Kada se nešto sruši, kada netko ode, znajte, niste se urušili vi, niste otišli vi. Vi ste oni koji ste ostali stajati, ma koliko god noge bile slabe, um pokoleban, a tijelo klonulo. Vi ste ti koji držite svoje temelje. Vi jeste temelj!
U svojoj knjizi “12 pravila za život”, klinički psiholog Jordan B. Peterson odgovara na najteža životna pitanja, rastrgana između kaosa i reda. Svatko tko ju uzme u ruke doživjet će ju na svojstven način, potaknut iskustvima kroz koja trenutno prolazi. Mnogo njegovih izjava, zaključaka, spoznaja, djelovalo je na mene.
Knjigu još uvijek čitam. Mišljenja sam kako knjige poput takvih, treba čitati sporije, razmišljati nad pročitanim. Negdje na 56. stranici zastala sam nad rečenicom u kojoj govori kako bi većina ljudi radije bila opljačkana, nego pod poreznom kontrolom. Navodi kako prije nego što su se newyorški Blizanci srušili – to je bio red. Kaos je nastupio nakon toga. Svi su to osjetili. Govori kako je sam zrak postao nesiguran. Svojim čitateljima postavio je pitanje, što se točno srušilo, te naveo kako je to pogrešno postavljeno pitanje. Pravo pitanje glasilo bi što je točno ostalo stajati?
Tih nekoliko redaka 56. stranice njegove knjige, navelo me na razmišljanje o kaosu i redu vlastitog života. Života općenito! Uvijek oplakujemo ono što je nestalo, pokušavajući produžiti svoje ruke, kako bismo uhvatili onoga, onu, ono što odlazi. Kao da nam je netko kirurški odstranio to što odlazi. Čak i ako ne bijaše dobro za nas, mi posežemo, misleći kako je to, taj, ta netko tko može održavati naše tijelo, duh i dušu. No, to nikako nije riješenje. Koliko god proveli besanih noći, moleći Vrhovno Biće da nam vrati dugo građeni životni grad na nekoć postavljene noge.
Ne!
Ruševine, ono što se srušilo, itekako može poslužiti kao odličan pregled, podsjetnik na bolesni, truli, nestabilni dio koji nije vodio ničemu, ali se, eto, održavao, zbog društva, rodbine, prijatelja, prestiža. Održavao se privid.
Dok je još sve bilo u prividnom sastavu, a mi naivno mislili kako sve čvrsto stoji na svom mjestu, nismo sebi davali niti prostora, niti priliku razviti se, obnoviti. Začahureni, bez dovoljno snage probiti se, srušiti svoj prividni red, dovesti svoj život u kaos kako bismo poletjeli u slobodu. Svemu i svakome treba obnova. Tužno je misliti drukčije. Red na koji smo navikli i tako se fino uljuljali ne traje zauvijek i istim intenzitetom. Stvari, situacije, ljudska tijela, pa time i čovjekovo poimanje svijeta, mijenja se. Ne zavaravajmo se kako će nam stavovi u vezi svega ostati nepromijenjeni. Ljepota življenja jest u stvaranju novog sebe, ne zaboravljajući na temelje koji su nam tako davno dani, vođeni velikom Ljubavi.
Vodimo se nadom. Ako je netko otišao, udaljio se iz našeg života ili u konačnici umro, pustimo. Svjesna sam kako je potrebno vrijeme žaljenja, tugovanja, plakanja nad ruševinama. Vrijeme koje svatko uzima za sebe i nije vremenski ograničeno. Konstantno požurivanje nekoga na obnovu stvara kontra efekt. Ako nisi uz mene kako bi me tvoje riječi njegovale, te brižno (uz pokoji čvršći stav) ohrabrile, onda se ni ne trudi govoriti mi. Ako se nešto kod nekoga ruši, umire, znači kako je potrebno vrijeme obnove.
Svaka individua sebe nanovo gradi, onim ritmom i brzinom koja je za nju najprikladnija. Stoga, ne nanosi bol na bol. Budi uz onog tko se obnavlja ili jednostavno ne ispuštaj glasa. Ranjivim osobama potrebni su oni koji po ranama neće kopati kako bi nastajale nove, već će brižnim načinom pomoći regeneriranju onoga koji nanovo pokušava shvatiti da srušeno je manje bitno od onog što je ostalo.
Dragi moji, kada se nešto sruši, kada netko ode, znajte, niste se urušili vi, niste otišli vi. Vi ste oni koji ste ostali stajati, ma koliko god noge bile slabe, um pokoleban, a tijelo klonulo. Vi ste ti koji držite svoje temelje. Vi jeste temelj! Vi ste oni koji će porazgovarati sa sobom, “tjerajući” sebe da se vrati sebi, a ne moleći druge povratku nečemu što već dugo, ako ne i od samog početka, nije imalo smisla. Plači nad izgubljenim, pusti suze, potom ih obriši i veseli se gradnji novog. Novog sebe!
Doći će vrijeme kada će urušeno nestati pod novosagrađenim dijelom života. Ostaci nekih prošlih života koji su poslužili primjerom kako nema smisla vraćati se na jalovo tlo.
Neka uistinu osobna prošlost postane učiteljica života kako bismo što kvalitetnije živjeli sadašnjost, ostavljajući u nasljedstvo primjer ljubavi za one koji tek dolaze.
Tajana Ćosić – Tajči, https://tajanacosic2205.wixsite.com
67 STVORITE NOVO JA
