Jedan od najvažnijih susreta u tvome životu, onaj nakon kojega ni sebe ni drugoga više nikada nećeš gledati istim očima jest susret sa samim sobom, točnije sa svojom sjenkom.
Svoju svijetlu, laganu stranu osobnosti viđamo svakodnevno i ispoljavamo je bez zadrške, srama, blokada i promišljanja je li ovo dobro, ispravno, moralno. Ali, svoju tamnu stranu osobnosti, svoju sjenku grčevito zadržavamo za sebe i u sebi, bojeći se da poput divlje životinje ne pobjegne van i ne napravi kaos s kojim se nismo spremni suočiti i nositi.
Kako smo mi u svakom trenutku svoga života istovremeno i svjetlo i tama, i ljubav i strah, i radost i tuga, i svaki drugi par suprotnosti koji nosimo u sebi, ne možemo izbjeći, samo tako odrezati tu svoju stjenovitu stranu. I onda, upravo zato što je ne želimo prihvatiti unutar sebe, događa se da nam život donese susrete s osobama koje nam svojim postupanjima prema nama pokažu tu našu vlastitu sjenku.
Ti susreti isprva djeluju vrlo intenzivno, snažno i neizbježno. Unose snažan pečat neminovnosti i sudbine te stvaraju osjećaj da je ta osoba upravo „ta“. Čini nam se kao da u njoj vidimo odraz sebe i upravo to je ono što nas tako brzinski i tako dubinski veže uz nju.
No, kako odnos teče, to više počinjemo osjećati njegovu težinu, a umjesto one početne zaslijepljenosti, vidjeti tamu i spoznavati nemogućnost da održimo onaj početni klik za koji smo povjerovali „to je to“. Kao da odjednom postane nemoguće pomiriti suprotnosti i razlike između sebe i onoga drugoga. Kao da se odjednom počnu otvarati naše stare rane koje zapravo nikada nisu bile iscijeljene.
Kao da odjednom oživi nikada procesuirana bol zbog gubitka, osjećaja nedovoljnosti i necjelovitosti i tko zna još čega. I pitamo se kako je moguće da je ona početna slika potpunog prepoznavanja sebe u drugome i nepostojanja granica između onoga gdje završavam ja, a počinje druga osoba potpuno izblijedjela. S vremenom most koji nas je u prvi tren onako intenzivno i bljeskovito spojio sve više počinje nestajati ostavljajući nas s pitanjima zašto, otkuda, kako… se sve ovo dogodilo.
Odgovor je jednostavan. I vrlo, vrlo bolan. Ta osoba odražava upravo onu našu potisnutu, tamnu, stjenovitu stranu koju se nismo usudili priznati ni samima sebi ni drugima.
Bježeći od svoje sjene, upadamo u njezin zatvor – ne zato da bi nas Stvoritelj (ili u što god/koga god vjerujemo) kaznio, već zato da bi nas osvijestio, prosvijetlio, pokazao da smo savršeno dovoljni upravo takvi kakvi jesmo sa svim svojim dijelovima, pa tako i onim samima sebi nepriznatim, sjenovitim dijelom.
Budući da većina nas nije spremna/sposobna „dobrovoljno“ vidjeti i prihvatiti svoju sjenku, bolna iskustva odnosa s onima koji nam „pokazuju“ našu vlastitu sjenku jedini su način, put do njezinog osvjetljavanja.
„Ne postajemo prosvijetljeni zamišljajući figure od svjetlosti, već čineći tamu svjesnom.“ – Carl Gustav Jung
I upravo tada, bivajući suočeni s bolnom spoznajom da više ne možemo projicirati svoju potisnutu stranu, svoju divlju životinju na bilo koga drugoga izvan nas samih, započinje jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji susret u našem životu – onaj sa samima sobom.
„Dok ne osvijestite nesvjesno, ono će upravljati vašim životom i vi ćete ga zvati sudbinom.“ – Carl Gustav Jung
I zato upravo takvi susreti i ulazak u odnose s ljudima koji odražavaju našu sjenku predstavljaju portal za početak putovanja čija je svrha da postanemo cjeloviti, a to je nemoguće bez dubokog ronjenja u vlastito nesvjesno.
„Potisnuta sjećanja i nesvjesni procesi su poput zakopanih artefakata koje treba pažljivo otkopati kako bi se razumjela nečija psiha.“ – Sigmund Freud
Jednom kada se, ako imamo tu sreću (što u trenutku bolne spoznaje naše sjenke kroz drugoga prije djeluje kao teška i naporna oluja koja nam je neplanirano ušla u život i udarila u temelje svega onoga što smo vjerovali da jesmo), kroz odnos s drugim susretnemo oči u oči sa svojom sjenkom i krenemo joj u susret, počinje nepovratno blijediti ona naša polovična verzija.
Verzija u kojoj smo necjeloviti zbog toga što smo toliko mnogo vremena odbijali sami sebe vidjeti i prihvatiti. I počinju se nazirati obrisi onih nas kakvi smo u svojoj najdubljoj suštini, na razini svoje duše – cjeloviti.
To putovanje nije nimalo lagano i jednostavno. Prije je nalik poslu arheologa koji kopa i kopa kroz hodnike vlastite tame, vraćajući se svim onim potisnutim emocijama i ranjenom djetetu koje traži da ga se uzme u naručje, ljuljuška i zagrli onako kako nikada ni od koga nije bilo zagrljeno i voljeno. Vraćajući se svim onim usnimljenim obrascima za koje nikada do tada nismo ni postavili pitanje: “Otkuda oni tu i zašto sam sve ovo vrijeme postupao/la tako?“
Nije lagano. Ali je, kada jednom otvorimo portal koji nas vodi ka njemu, nepovratno i jedino istinski oslobađajuće – od svega onoga što nas je onemogućavalo da živimo na razini svoje duše i u skladu s onime zbog čega nas je dovela OVDJE.
A znaš li kako izgleda kraj tog putovanja?
Kada jednom prekopaš uzduž i poprijeko sve te dugo vremena tamom zatvorene hodnike, ti najtamniji dijelovi tebe postaju tvoja najveća snaga – svijest.
I tada shvatiš i to da ta druga osoba, koja je pokrenula čitav taj proces u tebi – si sam ti. A ta druga osoba je u tom procesu imala ulogu ogledala, nužnoga da bi u njemu vidio – ono što inače (bez susreta s njom) nikada ne bi ni imao snage pogledati, osvijestiti i prihvatiti.
I u tom bljesku svjetlosti sva tvoja tama biva osvijetljena. I shvatiš da si na razini duše cjelovit i voljen bez granica i uvjeta. A da je taj drugi onaj koji nam kroz proces iskapanja našega kamenja (čitaj naših tama) samo pokazuje koliko sebe istinski (ne)prihvaćamo.
Martina Setnik
