Živimo u vremenu kada je sve u novcu i prave, istinske, opće priznate vrijednosti su izgubljene. U moru neljudi teško je pronaći čovjeka. Iako živimo u moru neljudi, ipak postoje i oni koji nisu zaboravili što znači biti human, odan, pošten, što znači davati, opraštati, savjetovati itd.
Poznati filozof Šopenhauer, rekao je: “Ljudi se tisuću puta više trude da steknu materijalno bogatstvo nego duhovno, mada je sasvim sigurno da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.”
Widget not in any sidebars
Bogatstvo duše vrijedi milijun puta više nego materijalno bogatstvo.
Međutim, živimo u društvu poremećenih vrijednosti, gdje se dobro ne cijeni, a loše postaje dobro, gdje su nekad ljubav, poštenje, dobrota bile na cijeni, a danas se zarad sticanja novca i moći gazi preko drugih. Sada je prava sreća imati pun novčanik novca, a nije važno što imamo hladno, pusto i prazno srce. Nije važno kojim putem se dolazi do novca i sticanja moći. Cilj opravdava sredstvo.
Negdje usput smo zaboravili šta znači biti čovjek. Postavlja se pitanje, koliko je danas uopće važno položiti ispit iz predmeta ‘čovjek’. Svi se trudimo položiti neke druge, manje važnije ispite i u tome je smisao našeg života.
Roditelji nas uče da je najbitnije završiti školu i fakultet, a koliko njih se potrudilo da od nas napravi bolje ljude?
Mi ne možemo mijenjati svijet materijalizma, bezosjećajnosti, zlobe, ali itekako možemo promijeniti sebe i svoj odnos prema svijetu i zajednici u kojoj živimo. Možda se i drugi ugledaju na nas i krenu putem čovječnosti. Možda naša dobrota počne topiti bezosjećajnost drugog bića. Nećemo saznati ako ne pokušamo.
Nahranimo psa lutalicu na ulici. Zalijmo biljku koja vene. Dajmo prosjaku novac. Osmjehnimo se namrštenom, ogorčenom čovjeku. Ukažimo poštovanje i onom tko ga ne zaslužuje, onom tko nas ne cijeni. Oprostimo. Zavolimo. Postanimo ljudi.
U školi i na fakultetu težimo dobiti što bolje ocjene za svoje znanje i dobro je težiti što boljem prosjeku. Ne treba zanemariti vrijednost obrazovanja, ali ne zaboravimo da je podjednako bitno raditi na sebi i da sutra budemo bolji ljudi nego što smo danas. Na takav način, pružamo dobar i pozitivan primjer onima koji su zaboravili što znači biti čovjek.
Među silnim podjelama ličnosti, možda je ponajvažnija ona podjela, ako ne i glavna, na: čovjeka i nečovjeka. Ova vrsta podjele danas je najznačajnija, najvažnija, najzastupljenija i najviše se tiče života svih ljudi! Upravo u svakodnevnom životu, u svakodnevnoj komunikaciji, gleda se koliko je tko čovjek, odnosno nečovjek.
Trudim se ogrnuti pozitivom i vedrim mislima, ali svaki dan vidim ili doživim nešto što me razočara. Zar je toliko teško biti ‘insan’? Zašto je postalo normalno izgovarati laž, a prešutiti istinu? Zašto je postalo normalno zatvoriti vrata pred nosom nekome kome uistinu treba pomoći, nego li mu pružiti ruku spasa?
Mene boli briga koje si nacionalnosti ili rase! Mene boli briga jesu li ti đžepovi puni ili kroz njih struji zrak. Mene boli briga da li ti je markirana odjeća ili je na tebi ona iz second handa. Mene boli briga da li voziš auto od 100 000 eura ili ideš autotabanićima. Ja ne dijelim tako ljude. U mojim očima postoje samo dvije podjele: ČOVJEK ILI NEČOVJEK.
Sad dobro razmisli o svojim djelima! Jesi povrijedio nekoga? Slagao? Razočarao? Rasplakao? Idi i ispričaj se! Možda ništa više neće biti kao prije, ali očistit ćeš svoju dušu i umiriti drugu stranu.
Griješim i ja često, svi griješe, netko svijesno netko nesvijesno, ali ono što te čini čovjekom je priznanje sebi i drugome da si pogriješio.
Dakle, učimo se biti ljudi. Izbjegavaj onog nečovjeka u sebi, svi ga imamo, duboko se nalazi u nama, a kada pokuša djelovati, nastoj ga utišati. Znam da često kuca, jer si izazvan nekim situacijama, ali ne dozvoli mu da ispliva.
Bolan, trudi se ostati čovjek, onim nečovječuljcima s vremenom će se sve obiti o glavu.
U osnovnoškolskim klupama su me naučili one četiri čarobne riječi:
Izvoli! Hvala! Molim! Oprosti!
Trudite se redovno ih koristiti, jer to je ono što daje smisao životu, čini ga ljepšim!
Na kraju, čovječe budi čovjek i svakome ruku daj, pruži je prijateljski, jer tada ćeš uistinu čovjek biti znaj!
Napisao: Nermin Šečo
