Prakticirajući dubinsko opuštanje možemo pratiti događanja u našoj energetici, te osvjedočiti se kako su fizički problemi, smetnje i bolesti (bar za dobar dio njih to možemo uočiti) uistinu posljedica energetskog deficita (koncept S. N. Lazareva). Fizičko stabiliziranje je jedna od dobrobiti koja se ispolji već u prvim fazama prakticiranja dubinskog opuštanja.
Piše: Miroslav Prvulović
Teorija ili koncept o bolestima kao energetskom deficitu (npr. S. N. Lazarev) možda nam nije u svim slučajevima, bar za sada, dokaziv, ali nam se u mnogim slučajevima osobno iskustveno potvrđuje. Znamo da smo kao kronično iscrpljeni (energetski deficit) itekako podložniji obolijevanjima. Za mnoge kardiovaskularne smetnje i oboljenja, kod onih koji “ne znaju za odmor”, već je i dokazano da su posljedica takvog njihovog stila življenja, dakle opet – energetskog deficita.
Energetski deficit imamo, prosta logika, kada su nam odlivanje, trošenje energije veći od priliva energije. Naša energetika, iako je naša, ipak nam je još uvijek velikom tajnom, tek uzmimo neki najjednostavniji orijentir: u Ravnoteži smo ukoliko se proporcionalno angažiranju – odmaramo. U bilo kojem smjeru da pretjeramo – imamo neravnotežu (kao energetski deficit ili kao energetski suficit) i probleme koji iz nje proizilaze.
Ne samo da odrastamo u civilizaciji u kojoj nam Ravnoteža i briga o Ravnoteži nisu vrijednostima i ciljevima, već smo i u pravoj konfuziji i sa samim pojmovima angažiranja i odmaranja. Na primjer, tko neće reći da mu je gledanje nekog nogometnog meča ili filma opuštanje?! Ono to i jest u odnosu na cijepanje drva, ali – je li uistinu opuštanje u smislu dopuštanja priliva Energije?! (Ravnoteža i Energija, s velikim početnim slovima, označavajući nešto što je iznad fizičke razine manifestiranja i praćenja. Energija kojom se održava naše tijelo je jedno, Energija po kojoj, s kojom kao biće postojimo je nešto drugo.)
Ideja s dubinskim opuštanjem, kao praksom izvankonceptualizma, došla mi je, proizašla mi je iz nekoliko dana jedne teške gripe, prošle zime. Najteža gripa koju uopće pamtim (a dosta logično je uslijedila nakon nekog mog eksperimenta i pada u neravnotežu). S bolovima u svim mišićima, te s glavoboljom, koji su dva-tri dana intenzivno bili kao da mi je sve vrijeme trajala neka osrednja operacija bez anestezije. Gripozna stanja s jakom glavoboljom, kada prosto ne smijemo dodirnuti glavu te kada kao da nas svaka misao boli – i inače su nam svima poznata.
I – što ćemo tada drugo raditi (a ovo se odnosi na sva oboljenja praćena jakim bolovima) do da uglavnom ležimo?! U situaciji koju sam spomenuo pokušavao sam s raznim instrumentima znanog nam duhovnog repertoara tehnika i metoda, ne da su ispadali smiješni, nego sam i ja ispadao smiješan pred sobom (da mi je uopće bilo do smijeha). Da pokušaš vizualizirati oslobađanje od bolesti i razlaganje tzv. negativne energije, dok te svaka misao boli! Da se pokušavaš usredotočiti na temu meditacije – dok ti nepodnošljivi bolovi upijaju svu pozornost i koče ti i pokušaje bilo kakve mentalne aktivnosti! Što nam ostaje, van mnogih ispraznih i naivnih duhovnih stereotipa? Da ležimo, prevrćemo se u krevetu i trpimo bolove! I baš tada, u tim najdramatičnijim trenucima uočio sam kako postoji ogromna razlika između trpljenja pri našem uobičajenom “bolesničkom ležanju”, kada se okrećemo u krevetu, čas na jednu, pa na drugu stranu i možda jaučemo, u sebi ili van sebe i – nepomičnog ležanja na leđima. Teško bih mogao opisati tu razliku, jer u jakim bolovima, s jakim bolovima i ne osjećamo je baš najjasnije. Jednom riječju: s nepomičnim ležanjem kao da se nešto osobito događa. Naravno da se jaki bolovi ne eliminiraju tek tako, ni na ovaj, ni na onaj način.
