Konačno mi je i to uspjelo.  Sve izgubljenosti u ovom kratkotrajnom putovanju koje se život zove sam dosegnuo, svakoj se dovinuo, nadrastao ih čak, a zvale su se: ideali, ljubavi, snohvatice, tlapnje,  elementarni umišljaji naivne mladosti, da o novčarskim nuždama mozga i ne govorim, samo jedna mi je stalno izmicala iz ruku, bježala od mojih zatrčalih nogu, no, napokon se i ona s ruba moje pameti premjestila u sam centar moga uma jer sam je zagazio, zakanđio, zakliještio joj snažni i sluzavi rep.

Napokon mi je uspjelo izgubiti se na groblju. Onom stvarnom, opredmećenom, onom prepunom bolnih križeva i prekriženih, odbačenih, u travi i zaboravu zaraslih boli. Nisam znao da to želim, a kada mi se dogodilo žudio sam još i više za tim porivom prefrustrirane podsvjesti, pitak samome sebi (no, ne znam koliko i onom dobrom čovjeku koji me poput slijepca provodio grobljanskim sektorima koji su se zamrsili u mojoj svijesti onako kako se ribaru zagropljuju i mrse uzlovi mreže koja ga hrani).

‘Imam li mobitel?’ ‘Pa, naravno da ga imam, to je kao da pitate osuđenika na smrt ima li svoga krvnika, ili osuđenika na život zašto se nije žalio na tešku presudu pa bi mu neki vasionski županijski sud kaznu preinačio u uvjetnu a njega povukao u svemirsku izmaglicu iz koje je u život, nepromišljen, i zasrljao.’ ‘E, onda se lijepo povežite s internetom, ukucajte naziv groblja i ime pokojnika kojeg tražite i svemoćna tehnika će vam dešifrirati naziv ili broj sektora gdje vaš predšasnik (mrtav-hladan što je mrtav istruo) leži, ma, i nacrtat će vam grob kojeg tražite, uz, naravno, nadoplatu od pet kuna na koji će vam odobriti popust, bez kamata ali uz rok, itd., itd., jer vi smijete i možete izgubiti sve: i posao i majku, i suprugu, i dijete, i ideale, i sebe vascijelog, ali grob, grob, za Boga miloga?’

Ne razumiješ ti mene, čovječe! Ja se želim, ja sam se želio izgubiti baš ovdje, utopljen u filozofskom miru čempresa, lutati s maglicama grizodušja između šutljivih akacija, prhnuti, kad ugledam traženi grob, kao preplašena ptica koja je svjedočila nekom od ukopa, a u svojim pernatim mislima nije uspjela razmrviti sve one preteške grude zemlje koje su šamarale mrtvačev sanduk zajedno s bešćutnim kišnim kapima koje bi iznenada s neba navalile; shvati me, izgubljeni svijete: Ja sam se danas, u ovom sunčanom prijepodnevu, dakle, jednog apsolutno povoljnog kozmičkog trena, pronašao u grobljanskoj izgubljenosti, morbidnoj zamagljenosti svijesti, nazovi to kako hoćeš, ali, dopusti mi prileći na bijelo ofarbanu klupicu njemačkoga groblja i (dok ti, čovječe, za novac uređuješ zapušteni grob moga predšasnika – grob u kojeg ću i ja sutra leći, s, ili bez prisustva one tjeskobne ptice) u tom prevrijednom trenutku mojeg pomračenog uma koji je takav samo za malograđanske, uskogrudne, sitnodjelačke parametre, razmišljati o onom prekrucijalnom pitanju moje egzistencije i egzistencije mojih čudnih istomišljenika: Ne živi li čovjek svoju posvemašnju izgubljenost, i ne proživljava li u grobljanskoj izgubljenosti svoju posvemašnju pronađenost? Kad nema grobova onda nema ni smrti, barem ovakve kakvu poznajemo: plačnozaslinjene, ružnjikave, prostačke.

Jer, kao što pjesnik Jure Kaštelan reče: „Mrtvi se nalaze posvuda, ne samo na groblju.“ Pekrasno rečeno. A onda su i živi izgubljeni posvuda, a ne samo u svojim životima u kojima nisu ostavili mjesta za grobove. Stoga, ako i kad se oni na groblju izgube to se može označiti samo paničnim nesnalaženjem, nikako radosnom dezorijentacijom kao što je bila moja izgubljenost. Izgubljenost o kojoj sam ispjevao grobljansku odu.

Da ne izgubim svoju izgubljenost pomogao mi je i drugi pjesnik, prvi veliki Edgar Allan Poe. Za drugog ne znam.

Here once, through an alley Titanic

Of cypress, I roamed with my Soul –

Of cypress, with Psyche, my Soul.“




Prethodna objavaSadržaj i struktura ega
Slijedeća objavaOprez – nosite ovu listu sa sobom: Popis i štetnost najgorih aditiva koji se označavaju slovom E!
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.