Prekid odnosa uvijek razotkrije lažna očekivanja koja su u tom trenutku prebolna, odnosno stvarni razlozi prekida obično se prešute. Mnogi parovi ne mogu prihvatiti da ne mogu voljeti i onda nastavljaju borbu preko djece u kojem misle da istjerivanje pravde donosi ispunjenje.
Ljudi izvana smatraju ljubav važnom, a iznutra žude za moći. Recimo, gledamo neki film u njemu se muškarac prikazuje kroz moć. Muškarac se ženi, a onda i u filmu pokazuje kroz nekoliko figura: kao poslovni muškarac, snažan muškarac, umjetnik, svetac. Dakle, funkcija uspjeha ili moći je bitna kako bi žena bila osvojena muškarcem Spasiteljem dajući joj nesvjesni osjećaj sigurnosti kojem se žena tek onda smije prepustiti, a upravo je to karakteristike koja joj stvara zatvor i koju mora osvijestiti unutar sebe ako želi ostvariti kvalitetan odnos (projekcija neosviještenog Animusa).
S druge strane, ženski arhetip u muškarcu se pojavljuje kao lijepa žena, ili kao majka njegove djece ili kao dobra žena jer s njome dobiva potvrdu svojeg uspjeha koji dolazi kao nagrada. Žena je ovdje za muškarca objekt, kao i u gornjoj varijanti muškarac za ženu.
Glad za moći nosi u sebi podsvjesnu glad za ljubavlju. Nevjerojatno je koliko su ljudi opčinjeni nesretnim ljubavnim filmovima, a ipak, malo tko će pomisliti da je ljubav umijeće promatranja.
Većina ljudi shvaća ljubav kao problem, ali ne vide da traže moć, avanturu, nisu spremni na velike žrtve i dubinu u kojoj se nalazi ogledalo gdje se uočava i vidi kako želja izgleda u stvarnosti. U težnji za naličjem te ljubavi, muškarci slijede put koji im obećava neprestano dokazivanje koje muškarca neprestano motivira na osvajanje. Takav niži tip muškarca nije sposoban voljeti.
Žena je isto tako pogonjena tisućama godina slikom nužnosti prihvaćenosti u društvu koju dobiva djecom i brakom i nemogućnošću da razvija svoj potencijal. Prekid odnosa uvijek razotkrije lažna očekivanja koja su u tom trenutku prebolna, odnosno stvarni razlozi prekida obično se prešute. Mnogi parovi ne mogu prihvatiti da ne mogu voljeti i onda nastavljaju borbu preko djece u kojem misle da istjerivanje pravde donosi ispunjenje.
To je gore spomenuta projekcija koja kada se ne ostvari slijedi narcisoidna osveta roditelja. Idealna slika ljubavi je takva da ako me partner sluša onda ga volim, a ako ne, onda si protiv mene i ne voliš me. Što je to drugo nego želja za moći? Često javno govorim i pišem da je zaljubljenost i ljubav tabu i da ne govorimo o spomenutoj želji za moći u odnosu koja se prezentira kao ljubav.
Naša premisa života je moć i dominacija koje unosimo i u seksualno-emocionalne odnose jer da ne pregledava moć onda bi seksualnost bila ispunjena nježnosti, no ona nije toliko privlačna ljudima kojima je samo bitna želja za moć.
Seksualnost pokreće derivat moći koju ljudi slijede do granice kada više ne mogu biti ta slika koju o sebi stvaraju i u odnosu se onda gubi želja za seksom. Kada parovi imaju ostvaren segment vanjske moći, seksualna privlačnost je veća i takvi parovi mogu duže održavati moć u odnosu, ali na kraju to završi prekidom jer slike onoga što sam stvorio o sebi jest laž, dok ljubav nastaje na istini onoga što jesam.
Na pitanje kako učiniti promjenu, odgovor je osjećanjem i ponovnim vraćanjem spontanosti u životu. Promatramo li djecu, vidimo spontanost. Ako maknemo u stranu svoj filter prosuđivanja onda počinjemo promatrati ljude bez dodavanja tko je i što je. Tada život postaje puno lakšim jer i mi se oslobađamo imperativa uspjeha. Umjetniku se divimo jer on pokazuje upravo ono što zaboravljamo u sebi. Pošto to ne vidimo onda imamo umjetnike da nas podsjećaju na dušu i da je to jedino čemu se divimo.
Neprestanim vraćanjem na važnost vanjske slike o sebi i što ona predstavlja u društvu kao i inzistiranje na tisućama pravila koje donosi država, vršimo kritiku nad drugima pogotovo nad onima koji misle i rade drugačije. Tako postajemo vjernici moći suđenja i neprestanog propitivanja krivice drugoga koja nas udaljuje od upoznavanja s Drugim (projekcija moći).
Kada se približavamo Drugome, mi vjerujemo u svemoć naše prosudbe i želje koje očekujemo da on ili ona ispuni, umjesto da smo okrenuti razumijevanju. Ljudi se boje napustiti vanjsku sliku jer se boje ostati sami, a to je preduvjet za voljenje sebe i mogućnosti da zapaziš isto takvu dušu koja je imala hrabrosti napustiti taj svijet u kojem je dokazivanje način života.
Jedini mogući put kojim možemo ići jest integracija Anime i Animusa. Ako to ne učinimo, nagonski ego prepun dopamina i adrenalina pokretača naših akcija preplavljuje nas mislima straha, čežnje i moći. Mi smo u odnosu opčinjeni kada nas zapljusne u zaljubljivanju val dopamina i adrenalina koje lažno zovemo ljubav, iza tih osjećaja stoji projekcija raja kojeg očekujemo od partnera, a to je nije ljubav.
Tek kad promatranjem pustimo da oluje natjecanja prođu i da su one samo slika društva koju sebi namećemo kao da je naša, onda možemo početi voljeti, a to znači vidjeti.
Nikola Žuvela, jyotish savjetnik i terapeut
vedski-jyotish.net