Što mi se daljim prakticiranjem, van ove dramatične situacije, pokazalo?
Dubinsko opuštanje, u vidu prakse izvankonceptualizma, dolazi nam kao stanje dopuštanja potpunog i pravog priliva Energije. (Možda nam je to onaj vid kontakta s Beskrajnom Energijom, koji se spominje u “Ra materijalu”.) To je manje-više i svaki vid relaksacije (meditacija, joga, itd.), s tim što je logično da je najpotpuniji priliv u vidu u kojem bukvalno nemamo nikakvu temu kojom se bavimo, nikakav posebno usmjeren fokus, nikakvo naprezanje, te ni najtaninije ulaganje Energije u bilo što, stoga i govorim u vezi s dubinskim opuštanjem o – izvakonceptualizmu.
Što mi taj priliv Beskrajne Energije ne osjećamo na neke fascinantne načine, kroz neke atraktivne ekstrasenzorne percepcije i događanja – stvar je u enormnim energetskim deficitima u kojima već jesmo. I, kao kod poduzeća pod blokadom – sav novac koji poduzeću dospije na račun, automatski se skida, odlazi na račun vjerovnika.
“Svijest” o eneregetskom deficitu nam dospije do tijela, kao krajnje instance na putu od našeg nefizičkog bića ka fizičkom tijelu. Uostalom, zar to ne znamo i sami iskustveno? Ako se o signale zamora oglušujemo na psihološkoj razini (uznemirenost, funkcioniranje uma “sto na sat”, nervozna regiranja, poremećen san, itd.) – usljediće fizički signali (tahikardije, tlak, otežanije disanje, s kojim kao da jedva možemo udahnuti vazduh punim plućima, itd.).
Te ne trebaju nas čuditi dvije “stvari” koje se mogu očekivati tijekom ustaljivanja u prakticiranju dubinskog opuštanja.
- Da nam se najprije aktiviraju bolovi i fizički simptomi za koje kao da nismo “znali”, koje kao da nismo ni imali. A radi se o tome da mi time postajemo svjesni događanja na fizičkom planu koja su “u pripremi”, koja bi se vremenom dramatičnije ispoljila, dramatičnije od onoga što ćemo osjetiti kroz seanse dubinskog opuštanja. A sve to u smislu u kojem su u Rusiji došli do otkrića, preko usavršavanja Kirlijanove fotografije, da nam se u auri mogu očitavati informacije bolesti mjesecima prije nego ona nastupi. U slučaju dubinskog opuštanja ne radi se bukvalno o tome da mi preko njega mjesecima unaprijed predupređujemo bolesti, već o tome da mi postajemo svjesni onoga čega nismo dok smo s fokusom na vanjskom. Jedna zakonomernost koja se lako može uočiti i van prakticiranja dubinskog opuštanja: ako nas snađe neka situacija s bolovima, psihičkim ili fizičkim, kada “siđemo” u sebe, preko bilo kojeg vida opuštanja – bolovi kao da se intenziviraju, često i baš izrazito; kada smo van tih seansi, s fokusom na bilo čemu vanjskom, oni slabe ili se sasvim, privremeno, izgube. Možda je čak teže na ovaj način suočavati se s psihičkim bolovima, stoga oni koje snađe neka životna tragedija – radije idu u društvo, da bi im bilo lakše. Radi ublažavanja bolova, kada su nam nepodnošljivi, ovo nije suvišan korak, ali – jasno je da mi s fokusom na vanjskome ne rješavamo trajno problem.
