Ne bojim se hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi.

Bojim se svih onih sjenki koje uvijek prolaze pored nas bez riječi i bez glasa. Bojim se onih usiljenih osmijeha koji izgledaju tako izvještačeno da se priupitaš što se iza njih doista nalazi. Bojim se one prevelike susretljivosti i uslužnosti kada samo čekaš trenutak kada će ti osoba reći nešto što će te toliko zdrmati da više nećeš znati ni za sebe, ni za ništa oko sebe.

atma.hr – 61




Ne bojim se hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi. Bojim se onih ljudi koji se uvijek prave najboljim prijateljima i govore da se na njih uvijek možeš osloniti, ali kada dođe trenutak krize zbrišu glavom bez obzira. Bojim se kada ljudi postanu neprijatelji preko noći bez da se išta dogodilo, a onda se pitaš kada je došlo pravo zahlađenje i što je ono što si učinio da se tako ponašaju prema tebi i na koncu shvatiš da nije do tebe.

Ne bojim se hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi. Bojim se odnosa koji nisu pravi odnosi, već odmjeravanje snaga, traženje koristi i samo zajedničko provođenje vremena dok ne naiđe neka treća strana. Bojim se ljudi koji ulazeći u tvoj život ponašaju se kao da su ušli u neki trgovački centar i razmišljaju što mogu uzeti i čime to mogu platiti te kada vide da je trgovina gotova samo izađu i produže dalje.

atma.hr – 61




Ne bojim se hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi. Bojim se pretvaranja i istrošenih uloga u kojoj loša gluma zamjenjuje sve ono što jesmo i možemo biti. Hladno vrijeme će doći i proći, ali ljudi se teško mijenjaju, teško ostavljaju svoje stare navike, a teško i prepoznaješ tko se nalazi iza maske, a tko pristupa sa iskrenošću i otvorenošću. Treba vremena za sve to naučiti, a možda se do tada netko i promijeni. Kako god bilo sve će proći.

Mario Žuvela, savjetnikuspjeha.com

atma.hr – 61




1 KOMENTAR

  1. ja svako malo smislim neku novu misiju u životu. za ovaj period života mi je misija utuviti ljudima u glavu da smo svi povezani više nego što misle. eto. dakle, kada god hodam po dućanima, ulicama, parkovima, Sljemenu, Jarunu, jednostavno razgovaram sa nepoznatim ljudima. počnem nevezanu priču od tri rečenice i onda odem. obavezno ih pokušavam nasmiješiti jer mislim da je osmijeh – poljubac. 🙂 mnogi prihvaćaju moj small talk i obavezno me pokušaju dodirnuti u svom oduševljenju, i to mi je baš lijep pokazatelj, ali neki, vezano za gornju pričicu, su užasno užasno ledeno neprijazni, smrknuti, zli i vidiš im u pogledu da bi me najradije doslovno ubili da mogu. ja naravno pobjegnem od te iskonske nepatvorene zloće.