Pad hrabrosti je najupečatljivija značajka koju vanjski promatrač primjećuje u današnje vrijeme, posebno na Zapadu. Od davnina se opadanje hrabrosti smatralo početkom kraja. Konformizam se manifestira kroz slijepu poslušnost i patološku potrebu za poštivanjem pravila. Konformist ne uspijeva napraviti razliku između morala i zakonitosti i ostaje namjerno nesvjestan činjenice da vladina pravila mogu biti nemoralna, vođena korupcijom i zlim namjerama. I što je zapravo etičko u poslušnosti? Kad bi nečiji cilj bio jednostavna poslušnost, mogao bi se istrenirati pas da vrlo dobro ispunjava zahtjeve. Moralna hrabrost podrazumijeva spremnost na suočavanje s rizicima kako bi se prkosilo nemoralnim naredbama, odbacilo autoritarnu kontrolu vlade i zauzelo se za vrijednosti istine, slobode i pravde koje nestaju. Gdje nema opasnosti, nema hrabrosti, pravi izazovi nastaju baš u suočavanju s opasnostima! Muškarci i žene koji su spremni suočiti se s velikim opasnostima prkoseći tiraniji su pravi vođe čovječanstva.
“Autoritarizam u vjeri i znanosti, a kamoli u politici, postaje sve prihvaćeniji, ne osobito zato što toliko ljudi eksplicitno vjeruje u njega, već zato što se osjećaju individualno nemoćnim i tjeskobnim. Dakle, što se drugo može učiniti osim slijediti masovnog političkog vođu ili slijediti autoritet običaja, javnog mnijenja i društvenih očekivanja?” – Rollo May, Čovjekova potraga za samim sobom
Američki psiholog Rollo May napisao je ove riječi 1953. godine, a u desetljećima koja su slijedila Zapad je na prstima zapao u tiraniju. Uspostavljena je država masovnog nadzora, sloboda govora ustupila je mjesto sve većoj razini cenzure, etatistička birokracija i zagušljivi propisi zahvatili su sve više područja života, a porezne stope dosegle su razine koje bi u prošlosti izazvale revoluciju.
Međutim, posljednjih godina to je tiraniju koja hoda polako na prstima dalo u sprint, jer neke zapadne zemlje koketiraju s potpunom totalitarnom vlašću. Ali postojanje političara gladnih moći i psihički poremećenih koji žele potpunu kontrolu nije ono što našu situaciju čini posebno nesigurnom, jer takvi pojedinci postoje u svim dobima.
Umjesto toga, naše nevolje leže u činjenici da vrlo malo ljudi posjeduje jedinu vrlinu koja može vratiti plimu natrag u smjeru slobode, to biće, vrlinu hrabrosti. I kako je A.S. upozorio 1978.:
“Pad hrabrosti može biti najupečatljivija značajka koju vanjski promatrač primjećuje na Zapadu u današnje vrijeme… Treba li isticati da se od davnina opadanje hrabrosti smatralo početkom kraja?” – Aleksandar Solženjicin, Razdvojen svijet
U ovom članku ćemo istražiti kako su hiperkonformizam i slijepa poslušnost zarazili Zapad i, pritom, potisnuli kultiviranje hrabrosti. Razgovarat ćemo o tome kako rasprostranjeni kukavičluk dopušta porast autoritarnosti i kako je ponovno rođenje hrabrosti protuotrov za našu nesigurnu političku nevolju.
Patološki konformizam kojim je zaražen Zapad stvara se generacijama i rezultat je niza čimbenika. Pokreće ga sustav vrijednosti u kojem društveno vrednovanje zauzima istaknuto mjesto. To je potpomognuto korištenjem društvenih medija i činjenicom da se uspjeh na ovim platformama postiže signaliziranjem vrlina i usklađivanjem s moralnim “stavovima dana”.
Također je proizvod obrazovnog sustava koji glorificira demokratski ideal i promiče prava većine u odnosu na prava pojedinca. Ovi faktori, u kombinaciji s drugima, stvorili su društvo hiperkonformista, a kako je objasnio psiholog Rollo May:
“Suprotno od hrabrosti u našem određenom dobu je automatski konformizam.” – Rollo May, Čovjekova potraga za samim sobom
Jedan od načina na koji se konformizam manifestira je kroz slijepu poslušnost i patološku potrebu za poštivanjem pravila. Većina ljudi vjeruje da biti dobra osoba znači biti popustljiva osoba i činiti ono što im govore oni na političkim pozicijama i njihovi lakeji u medijima i kulturi slavnih.