- Jedna od prvih faza tijekom ustaljivanja prakse dubinskog opuštanja je – tjelesno stabiliziranje (koje je meni bilo najzanimljivije). Neka ostane ova neodređena konstatacija, sam nekakav širi opis ništa ne znači, stanje je to do kojeg treba prakticiranjem doći i osjetiti ga. Djelovalo mi je kao najzanimljivije, ali, sa stajališta naše energetike i nije neočekivano. Dubinskim opuštanjem mi na unutarnjem planu izlazimo u susret svim energetskim događanjima, te ona loša ne “uspiju” doći do fizičke razine, tj. mi energetski deficit popunimo i prije nego nas bolest ili neke životne blokade prisilno nateraju na nešto slično dubinskom opuštanju. E, ali zato ponekad treba tijekom same seanse dubinskog opuštanja istrpjeti štošta teškog, u situacijama kada smo zašli u neku dublju neravnotežu.
Naravno, stvar s našom energetikom je i suviše komplicirana, da bi olako stala u gornju pojednostavljenu priču. Ipak, s prakticiranjem dubinskog opuštanja mi vrlo brzo i dosta jasno uočavamo kako smo pouzdano na tragu ovladavanja događanjima u našoj energetici. Stvar je i suviše komplicirana, jer…
A) Ima bolesti, dakle, energetskih deficita koje smo inkarnacijski prenijeli u ovaj život (npr. urođene bolesti). Daleko smo od toga da točno znamo u čemu se u ovom slučaju radi.
B) Dubinsko opuštanje je instrument, ne i nadrijeđeni uvjetujući faktor u odnosu na Ravnotežu. Tj, ako smo mi, stilom življenja zašli u neku dublju neravnotežu, neće nam po koja seansa dubinskog opuštanja dnevno donijeti neke spektakularne rezultate. Kao što se, na primjer, naivno misli i propovjeda u vezi s meditacijom: trošite se vi desetak i više sati dnevno, što iznuđeno, što svojevoljno, i, gle čuda, dvije-tri dvadesetominutne seanse meditacije anuliraju sav vaš energetski deficit. I dubinsko opuštanje i meditacija, kao i druge metode relaksacije – jesu dobri instrumenti za dopuštanje priliva Energije, ali to ne znači da su svemoćni, da nam je nebitno koliko smo vremena dnevno angažirani, a koliko se posvjećujemo opuštanju ili odmaranju, te da s pomoću njih začas možemo otkloniti sve svoje energetske deificite.
Vidimo da je strategija suočavanja s bolestima, kroz praksu dubinskog opuštanja suprotna onoj koju imamo u “tajnaškoj” i njezinoj sličnim metodologijama. Tamo se strategija zasniva na naprezanju, svejedno da li suptilnom ili nekom jačem misaonom naprezanju, na ulaganju energije u ozdravljenje ili u eliminiranje bolesti (vizualizacija, afirmacija, fokus na pozitivnom mišljenju, itd.). Možda je u ovom sučeljavanju s drugačijim strategijama naopozitnij primjer G. N. Sitina. Njegovi “nastroji”, kao “gromovito” izgovarane afirmacije, znače očito jake energetske impulse uložene u ozdravljenje ili eliminiranje bolesti.
Strategija s dubinskim opuštanjem se zasniva na konceptu bolesti kao energetskog deficita, te znači tiho i mirno popunjavanje energetskog deficita, dopuštanje priliva Energije, bez ikakvog, makar i naj-najsuptilnijeg naprezanja, popunjavanjem energetskog deficita koji se ispoljio u vidu bolesti – mi bolest samu po sebi eliminiramo, tj. popunjavanjem nekog manjka – manjak sam po sebi više ne postoji. Kod manjih deficita, lakših oboljenja – to bukvalno možemo da pratimo i vrlo lako da se uvjerimo u djelotvornost ovog načina. Što smo napravili ili aktivirali veći energetski deficit – to nam je siutacija teža, možda čak beznadežnija, te tu pomoć ljekara ne možemo izbjeći, kao što možemo u onom prvom slučaju.
