnevno i kada pogledamo unatrag ponekad se pitamo jesmo li trebali drugačije postupiti. Savjeti mlađim verzijama sebe odraz su žaljenja zbog prošlih odluka i uvjerenja da bi drugačije odluke dovele do bolje sadašnjosti.

U pozadini žaljenja zbog odluka iz prošlosti jest razlika između zamišljenog idealnog života i života koji stvarno živimo. Uspoređujemo sadašnji život sa zamišljenim životom i ukoliko vjerujemo da smo propustili neke prilike, u svijesti stvaramo sliku izgubljene verzije svojeg života. Mogućih scenarija, verzija i ishoda je beskonačno mnogo pa se može dogoditi da nam razmišljanje o tome da su neke stvari mogle biti bolje i drugačije otežava da budemo zadovoljni onime što imamo.

Manje žalimo za onime za čime nam se nikada nije ni pružila prilika jer imamo osjećaj da je odgovornost izvan nas samih, a predmet žaljenja izgleda dalek pa lakše prihvaćamo situaciju u kojoj se nalazimo. No ako smo imali, a nismo iskoristili priliku, osjećaj žaljenja je intenzivniji.

atma.hr – 39

Osjećamo da smo gotovo sigurno mogli ugrabiti sreću i puno lakše zamišljamo brojne pozitivne ishode i varijante sadašnjosti u kojoj smo mogli živjeti. Tako dolazi do stvaranja veće razlike između stvarnog i zamišljenog idealnog života.
Većinu odluka zbog kojih žalimo, još je uvijek moguće mijenjati zato što uvijek možemo mijenjati sadašnjost.

Žaljenje može biti motivacija za pozitivnom promjenom i ispravljanjem grešaka mlađe verzije sebe. Tako možemo smanjiti razliku između zamišljenog idealnog i stvarnog života te se bolje osjećati u vlastitoj koži. Budući da velika razlika između stvarnog i idealnog života može biti uzrok osjećaja beznadnosti i besmisla, približavanje stvarnog života idealnom, vrijedno je truda.

Rezultati istraživanja pokazuju da kako stare, ljudi sve manje žale za izgubljenim prilikama. Izgleda da kako starimo i kako se mogućnost da nešto promijenimo smanjuje, smanjuje se i naš osjećaj žaljenja. Drugim riječima, osjećaj žaljenja nam signalizira da smo duboko u sebi svjesni da još uvijek ima nade za promjenu i da postoji šansa za ostvarivanje određenih ciljeva. Ukoliko osjećamo žaljenje, a istovremeno vjerujemo da je prekasno za promjenu zapitajmo se je li to samo isprika.

Jesmo li zaista prestari i hoćemo li se za desetak godina sa žaljenjem prisjećati sadašnjeg trenutka kada smo mogli, a nismo napravili iskorak jer smo vjerovali da ne možemo, ne znamo, preteško je, prekasno je? Ponavljamo li zapravo jedno te istu pogrešnu odluku već godinama ili desetljećima? Strah od neuspjeha i razočaranja ili osjećaj nedostatka podrške okoline može biti prepreka da uopće pokušamo nešto promijeniti.

atma.hr – 75



Budimo iskreni prema sebi i razmislimo je li zaista kasno i je li zaista vrijeme da prihvatimo situaciju u kojoj se nalazimo ili, ako nije, potrudimo se da starija verzija nas bude ponosna na našu hrabrost i odlučnost sada.

Ne zaboravimo da, iako su naši životi mogli biti drugačiji da smo birali drugačiji put, ne možemo znati bi li zaista bili i sretniji i bi li nas drugačiji izbori doveli bliže zamišljenom idealnom životu. Osim toga, neke stvari su izvan naše kontrole i koliko se god trudili, krajnji rezultat uvijek će dijelom ovisiti o sreći kao i o drugim ljudima, a zamišljeni idealni život nikada nije moguće u potpunosti ostvariti.

Ljudi koji uspijevaju biti zahvalni na onome što imaju osjećaju više zadovoljstva svojim životima. Zahvalnost je osjećaj koji se javlja kada cijenimo ono što imamo i uključuje svijest o tome da u našim životima ima dobrih stvari, ljudi, događaja, uspomena, postignuća i budućih prilika.

Osjećaj zahvalnosti usmjerava pažnju na ugodne emocije i povezan je s osjećajem sreće i psihofizičkog blagostanja. Zahvalnost možemo osjećati prema drugim ljudima, ali i prema nečemu većem kao što je priroda, život ili za vjernike, Bog. Zahvalnost nas tako povezuje s nečim izvan nas samih i pomaže nam da se usredotočimo na ono što imamo umjesto na ono što tek treba ostvariti. Svjesno usmjeravanje pažnje na ljude, događaje i okolnosti na kojima smo zahvalni povisuje razine optimizma i pozitivne slike o sebi i svojim životima. Vođenjem dnevnika zahvalnosti ili  pisanjem pisama kojima se izražava zahvalnost možemo značajno povisiti svoj osjećaj sreće i zadovoljstva životom.

atma.hr – 78




Zahvalnost se pozitivno odražava i na međuljudske odnose i na komunikaciju i u privatnoj i u profesionalnoj sferi. Osobe koje otvoreno izražavaju zahvalnost, lakše će izraziti i osjećaje nezadovoljstva, a iskreni razgovor u konačnici doprinosi kvaliteti odnosa.

Zahvalnost možemo razvijati svjesnim usmjeravanjem pažnje na ono što je dobro u našim životima, pokušajmo razmisliti na čemu smo zahvalni 2019. godini.

Autorica teksta je Irena Bohač. Radi u Zagrebu i provodi grupnu i individualnu psihoterapiju. Više informacija o psihoterapiji i psihodramskom pristupu radu  možete pročitati na web stranici: https://irenabohac.wixsite.com/psihodrama ili na Facebook stranici: https://www.facebook.com/irena.bohac.psihodrama/


Prilikom pisanja ovog teksta korišteni su sljedeći izvori:

​Connolly, T., & Zeelenberg, M. (2002). Regret in Decision Making. Current Directions in Psychological Science, 11(6), 212-216.

Cunha, L. F., Pellanda, L. C. & Reppold, C. T. (2019). Positive Psychology and Gratitude Interventions: A Randomized Clinical Trial. Frontiers in Psychology, 10, 584.

Giving thanks can make you happier. Harvard Health Publishing. 2010 – 2019 Harvard University.

Kowalski, R. M. & McCord, A. (2019). If I knew then what I know now: Advice to my younger self, The Journal of Social Psychology.

Roese, N. J. & Summerville, A. (2005). What We Regret Most … and Why. Pers Soc Psychol Bull, 31, (9), 1273–1285.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here