Djelujući sa slijepom poslušnošću, konformist ne uspijeva napraviti razliku između morala i zakonitosti i tako ostaje namjerno nesvjestan činjenice da vladina pravila mogu biti nemoralna, vođena korupcijom, te da ponekad utiru put individualnoj i društvenoj propasti. Ili kako Rollo May objašnjava:
“Naš poseban problem u današnje vrijeme je nadmoćna sklonost prema konformizmu… U takvim vremenima etika se sve više i više poistovjećuje s poslušnošću. Čovjek je ‘dobar’ u onoj mjeri u kojoj se pokorava diktatu društva. Što je više neupitna poslušnost, to bolje… Ali što je zapravo etičko u poslušnosti? Kad bi nečiji cilj bio jednostavna poslušnost, mogao bi se istrenirati pas da vrlo dobro ispunjava zahtjeve.” – Rollo May, Čovjekova potraga za samim sobom
Kada ljudi vrše neovisno prosuđivanje, kultiviraju samoodgovornost i samopouzdanje, to remeti konformističku vjeru u vrijednost poslušnosti. Stoga nije slučaj da se konformist pokorava dok drugima dopušta slobodu da naprave vlastiti izbor, kao što Stanley Feldman objašnjava u članku pod naslovom Provođenje usklađenosti:
“Ljudi koji cijene društveni konformizam podržavaju vladu kada želi povećati svoju kontrolu nad društvenim ponašanjem i kazniti nekonformizam. Vrednovanje društvenog konformizma povećava motivaciju za ograničavanje ponašanja… Želja za društvenom slobodom sada je podređena provođenju društvenih normi i pravila. Stoga će grupe biti ciljane na represiju u onoj mjeri u kojoj izazivaju društveni konformizam.” – Stanley Feldman, Provođenje društvenog konformizma: teorija autoritarizma
Kada većina zagovara vladinu provedbu konformizma, društvo se postavlja na ono što je psiholog Ervin Staub nazvao kontinuumom destrukcije. Kako vlada koristi prisilu i silu kako bi kaznila manjinu koja se ne pridržava pravila, većina racionalizira svoju potporu takvim autoritarnim mjerama daljnjim demoniziranjem onih koji se ne pridržavaju, što dovodi do sve oštrijih vladinih mjera.
“Jedna psihološka posljedica nanošenja štete je daljnje obezvrjeđivanje žrtava… ljudi su skloni pretpostaviti da su žrtve zaradile svoju patnju svojim postupcima ili karakterom.” – Ervin Staub, Psihologija dobra i zla
U nekoliko zemalja u 20. stoljeću, kao što su Sovjetski Savez, Turska, Njemačka, Kambodža i Kina, vladine mjere kao što su zabrana pristupa određenim manjinskim skupinama u restorane, pubove, kafiće i druge javne prostorima, uvođenje policijskog sata, izbacivanje s posla, prisiljavanje da plaćaju novčane kazne, te ograničavanje njihove slobode kretanja i okupljanja, funkcionirale su kao prvi koraci u kontinuumu razaranja koje je završilo masovnim žrtvenim jarcima, masovnim zatvorom i masovnim ubojstvom. U svojoj knjizi Psihologija dobra i zla, Ervin Staub elaborira psihološki mehanizam koji olakšava kontinuitet destrukcije.
“Kako štetno ponašanje postaje norma?… Činiti štetu dobroj osobi ili pasivno svjedočiti tome nije u skladu s osjećajem odgovornosti za dobrobit drugih i vjerom u pravedan svijet. Nedosljednost nas muči. Mi ga minimiziramo smanjenjem naše brige za dobrobit onih kojima nanosimo štetu ili kojima dopuštamo da trpe. Obezvrjeđujemo ih, opravdavamo njihovu patnju njihovom zlom prirodom ili višim idealima. Promijenjen je pogled na žrtve, promijenjen stav prema toj patnji i rezultat promjene samopoimanja.” – Ervin Staub, Psihologija dobra i zla
Kako bi se suprotstavili kontinuumu razaranja koji je proizvod prevelikog konformizma i prevelike vladine sile, više ljudi mora djelovati moralno hrabro. Moralna hrabrost podrazumijeva spremnost na suočavanje s rizicima kako bi se prkosilo nemoralnim naredbama, odbacilo autoritarnu kontrolu vlade i zauzelo se za vrijednosti istine, slobode i pravde koje nestaju. I kao što Rushworth Kidder objašnjava u svojoj knjizi Moralna hrabrost:
“Gdje nema opasnosti, nema hrabrosti… Svatko može ‘izdržati’ sigurnost i dobrobit. Pravi izazovi nastaju u suočavanju s opasnostima… Tako je i s moralnom hrabrošću, gdje se opasnost podnosi zbog sveobuhvatne predanosti savjesti, načela ili temeljnih vrijednosti.” – Rushworth Kidder, Moralna hrabrost
Neka djela moralne hrabrosti popraćena su blagim rizicima, kao što su ismijavanje, vrijeđanje ili izopćenje. Ako, na primjer, govorimo protiv statusa quo uvjerenja u prisutnosti grupe konformista ili ako se odbijemo pridržavati društvenih praksi ili mandata koji su nemoralni ili idiotski, možemo izgubiti prijatelje ili privući “birane riječi” od poslušnika. Ali ovo je mala cijena koju treba platiti u zamjenu za ono što vjerujemo da je ispravno, jer Rollo May objašnjava:
“Obilježje hrabrosti u našem dobu konformizma je sposobnost da se suprotstavimo vlastitim uvjerenjima…” – Rollo May, Čovjekova potraga za samim sobom
Međutim, ponekad su djela moralne hrabrosti popraćena ozbiljnijim rizicima, uključujući, ali ne ograničavajući se na, gubitak posla, fizičke ili financijske kazne, zatvor, ili u nekim slučajevima, čak i smrt.
