Foto: pixabay.com

Vjerujem, zaista vjerujem, svim svojim unutrašnjim bićem u to da će u životima svakoga od nas ovdje, na ovoj ovdje zemlji, doći onaj jedan dan kada ćemo se probuditi i čitav svijet koji nas okružuje vidjeti svojim, ali drugačijim očima. I to onda neće biti onaj isti svijet u kojemu smo, većinom živeći nesvjesno, proveli godine, a neki i mnoga desetljeća svojih života, lutajući bez cilja te odvajajući se od samih sebe i od cjeline iz koje smo potekli i kojoj pripadamo oduvijek i zauvijek. Bit će to mjesto na kojemu ćemo konačno osjećati i znati tko smo, kome pripadamo, kamo idemo i zašto smo došli ovdje. Bit će to mjesto na kojemu ćemo konačno biti svoji. U miru. U ljubavi. Sa samima sobom. Sa svijetom oko sebe.

atma.hr – 52




Promatrajući svijet u kojemu sada živimo, a u kojemu vladaju posvemašnji kaos, strah odnosno odsutnost ljubavi, nebriga za sebe i za druge, zabrinutost odnosno odsutnost povjerenja u dobro, bezvlađe i anarhija (unatoč postojanju nikada većeg broja pravila svih vrsta usmjerenih poštivanju i zaštiti, u najširem smislu rečeno, društvenog poretka i mehanizama prevencije njihova kršenja te represije za njihovo kršenje), može se činiti donkihotovskim vjerovati u taj novi “poredak”. Da. Može. Ali, upravo je u tome i poanta. Jer ovaj i ovakav svijet u kojemu sada živimo u svome začetku nije bio ništa manje fikcija od novog “poretka” u čije ostvarenje vjerujem.

Kao što je jednom davno zamislio i stvorio ovaj i ovakav svijet u kojemu sada živimo, jedini je čovjek taj koji može i treba stvoriti i taj novi predivni svijet o kojemu sam uvodno pisala. Kako je sve ono što sada postoji u svom opipljivom izrazu u svome začetku bilo tek ideja, tako onda ni taj novi “poredak” nije nikakav nestvarni ideal, već također ideja. Ideja kao izvor stvaranja te nove stvarnosti. Jer od ideja sve počinje i biva kreirano u ono što zovemo stvarnošću.

banner za knjige zivot izmedju zivota

Vjerujem da čovjek može stvoriti sve što zamisli. Pa zašto onda ne zamisliti i iz tog zamišljaja ne stvoriti takav svijet u kojemu će čovjek zaista biti čovjek u potpunoj kompletnosti svoga bića? Naposljetku… to i jest smisao življenja, a ne tek preživljavanja, ovdje.

Svijet u kojemu će mjesto straha od bezbrojnih vrsta neimanja, gubitaka, propuštanja i svega onoga što nas na bilo koji način “steže” oko srca zamijeniti ljubav. Ljubav prema sebi. Ljubav prema drugome.

Svijet u kojemu će mjesto nebrige, prije svega za sebe, a onda i za druge, zamijeniti suosjećanje, otvorenost za prihvaćanje, prije svega, samih sebe, a onda i drugih takvima kakvi jesu.

Svijet u kojemu će umjesto sadašnjih zakona i općenito svih onih pravila kojima je propisano kakvi trebamo biti i kakvi ne smijemo biti te sankcije za njihovo nepridržavanje (što sve služi održavanju privida pravednog, moralnog i čovjekoljubivog poretka, a zapravo predstavlja alat kojim vladajuća manjina lišena svega onoga dobroga u čovjeku pokorava “izgubljenu” većinu odričući joj svako ljudsko dostojanstvo) zavladati zakoni istinske jednakosti svih, zakoni koje će svi lako i odmah razumjeti i poštivati bez potrebe da ih se tumači na ovaj ili onaj način. Jer pravi su samo oni zakoni u kojima pravo nije tek slovo ispisano na komadu papira, već u kojima je ono istinski odraz pravednosti. I zato su jednostavno svima razumljivi pa nema potrebe da ih se tumači, a onda ni mogućnosti da kroz to tumačenje postanu sredstvo određene interesne manjine u davanju onakvog značenja koji joj u tom trenutku odgovara.

atma.hr – 52




Svijet u kojemu će zabrinutost temeljnim egzistencijalnim stvarima, apatija i beznađe (zbog kojih sada većina ljudi tek preživljava, dišući na škrge poput riba izbačenih na morski žal, i koji su, ako ne glavni, a onda zasigurno jedan od najznačajnijih uzroka neobičnih oboljenja ljudskih organizama pred kojima smo bespomoćni unatoč, u povijesti ljudskog vijeka, najvišim razinama medicinskih, tehnoloških i drugih dostignuća) biti potopljeni snažnim valom koji će nas preplaviti povjerenjem da će sve na kraju biti dobro i da ćemo, kada sami ne budemo znali/mogli nastaviti dalje dobiti pomoć, vodstvo od nekoga, od nekuda. Valom koji će nas oprati i dubinski pročistiti sve one, godinama i desetljećima nakupljane, taloge beznađa. Valom koji će osvijetliti naše duše i koji će nas prosvijetliti, tako da ćemo jednostavno progledati i vidjeti. Konačno zapravo vidjeti sebe i druge kako stojimo na onoj fizički istoj, ali Novoj zemlji.

Da, moguće je. Jer sve ono što čovjek može zamisliti, može i ostvariti. Samo je pitanje želi li tek preživjeti (kao što je to činio do sada te još uvijek čini) ili doista živjeti (u Novoj zemlji).

Ako je vaš odgovor ovo drugo, onda me, molim vas, kada dođem do vas, zaustavite i uskočite u vlak da svi zajedno nastavimo putovanje prema Njoj.

Martina Setnik

banner za knjige Sjecanja na zivot poslije zivota