Kada gubimo vezu s Bogom, na prvom mjestu nam nije ljubav, već zadovoljstvo. Ljubav je iznad života, ona stvara ovaj život. Međutim, kad se čovjek klanja životu i nagonima, prijeti mu opasnost da izgubi ljubav i tada se život završava. Ljubav je temelj na kući, a život su zidovi i krov.
Nekom prilikom sam jednu svoju poznanicu posavjetovao da prilikom molitve ponavlja sljedeće riječi: „Volim Svemir, volim svoje bližnje, volim Boga”. Nakon što je izgovarala takvu molitvu, počela je gubiti vid. Ubrzo sam shvatio razlog: Boga nije podsvjesno postavila na prvo mjesto. Sistem prioriteta mora biti ispravan jer je to od ogromne važnosti.
Zatim sam u Starom zavjetu pročitao da je Bog „revnitelj”: On oduzima sve ono što čovjek postavi na prvo mjesto. Kasnije sam spoznao da Bog uopće nije ljubomoran. On nam pruža sve: ljubav, energiju, život. Kada nam nije na prvom mjestu, onda mu prestajemo težiti. Kada nam je na drugom ili trećem mjestu, težimo ka drugim ciljevima i gubimo sve: ljubav, zdravlje i život.
Prema tome, prva zapovijed glasi: „Ljubi Boga iznad svega”. A druga, od Deset zapovijedi, kaže: „Ne pravi sebi idola”, što faktički predstavlja upozorenje – da ljudi ne smiju izgubiti vezu s Bogom.
Kada gubimo vezu s Bogom, na prvom mjestu nam nije ljubav, već zadovoljstvo. Ljubav je iznad života, ona stvara ovaj život. Međutim, kad se čovjek klanja životu i nagonima, prijeti mu opasnost da izgubi ljubav i tada se život završava. Ljubav je temelj na kući, a život su zidovi i krov.
Kao što je Krist rekao, dvije glavne zapovijedi u judaizmu su: „Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim” i „Voli bližnjeg svog kao samog sebe”.
Ljubav prema bližnjem i spremnost da se žrtvujemo je predivna. Međutim, poštujući drugu zapovijest — „Ljubi bližnjeg svog kao samog sebe”, ne smijemo ignorirati prvu zapovijed:- „Ljubi Boga…” Kada volimo bližnjeg svog, kada smo zbog njega spremni na sve, onda se pojavljuje opasnost da ga postavimo na prvo mjesto i tako prekršimo prvu i drugu od Deset zapovijesti.
Osnovna zapovijed: „Ljubi Boga iznad svega” mora se strogo poštovati. Kada to zaboravimo, tada nas zapovijed „Voli bližnjeg svog kao samog sebe” može udaljiti od Boga.
Radi se o tome da ljubav prema bližnjem može utjecati na nas tako što ćemo mu se početi klanjati i krasti energiju. Čovjek koji se klanja drugoj osobi instinktivno postaje energetski vampir.
Takva ljubav se pretvara u vezanost. Vezanost uzrokuje ljubomoru i agresivnost. Kada čovjek koji je prejako vezan živi među ljudima koji su mu slični, tada on, da bi spriječio svoju još snažniju vezanost, počinje iskazivati agresiju prema njima.
Čovjek koji je izgubio ljubav prema Bogu ne živi ljubavlju, već nagonima. Kod njega je nagon za samoodržanjem na prvom mjestu. Kao reakciju na najmanju neposlušnost od strane ljudi koji ga okružuju i neusuglašenost s onim što on želi, on iskazuje agresiju i spreman je drugog uništiti.
Zašto vas Bog kažnjava nakon što ste pomagali ljudima?
Pokušajmo razjasniti kako djeluju božanski zakoni. Kada se žrtvujemo i spašavamo osobu kojoj prijeti smrt – to je pohvalno, to je dobro djelo. Kada pomažemo onome tko umire od gladi, dajemo mu hranu – to je također za svaku pohvalu, dobro djelo. Ali ako čovjeku svakodnevno budemo davali hranu, on će prestati sam zarađivati, neće željeti sam raditi, tako da će se naše dobro djelo pretvoriti u grijeh i zločin, jer ćemo ga upropaštavati.
Kada prosjaku koji je jako gladan date hranu — kome će on biti zahvalan, kome će se klanjati? Vama. I, zaboravit će na Boga. Međutim, kad nema što jesti, razmišljat će o Bogu i uzdat će se u Njega. Međutim, on se sad oslanja na vas. Proizlazi da vaše dobro djelo, vaša želja da pomognete drugima, kao i podvig spašavanja, tu osobu udaljavaju od Boga. Odnosno, žrtvujući se i pomažući drugima, činite zločin protiv njihove duše, kao i protiv vlastite, u izvjesnoj mjeri.
Što činiti? Ne pomagati ljudima? U Indiji kažu: prosjaku ne treba davati milostinju jer je to njegova karma.
