Nakon osobno isprobanih mnogih metoda relaksacije: čuda sa dubinskim opuštanjem. Neočekivani dometi načina koji nam djeluje duhovno banalno, jer je spontanim dijelom našeg svakodnevnog funkcioniranja (samo apstrahiran i pretvoren u planski i svjesno korišteni postupak).

Piše: Miroslav Prvulović




Uvijek sam bio spreman osobno eksperimentirati sa svim praktičkim metodama za koje sam, što u literaturi, što u kontaktima s drugima saznao, ali su me uvijek iskustvo, smjer događanja i razmišljanja najviše navodili na – sam Život, on mi je nekako uvijek bio navećim guruom. Reći će se: pa i svi veliki duhovnjaci su pratili Život, sve velike duhovne metode i proizilaze iz Života, iz našeg funkcioniranja u Životu, nisu nam proslijeđene s Marsa. Nije to netočno, ali, vidjet će se iz sljedeća dva-tri teksta, na primjerima praktičkih metoda i postupaka koji su meni osnovom duhovnog rada, kako mi umijemo savršeno jednostavne inicijalne mehanizme samog Života tako vješto, a nepotrebno odjenuti ceremonijalnostima s kojima se, preko kojih se, ne samo gubi suština životnog mehanizma, već i iskrivljuje efektivnost. Možda i stoga što nam mehanizmi samog života djeluju suviše banalno, a taj epitet se može radije nego bilo čemu drugom pripisati metodi o kojoj danas pišem, a nama duhovna metoda, nama osobno i drugima kojima ju kroz seminare i knjige prenosimo, nije dovoljno dostojna pažnje i dovoljno obećavajuća ukoliko nije ukrašena kompliciranim uresima, detaljima, procedurama…

Dakle, kao što spomenuh u rezimeu: doista sam, kao i mnogi koji nekako krenu putem duhovnosti, godinama isprobavao razne metode, a većina njih je sračunata na relaksaciju, da ne zalazimo u to zašto su nam smirivanje uma i tijela ključni, i da nema duhovnih ambicija – to je prijeka potreba suvremenog čovjeka u suvremenim uvjetima življenja. Meditacija, joga, autogeni trening, te metode kojima već i ne pamtim naziva ni porijekla. Najviše sam bio u meditaciji, godinama, ovdje mi nije temom, a moglo bi biti posebnom: moja iskustva s meditacijom, njezini dometi i ograničenja, neovisno, a i u usporedbi s postupkom dubinskog opuštanja.

Postupak dubinskog opuštanja sam na drugom mjestu nazvao – praksom izvankonceptualizma, u tom tekstu sam već dao, u širem teorijskom prikazu, i suštinu ove metode-prakse-postupka. Bez šireg teorijskog prikaza – opis je, u stvari, do banalnosti jednostavan, da ga odmah dam, pa sve neka istog trena odustanu od daljeg čitanja oni koji imaju očekivanja na osnovi nekih uzvišenih predodžbi o duhovnim tehnikama. Dubinsko opuštanje je postupak nepomičnog ležanja na leđima. Nazivom “praksa izvankonceptualizma” htio sam naglasiti kako mi u ovaj postupak zalazimo bez ikakvih koncepata: niti što očekujemo od ovog postupka, niti zalazimo sa slikom o tome što nam se treba događati, ni kako da teče proces pri njegovu prakticiranju, jednostavno: ništa-ništa-ništa, samo odredimo vrijeme za ovu vrstu ležanja, pa: što nas pri tom snađe – snađe nas, što nam se bude događalo – događat će se.

Naknadno sam, kao što sam također opisao, naišao na istočnjačke kovanice i šire teorijske opise u suštini ovog istog postupka; kad sam na njih naišao – laknulo mi je, jer mi je postupak, koji mi se iznjedrio iz samog osobnog životnog iskustva, normalno bio ogoljeno jednostavan i duhovno nedostojan, dobio svjetski priznatu i adekvatno urešenu duhovnu odoru: shavasana i joga nidra. Je l’ da da ovo duhovno dostojnije i obećavajućije (nije pravilno, ali dobro dođe) djeluje od našeg naziva kojim se iskazuje suština – nepomično ležanje. I ne bih se ni smio pojaviti i pitati nekoga: od koje metode ima veća očekivanja u smislu efekata – od nepomičnog ležanja ili od shavasane i joge nidre!

Međutim, neočekivano!, ono što je u opisu savršeno jednostavno i duhovno nedostojno, banalno, u primjeni dolazi kao – nepredvidivo komplicirano, neću baš reći rizično, ali – s tijekovima koji nas mogu uvesti u sve i svašta. Neočekivano i da se ne povjeruje! A još više neočekivano i da se ne povjeruje – kakva nam pozitivna čuda donosi prakticiranje ove metode!

