Mi smo društvena bića i ljubav nam omogućuje stvaranje stabilnih veza s kojima se razvijamo i osjećamo sigurno. Ako je to slučaj, zašto onda postoje neki ljudi koji kao da nisu sposobni voljeti?
Trauma iz djetinjstva obično je jedan od glavnih čimbenika koji stoje iza poteškoća (ili nemogućnosti) da se voli. Međutim, postoji više varijabli koje vrijedi znati.
Jesu li neki ljudi nesposobni da vole?
Postoje li ljudi koji nisu sposobni voljeti? Iako bismo mogli reći da – postoje, ovo je složeno pitanje i postoje nijanse.
Zasigurno postoje oni koji imaju jasne poteškoće da vole i dopuste da budu voljeni. Doista, ima mnogo muškaraca i žena koji, kao rezultat traumatičnog djetinjstva, doživljavaju ozbiljne poteškoće u izgradnji sretnih i ispunjavajućih veza.
Na temelju toga, čini se da, umjesto kliničke ili neurološke nesposobnosti za ljubav, postoji strah od ljubavi. Zapravo, to je više strah od povrijeđenosti.
Briga da će se vezati za nekoga tko bi im kasnije mogao nanijeti bol ili ih napustiti. Međutim, kada je riječ o osobama s poremećajem osobnosti, psihopatijom ili narcizmom, problem postaje još složeniji.
U tim slučajevima razvijaju odnose temeljene na neorganiziranoj privrženosti. Ti su odnosi obično vođeni specifičnim interesima. Na primjer, zadovoljstvo, želja ili samozadovoljstvo. Iz tog razloga, postoji čitav kaleidoskop nijansi unutar ove teme o kojima vrijedi nešto znati.
Izbjegavanje ili emocionalno povlačenje jedno je od glavnih obilježja osoba s jasnim poteškoćama u uspostavljanju emocionalnih odnosa.
Zašto neki ljudi nisu sposobni voljeti?
Što čini ljude nesposobnima da vole? Je li to “greška” prirode? To bi mogao biti prvi zaključak do kojeg ćete doći.
No, prije nego što krenemo dalje, možda bismo trebali postaviti pitanje zašto ljudska bića vole? Možda ćemo, dok razumijemo zašto smo, kao ljudi, definirani ovom emocijom, shvatiti zašto je nekim ljudima nedostaje.
Poznata antropologinja Helen Fisher napisala je knjigu pod naslovom Zašto volimo. Ona tvrdi da ljudi u osnovi djeluju prema instinktu. Neurotransmiteri, poput oksitocina, serotonina, dopamina ili vazopresina potiču privlačnost, želju jednih za drugima, potrebu za brigom i razmjenom iskustava. Zapravo, rezultat smo onoga što naš mozak diktira.
S druge strane, dr Elaine A. Aron provela je istraživanje koje je objasnilo nešto drugačije. Ona tvrdi da ljudi vole iz potrebe da prošire svoje “ja”. To znači da, osim privlačnosti, postoji želja da podijele svoj život s nekim, da rastu kao ljudi zajedno s drugima koji prolaze kroz isti proces, dok dijele svoje projekte i vitalne ciljeve.
Mi smo društvena bića i ljubav nam omogućuje stvaranje stabilnih veza s kojima se razvijamo i osjećamo sigurno. Ako je to slučaj, zašto onda postoje neki ljudi koji izgledaju kao da nisu sposobni voljeti?
Poremećaj emocionalne deprivacije
Poremećaj emocionalne deprivacije je psihološko stanje. Sredinom 20. stoljeća definirali su ga psihijatri Conrad Baars i Anna Terruwe. Međutim, ovo se stanje ne pojavljuje ni u jednom dijagnostičkom priručniku. Nadalje, ne postoji mnogo potpornih znanstvenih dokaza.
Ipak, uobičajeno je da se ovaj izraz koristi kad god se govori o ljudima koji ne znaju voljeti. Dr. Baars i Terruwe pronašli su karakterističan obrazac u ovom profilu:
- To su ljudi koji ne održavaju kontakt očima.
- Oni doživljavaju osjećaj usamljenosti. Međutim, u isto vrijeme ne vole se družiti.
- Stalno osjećaju da ih drugi osuđuju. Također su nepovjerljivi.
- Često tvrde da nikada nisu niti će ikada biti voljeni. Iz tog razloga, oni sami ne mogu ponuditi naklonost.
- Imaju osjećaj krivnje i pokazuju nisko samopoštovanje.
Ovakve karakteristike često se pojavljuju kod osoba s autizmom i također s poremećajem gomilanja.
Ljudi koji ne mogu voljeti i traume iz djetinjstva
Kao što smo ranije spomenuli, iza velikog broja ljudi nesposobnih da vole, u stvarnosti se krije strah. To je strah od povrijeđenosti. To je nepovjerenje i tjeskoba zbog straha od ponavljanja istih traumatičnih obrazaca kao u njihovom djetinjstvu.
Doista, često iza slučajeva ljudi koji imaju poteškoća u tome da vole i budu voljeni stoje traume iz djetinjstva. To može uključivati fizičko i psihičko zlostavljanje, napuštanje, seksualno zlostavljanje itd.
Ovi ljudi su emocionalno slomljeni. Vrijeme obično ništa ne liječi i ne rješava, ako nije bilo terapije. Zbog toga ove osobe imaju velike poteškoće kada je u pitanju uspostavljanje emotivnih odnosa. Jer ljubav uvijek znači povezanost.
Stoga, ako je sve što su primili u svom ranom životu bila otrovana vrsta ljubavne zamjene koja im je uzrokovala ogromnu bol, nije iznenađujuće što sada izbjegavaju bilo kakvu ljubav.
Mnogi ljudi koji su u djetinjstvu pretrpjeli zlostavljanje ili loše postupanje odvojeni su od ljubavi. Oni to ne mogu pojmiti niti razumjeti jer to nikada nisu primili. Osim toga, boje se emocionalnog otvaranja drugima jer se zbog toga osjećaju ranjivo. Taj ih osjećaj zbunjuje i plaši.
Nerazumijevanje osjećaja ljubavi – aleksitimija
Aleksitimija definira vrstu emocionalnog poremećaja učenja. Često je podrijetlo u neurološkom problemu koji otežava razumijevanje svemira emocija. U ovom slučaju, osoba je sposobna zaljubiti se, ali ne zna sa sigurnošću kakav je to osjećaj i što učiniti u vezi s tim.
Ne suosjeća, ne reagira na emocije drugih i ne razumije što se događa u njoj. Ovaj poremećaj ili promjena mozga pogađa više ljudi nego što mislite.
Mnogi od tih ljudi nalaze se u nekom obliku limba iz kojeg im je teško uspostaviti prijateljstva i veze.
Treba napomenuti da se ovo stanje može pojaviti kod muškaraca i žena s autizmom i psihopatskom osobnošću.
Da zaključimo, postoji nekoliko razloga zašto neki ljudi ne mogu voljeti. Najodlučnije je razumjeti uzrok iza toga i raditi na tome. Jer svi zaslužujemo naučiti voljeti i osjećati se voljenima.
exploringyourmind.com/Pripremila: Suzana Dulčić za atma.hr