Rješenje ovog problema je u spajanju suprotnosti. Potrebno je znati kako da ispravno pomoći čovjeku, odnosno shvatiti u kojem obimu mu treba pomoći i da pritom prvenstveno pomažemo duši, a ne tijelu.
Kada nekome pružamo milostinju ili pomažemo, trebamo shvatiti da to ne činimo za njega, već za Boga i u slavu Božju. Štoviše, osoba kojoj pomažemo to treba znati pa kada joj dajemo milostinju ili pomažući, možemo izgovoriti: „U slavu Božju”.
Onda će ona shvatiti da prvi impuls zahvalnosti treba uputiti Bogu. Tada će je naša milostinja, pomoć i žrtva poticati ka Bogu, a ne udaljavati od Njega. Potrebno je da čovjeku objasnimo da je naša pomoć usmjerena ka njegovoj duši.
Voljeti bližnjeg svog, brinuti se i žrtvovati se pričinjava ogromnu sreću. Žrtvovanjem nešto gubimo, ograničavamo sebe i time povećavamo potrebu za ljubavlju i povezanosti s Bogom. Žrtva je kao ispuštanje krvi, korisna je za zdravlje. Ali u tome postoji jedna nijansa: za zdravu osobu je ispuštanje krvi dobro, ali ozbiljno bolesnoj osobi možda neće pomoći, već naškoditi.
Teško bolesna osoba je ona u kojoj ima malo ljubavi. Sve dok se vaša duša ne ispuni ljubavlju, još uvijek je rano da se žrtvujete, poput svetaca.
Navikli smo misliti kako je uvijek dobro nekome pružiti pomoć u hrani, odjeći ili novcu. Podsjećam vas na drevnu kinesku poslovicu: „Daj čovjeku ribu i on će biti sit jedan dan; nauči ga da lovi ribu i bit će sit uvijek”.
Ako čovjeka svakog dana budete hranili ribom, on možda više neće osjećati potrebu da sam nauči da je lovi. Zato, dajući mu ribu, trebate mu objasniti kako mora sam naučiti da je lovi i da smo spremni tome ga naučiti. Tada on više neće razmišljati samo o ribi – posljednjoj karici u lanci, već i kako da nauči da je ulovi – odnosno, počne da se razvija.
Dakle, prva faza pomoći bližnjem je da ga nahranimo ribom. Druga faza je da ga naučimo kako da ulovi ribu. Postoji i treća faza.
Čovjek je gladan. Zašto je gladan? Zato što ne zna kako da ulovi ribu. Ali zašto ne zna da je ulovi? Zato što je lijen: u njegovoj duši je malo ljubavi, jer ne vjeruje u Boga.
Ako takvog čovjeka naučimo da ulovi ribu, on će postati još oholiji, povećat će se njegov osjećaj važnosti, a vjera u Boga još više oslabiti. To je slično situaciji kad se izlječenjem od bolesti čovjekov karakter može još više pogoršati – jer bolest ne dopušta čovjeku da griješi, kako su govorili apostoli. Bolest u određenoj mjeri pročišćava dušu. Da biste se izliječili, prvo je potrebno pomagati duši, a zatim tijelu.
Znači – najvažnije nije čovjeka ‘nahraniti ribom’ pa čak ni naučiti ga da je ‘upeca’. Najvažnije je čovjeka naučiti kako da se odnosi prema životu, da bi u njemu prisustvovala želja da se razvija i uči. Tada će naučiti i sam upecati ribu, a također i da je drugima daje.
Glavna pomoć čovjeku je pomoć njegovoj duši, pomoć u razvoju i poboljšanju karaktera. Kada pružamo takvu pomoć, onda mi, čak i podsvjesno, blagotvorno utječemo na druge ljude, jer oni osjećaju naše unutrašnje stanje.
Kada čovjek postane vjernik, onda shvaća: kada nekome nešto poklanja ili žrtvuje, to čini u ime Boga i za slavu Božju, da bi se onaj, kome pomaže – približio Bogu. I kada vjernik od nekog nešto dobiva, on zahvaljuje Bogu, a kad nekog voli, tada u njemu prvenstveno voli Boga. To je poštovanje prve zapovijesti: „Ljubi Boga iznad svega”.
Kada se žrtvujemo, onda se žrtvujemo Bogu, bez obzira na to kome pomagali. Kada dobivamo pomoć, dobivamo je od Boga, bez obzira na to od koga ona pristiže. Kada to budemo shvatili, onda naše žrtvovanje neće uništavati duše drugih ljudi i primanje darova neće uništavati našu dušu.
Prvenstveno moramo pomoći sami sebi, svojoj duši, postaviti ispravne prioritete i shvatiti zašto živimo, zašto pomažemo drugima. Potrebno je da shvatimo i osjetimo da je Bog na prvom mjestu, a sve drugo je na drugom. Tada nas žrtva i pomoć drugima neće uništiti, već ojačati.
S.N. Lazarev/Odlomak iz knjige “40 pitanja o duši, sudbini i zdravlju”
Knjige i više o Lazarevu na: aruna.rs