“Od svih mučnih etičkih dilema s kojima se čovječanstvo suočava”, piše Rushworth Kidder, “nekoliko njih su mučnije od izbora između onoga što je ispravno za svijet i onoga što je ispravno za tebe i tvoju obitelj.”
Carl Jung nazvao je muškarce i žene koji su spremni suočiti se s velikim opasnostima prkoseći tiraniji “pravim vođama čovječanstva”. A da bismo saznali više o načinu razmišljanja jednog od ovih vođa, možemo se obratiti priči Viktora Pestova.
Godine 1967. Pestov je bio 20-godišnjak koji je živio u Sovjetskom Savezu. Njegova je obitelj bila dobrostojeća po sovjetskim standardima, a majka mu je bila visokorangirana članica KGB-a. Ipak, Pestov nije mogao odvratiti pogled od čizme tiranije koja je slamala društvo i stoga se živo zanimao za politička pitanja, a kada su sovjetski tenkovi ujahali u Čehoslovačku i nasilno ugasili prosvjed za ljudska prava poznat kao Praško proljeće, Pestov je rekao prijatelju: “Moramo učiniti nešto po tom pitanju”.
Pestov i njegov brat osnovali su tajnu skupinu pod nazivom “Slobodna Rusija”, a on je upozorio one koji su se pridružili da će vjerojatno biti uhićeni u roku od godinu dana. Ipak, svi su se složili da bitka za slobodu opravdava rizik pa su počeli objavljivati pamflete u kojima su razotkrivali laži sovjetskog režima i iskradali se u gluho doba noći da ih distribuiraju.
KGB je brzo identificirao grupu kao prijetnju i 1970. Pestov je uhićen, njegova majka je otpuštena iz KGB-a i više joj nije dopušteno raditi u Rusiji, a Pestov je osuđen na 5 godina sovjetskog zarobljeničkog logora.
Pestov je odlučio suprotstaviti se sovjetskom režimu i time staviti sebe, a nehotice i svoju majku, u veliku opasnost, jer nije mogao mirne savjesti sjediti prekriženih ruku dok je korumpirani režim uništio živote milijuna. Shvatio je da ako se on ne zauzme za slobodu drugih, ne može očekivati da se drugi zauzmu za njegovu, te da ako nitko ništa ne učini, svi su osuđeni na propast.
I tako se odlučio suočiti s opasnošću, boriti se za slobodu i na svoja leđa staviti dio sudbine društva. Vidio je da se bori protiv zlonamjerne ideje da će “netko misliti umjesto vas, netko će umjesto vas odlučivati” – i kako je objasnio: “Čovjek bi trebao biti gospodar svoje sudbine”.
U razgovoru s Rushworth Kidderom, Pestov se osvrnuo na teške opasnosti s kojima se dobrovoljno suočio i na 5 godina koje je proveo u zatvoru:
“Vjerujem da sam postupio ispravno, nisam šutio. Govorio sam i radio što sam morao. To je bio moj vrlo mali doprinos činjenici da su komunisti potisnuti s vlasti.” – Viktor Pestov, citirano u Moral Courage od Rushworth Kiddera
Osim ako više ljudi ne skupi moralnu hrabrost da se odrekne konformizma u korist zalaganja za slobodu i ono što je ispravno, te u najmanju ruku ne daju mali doprinos borbi protiv tiranije, zapadna društva nastavit će se kretati prema onome što je Ayn Rand nazvala pozornicom krajnje inverzije. Ili kako ona upozorava:
“Brzo se približavamo fazi krajnje inverzije: fazi u kojoj je vlast slobodna činiti što god želi, dok građani mogu djelovati samo uz dopuštenje; što je faza najmračnijih razdoblja ljudske povijesti, faza vladavine grubom silom.” – Ayn Rand, Kapitalizam: Nepoznati ideal
Academy of ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