Naravno, nakon što prođemo kroz neko vrijeme možda i teškog čišćenja i nakon što se stabiliziramo u redovitoj primjeni. Tome mogu posvetiti posebne tekstove, ukoliko bude interesiranja, neka ovaj bude samo inicijalnim objašnjenjem. A da sve može biti mnogo kompliciranije u primjeni nego što izgleda pri čitanju opisa postupka, može se vidjeti iz dvije-tri kroki ilustracije, onih za koje znam da su pokušali, pa odustali (hej, odustati od prakticiranja postupka koji i inače u obilju prakticiramo, i prije spavanja, i poslije ručka, doduše u formi ugodnog lješkarenja!). Jednoj gospođi se desilo da je vrlo brzo nakon započinjanja seanse dubinskog opuštanja – kretao ubrzan rad srca, tako da se je u jednom slučaju uplašila da se ne šlogira. Jednu djevojku je redovito, dok je htjela pokušavati, pratio dremež, tj. zapadanje u san. To se često događa, dok se ne uvježbamo, ali ne preko sugestija, kao što stoji u teoriji joga nidre, već – spontano, podsjećam, u pitanju je: praksa izvankonceptualizma. Seansa u kojoj zapadnemo u san – ne računa se kao seansa dubinskog opuštanja. Tko lako zapadne u san sa započinjanjem ove prakse: znači da mu kronično nedostaje odmora ili opuštenosti. Kome, kao spomenutoj gospođi, krenu jaka nervoza, lupanje srca, te pravi misaoni grč, vrtlog – znak je da je također u svojoj vrsti prenapregnutosti i nedostatka dubinske opuštenosti. No, za sve, pa i za ovu praksu, postoji postupnost, ovdje dodatno stoji na raspolaganju laka mogućnost da se iz seanse iskorači, ukoliko krenu neki uznemirujući signali, da se iskorači – samo time što ćemo ustati.

O čemu se u ovim neprijatnim slučajevima, događanjima radi?

Do neke razine, nekoliko ili više dana, ukoliko nismo baš u nekoj težoj prenapregnutosti, prakticiranje dubinskog opuštanja-nepomičnog ležanja-prakse izvankonceptualizma može ići kao vrlo prijatno, čak i s prijatnim senzacijama i mislima, sanjarenjima, ili može ići kao neutralno, bez nekih osobitih događanja. Dok ne dođemo do neke osnovne razine opuštenosti. No, kako budemo dublje silazili ispod nje – mogu krenuti i neprijatna i maltene teška događanja, jer sa sve dubljom opuštenošću kao da polako, najprije malo, a onda bogami i sve više, koliko nam to ovaj vid opuštanja dopusti, odškrinemo kapije podsvijesti pa možemo očekivati izlijevanje sadržaja koje nosimo u sebi, s kojima se trebamo suočiti, pitanje je jesu li svi spremni za to. Ako izdržimo i prođemo kroz ovu zonu čišćenja – izbijamo na jedno stabilnije polje, koje je uglavnom s neutralnim događanjima, na kojem također povremeno može biti neprijatnih senzacija, ali blažih, kao što one tu idu naizmjenično s prijatnim unutarnjim događanjima, mislima, itd. No, to je zona stabilnog prakticiranja.

Tko eventualno bude probao uvjerit će se da je naziv “dubinsko opuštanje” sasvim primjeren, jer se na ovaj način postiže najdublja moguća opuštenost, bez umjetnih i “priručnih” sredstava,bez auto-sugestija, u potpuno svjesnom stanju, dakle, ne u vidu hipnoze ili sna. Dublja, odgovorno tvrdim i uvjeren sam da bi se znanstveno lako moglo dokazati, od meditacije i joge, ne samo stoga što je to moja iskustvena usporedba, neka ona bude nepouzdana, ali – proizilazi i iz proste teorijske komparacije (kao što rekoh, ako me se bude navelo na takav tekst “Dubinsko opuštanje vs meditacija”).

Za prakticiranje dubinskog opuštanja, dakako, jer je mehanizam našeg uobičajenog funkcioniranja, samo apstrahiran i pretvoren u svjesno i planski primjenjivan postupak (ne bih ga nazivao metodom, prije postupkom ili praksom, jer baš iz prethodnog razloga jeste obuhvatniji od duhovne metode ili tehnike) – nije nam potrebna nikakva obuka. Obuka u nepomičnom ležanju – tko bi se smio pojaviti s najavom takvog nekakvog tečaja?! Ali, sve ostalo je naglašeno individualnog karaktera, u tom smislu treba imati, ali i nije neophodno, bar online nekoga za konzultacije i vezano za procese kroz koje se bude prolazilo i za osobno doziranje, koje nam ovisi o mnoštvu faktora (ličnosnih i psiholoških, od složenosti uvjeta u kojima živimo, radnih i drugih naprezanja kojima smo podvrgnuti, itd.). Nešto što bi se možda moglo uzeti kao optimalna mjera su dvije-tri polusatne seanse dnevno, kod većih naprezanja i po dvije seanse od po jedan sat trajanja. Naravno, do te duljine treba doći postupnim povećavanjem vremena prakticiranja.

Puno sreće onima koji žele probati, koji su možda kao ja, duha sklonog zalaženju u eksprimente, sklonog osobnom osvjedočavanju u efekte metoda koje se u literaturi opisuju, preko tečajeva prenose ili na druge načine populariziraju!




Prethodna objavaSva bogatstva jednog ‘običnog’ – krastavca!
Slijedeća objavaEvo što se događa ako namještate svoj krevet čim ustanete!
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.