Treba li te svakodnevno podsjećati da život nije ono što misliš da je? Svako jutro uzimaš novine i dobru, staru križaljku u ruke, željan odgovora i dokazivanja samome sebi. Ispunjavaš ju jednolično i brzinski, kao da ti se uvijek negdje žuri, kako bi što prije pročitao one redove koji nose završni odgovor, ili tu jednu riječ. I onda naposljetku, kada ju i pročitaš, opet nisi sasvim zadovoljan. Jer, mogli su staviti nešto drukčije, bolje, vedrije, produhovljenije, zabavnije, teže?
Isto je i sa životom. Da ti netko ponudi sve odgovore sad, unaprijed, za sve one godine koje još trebaš proživjeti, što bi napravio? Bi li pristao na njih, bez obzira na rizike koje oni nose? Bi li pristao na to samo da saznaš koliko ćeš uspješan biti? Što ako bi oni nosili sa sobom i ono ružnije, bolesti, krajeve ondje gdje si mislio i nadao se da ih neće biti? Nedostatak voljenih ljudi, nedostatak tvoje osobnosti, tek neku drugu verziju tebe kakav si mogao postati ako nastaviš ovako?
Widget not in any sidebars
Reci mi, bi li dijete u tebi tada mirno i spokojno spavalo? Ili bi vrištalo i plakalo kao kada mu oduzmeš najljepšu i najdražu igračku, znajući da se više s njom neće moći igrati? Jer, kraj je došao i prije reda. Kako bi živio nakon tih odgovora, i bi li se uopće usudio živjeti i možda mijenjati nešto? Jer već si vidio sve, već si spremaš odijelo za lijes jednoga dana, jer je rečeno kako i kada ćeš otići.
I prije nego li napustiš ovaj svijet, ti si ga već napustio duhom, jer želio si vidjeti kraj. I nisi zadovoljan njime, kakav god da je bio, jer shvaćaš jednom je zaista kraj ovoga svijeta. Reci mi, zašto? Zašto se trudiš saznati ono što se ne bi trebalo saznati, sve misleći kako bi onda imao mir i kako bi nadmudrio sam život?
Znaš li, posebna smo kreacija, stvoreni smo da bismo imali priliku opipati, čuti, vidjeti.. Zašto da se pored svih čuda u kojima uživamo, fokusiraš samo na ono što ti taj život na kraju nosi? Zašto sebe svrstavaš u taj koš prolaznosti, zašto sebe ograničavaš vremenom i prostorom? Znaš li, nastaviti ćeš se ondje negdje, nakon života, možda u drugom obliku, možda noseći sve ove ljude i lekcije otisnute na sebi.
Zašto bi tako rado čekao taj kraj, koji je ionako još daleko? Propuštaš život, sunce moje. Propuštaš sve verzije sebe koje čekaju da izađu na vidjelo. Propuštaš izbore, a život je svojevrstan izbor. Danas si jedno, sutra si već nešto drugo ako to želiš biti. I u tome je sva čar i ljepota. Ako je trenutno nedovoljno dobro, pomalo i loše, već sutra može nastati ono ljepše i lakše.
Život nije križaljka, nije kreiran samo za one najbrže, najpametnije. Nije nam dan da bi ga što prije završili i dešifrirali, pobrali nagradu za trud na kraju. Nema nagrade, znaj. Nagrada je sam život. Nagrada je to da si još tu, još imaš mogućnost promijeniti realnost, kako bi prizvao drukčiju budućnost.
Kada gledaš najdraži film, premotaš li brzinski na kraj, jer krajevi su ono što se pamte? Ne. Pamti se svaki korak, makar djelovao kao neupečatljiv i nedovoljno vrijedan. Pamti se svaka melodija, svaki trzaj srca i duše, svaka kap znoja s tijela. Uživaj u životu, jer on je zaista samo tvoj film. U njemu samo ti igraš glavnu ulogu i sam si svoj scenarist. Nemoj žuriti doći ondje otkud se još nitko vratio nije. Nemoj propuštati dane kroz prste sanjajući o ljepšem sutra. Stvori si to ljepše sutra. A križaljke ostavi po strani, tek za zabavu tu i tamo. Riječi su te koje ju čine zanimljivom, riječi su te koje te tjeraju da istražuješ i pronalaziš ishode. Tako gledaj i na iskustva, na sve dragocjene lekcije koje su ti dane. Križaljke neka ostanu samo podsjetnik da si još daleko od kraja, i da ne trebaš vidjeti kraj da bi živio u punini, do daske. Jer, ne stane tvoj život tek u puke kvadratiće, on je mnogo, mnogo veći od njih.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/MareLombarovic/?modal=admin_todo_tour
https://marijalombarovic.wordpress.com/
