Kad izaberemo put duhovnosti, ne smijemo raditi kompromise, jer nas to udaljava od puta. To potvrđuje i sljedeća priča…
Nakon dužih meditativnih vježbi posvećenih duhovnom napretku, jogi se uputio u potragu za nekakvim smještajem jer je bio dosta dugo u pustom i nenaseljenom području. Već umoran, u sumrak, naišao je na osamljenu kuću, što ga je razveselilo. U kući je živjela usamljena mlađa žena. Upitao ju je bi li kod nje mogao prenoćiti. Pristala je, ali pod uvjetom da ispuni jedan od tri zahtjeva koje mu je postavila. Prva je mogućnost bila da popije vina, druga da joj ubije jarca i treća da spava s njom. Sve tri mogućnosti duboko su se kosile s njegovim moralnim i etičkim načelima.
Kako se noć sve više bližila, selo je bilo daleko, a vjera ne baš najtvrđa, odlučio je malo popustiti. Izabrao je, kako je on mislio, najbezbolniju mogućnost. Odlučio je popiti malo vina.
Vino je učinilo svoje, tako da joj je ispunio i ostala dva zahtjeva.
Moramo biti svjesni da problemi stalno dolaze. Takav je materijalni svijet. Ne smijemo biti kolebljivi, skloni kompromisima radi kratkotrajnih materijalnih užitaka. Iluzija (maya) stalno je prisutna i stalno nas iskušava.
U bhakti-yogi postoje četiri regulativna principa oko kojih nema kompromisa. Od njih se ne može odustati, a to su: 1. nenasilje (što uključuje i neubijanje životinja, vegetarijanstvo); 2. neuzimanje opojnih sredstava (alkohola, droga, duhana); 3. zabranjeno kockanje i 4. nedopušteni izvanbračni seksualni odnosi. Ova su načela osnova koja obećava duhovnu preobrazbu; to je temelj bez kojega se ne može. Nepoštivanje ovih principa vodi karmičkoj degradaciji tako da ne možemo ni pomišljati o nekakvom ozbiljnijem duhovnom napretku.
Jedan je biskup, kao kritiku svoje pastve, rekao da je kamen, kad ga izvadimo iz vode i razbijemo, unutra suh. Tako su i većina vjernika u kršćanskoj Europi umočeni u kršćansku religiju prazna (suha) srca, bez istinske vjere. Za takvo je stanje bez sumnje kriva materijalistička filozofija, potpuna predaja profitu. Vjeruje se u novac. Kod čovjeka, kao kod zvijeri kad namiriše krv, novac izaziva adrenalin, a djeluje kao droga. Nakratko pruža iluziju sreće, ali na kraju izaziva nesreću.
Nažalost, cijelo je društvo koncipirano na toj osnovi. Sve što radimo treba biti posvećeno Bogu, tako i sredstvo plaćanja mora služiti toj svrsi. Novac bi trebao biti samo premosnica koja olakšava razmjenu, a ne svrha življenja.
Tomislav Prašević, iz knjige “Tijelo – kavez za dušu”
