Misao, rečenica, spoznaja koja me doslovno lupila. NORMALNO NIJE PRIRODNO. Normalno je ono što radi većina. Prirodno stanje je stanje kada se ne trudiš biti normalan.
Widget not in any sidebars
Mi smo ti koji odlučujemo u svakom trenutku da li ćemo se ponašati normalno ili prirodno, a ništa, baš ništa nije prirodnije od ljubavi, za početak – ljubavi prema sebi. Ako postupaš s ljubavlju, postupat ćeš prirodno. No nas su učili da je život borba i tu se pokreće kotač koji nas doslovno melje, usađeni program koji upravlja našim odlukama i ponašanjima. Moramo se pokazati uspješnima, sposobnima, privlačnima prema prevladavajućem kriteriju društva i vremena u kojem živimo. Stoga je normalno da se želimo svidjeti drugima, dobiti njihovo odobravanje i pohvalu, rastužiti se kad nas osuđuju ili ogovaraju… normalno je, ali NIJE PRIRODNO. Prirodno je slušati svoj unutarnji glas i pustiti druge da slušaju svoj. Prirodno je težiti ka tome da riješiš sve ono što te sputava da budeš najbolja verzija sebe. Prirodno je raditi ono što te veseli, što te ispunjava i donosi radost i mir. Koliko nas zna tako živjeti?
Kako izgleda najbolja verzija mene?
Ona dolazi kao nastavak riječi JA SAM…..
Kako zvuči ovo?
Ja sam ljubav, ja sam dobro, ja sam svjetlo, ja sam radost, ja sam zdravlje u mom tijelu, ja sam predivna, ja sam vrijedna, ja sam sposobna, ja sam hrabra, ja sam izvor…
Ako mi zvuči pretjerano, preambiciozno, pretenciozno – znači da se još nisam približila najboljoj verziji sebe, znači da je moje uvjerenje da ja to nisam, znači da u meni postoji niz ograničavajućih vjerovanja koja me koče da budem najbolja verzija sebe, živim puninu života i ostvarujem svoje snove.
Svako malo dijete intuitivno zna da je ono sve to – to je njegovo prirodno stanje. Svi smo rođeni s tom spoznajom no gotovo svi tijekom odrastanja to zaboravimo (odgoj, društvo, škola, zajednica, crkva, loši poslodavci, mediji, ponekad i naši najbliži – svi se svojski trude da to zaboravimo, trude se uvjeriti nas da nismo dovoljno dobri, vrijedni, sposobni, tjeraju nas da se natječemo između sebe, uspoređujemo, osuđujemo, borimo s krivnjom i neuspjehom). Potiču nas da se dokazujemo, borimo za ljubav, naklonost i priznanje. Ne čine to zato što nam žele loše, naprotiv, misle da nam čine dobro, rade onako kako su i njih učili.
Postoji samo jedan način za prekidanje ovog začaranog kruga – spremnost ne biti normalan, spremost iskoračiti iz svoje zone sigurnosti, spremnost riskirati, spremnost pokrenuti se i preispitati dosadašnja uvjerenja, staviti ih na kušnju, izokrenuti… možda, možda…ma gotovo sigurno, ništa, baš ništa nije onako kako se čini. Umjesto da mahnito učimo, počnimo se odučavati. Odučavati od svega što smo prihvatili kao normalno a što nas udaljava od naše biti. Zašto ostati na površini? Zašto ne zagrebati malo, zašto ne zaroniti?
Kako ćemo znati da smo na pravom putu? Jer će nam oni „normalni“ početi govoriti da smo ludi, jer ćemo biti manjina. Kao što je mudro napisao De Mello „Svaka velika ideja potekla je od manjine koju je činio jedan čovjek“…“do te mjere smo ludi da, kada se svi slažu u nečemu, onda to mora biti pogrešno!“ Sjećam se da sam se smijala misleći – ovo je najtočniji opis svijeta u kojem živimo! Zaista, koliko puta ste sebi postavili pitanje: „Da li sam ja lud/a ili su svi oko mene ludi?“ Ako ste si postavili to pitanje, budite sigurni da je s vama sve u najboljem redu.
Vlasta Carević, vlastacarevic-coaching.com
