“Zdrav autoritet pomaže djeci da dišu. Ali autoritet se ne dobiva rođenjem. Samo osobnim primjerom se osvaja! Krajnji roditeljski cilj je da osposobimo djecu da žive bez nas. Trebalo bi da mi možemo nedjeljom otići kod njih na ručak, a ne stalno da oni dolaze kod nas!”
Ja polazim prvo od braka jer odatle sve počinje. Suvremeni brak je ugrožen sebičnošću, gordošću, nespremnošću da dijelimo. A suvremena civilizacija potiče egoizam.
Krajnji roditeljski cilj je da osposobimo djecu da žive bez nas. Trebalo bi da mi možemo nedjeljom otići kod njih na ručak, a ne stalno da oni dolaze kod nas.
Od rođenja do neke četvrte godine najvažniji zadatak roditelja je da pomognu djetetu da usvoji higijenske navike, navike spavanja, obroka itd. Upravo u tom prostoru ima dosta grešaka roditelja.
Hrana
Dijete dolazeći na svijet ima fiziološki program potrebe za hranom. Tu su roditelji i bake i djedovi koji misle da čine dobro djetetu pa uvjetuju dijete s onim ako – onda. Ako pojedeš to dobit ćeš ovo. To je velika greška. Na tom uzrastu dijete brzo uči. I za sedam dana dobivate bumerang: hoću – ako.
Pojest ću ako mi daš, pojest ću ako mi pustiš. Još jedna stvar – nikad, ali nikad ne pitajte djecu što će jesti. Do punoljetnosti vi morate osigurati djeci ono što će im razviti potencijale. To je vaš zadatak. Ako to ne prepoznamo na vrijeme, pravimo veliki problem. Raznim ritualima se djeca prisiljavaju – puštamo im crtani, pokazujemo avion, samo da bi otvorili usta da jedu.
Spontanost, to je ono što nedostaje mnogima. To je nosilac radosti. Suvremeni čovjek nije spontan, on je programiran. Mi žurimo, nesigurni smo, težimo autentičnosti, posebno mladi roditelji s prvim djetetom. Kad se pojavi prva temperatura, roditelji to dožive kao tragediju.
Sljedeća stvar – autoritet
On ne guši dječju slobodu. Zdrav autoritet pomaže djeci da dišu. Ali autoritet se ne dobiva rođenjem. Samo osobnim primjerom se osvaja.
Ako ponudimo djeci da biraju što će jesti, dobivamo zonu konflikta iz koje ne možemo da izađemo. Ako pitate djecu što će jesti najčešće će tražiti ono što im ne možete dati.
Odnos prema spavanju
Mi se danju trošimo, noću obnavljamo, mi smo s tim ritmom usklađeni. Civilizacija je pak nametnula sistem u kojem naši ljudi ostaju do duboko u noć budni. A ne znamo ni sami zašto. Postali su žrtve informacija.
Tako i naša djeca ostaju duboko u noć budni bez valjanog razloga. Djeca bi trebala ići na spavanje do 9. Hormoni rasta se obnavljaju do 10.
Roditelji mi kažu: ne mogu ga natjerati da legne. Pazite izraz: natjerati. Tu već znamo da je roditelj pao što se tiče autoriteta. Djeca se odgajaju dobrotom, strpljenjem i osobnim primjerom. Licemjerno je ponašanje unutar obitelji kad otac sinu u pubertetu kaže: „nemoj probati alkohol”, a onda zvono na vratima, došao kum pa rakijica pa piće. I onda jadno dijete gleda kako otac jedno priča, a drugo radi. Naša djeca će oponašati nas, a ne našu priču.
Usaglašenost
Zamislite dijete koje se nalazi u pubertetu i otac mu brani da izlazi, a majka govori pusti ga, kad će ako ne sad… Usaglašenost je jako važna.
Ako mi šaljemo jedno jednu, a drugi drugu poruku djetetu, dijete će biti okrenuto popustljivom roditelju, ali će taj isti popustljivi roditelj u kasnijem životu od djeteta često biti odbačen.
Uspoređivanje
Zamislite kako se osjeća vaše dijete kad kažete za nekog drugog: vidi kako je on pametan, dobar, poslušan… Kad je u obitelji dvoje djece, roditelji obično tvrde da su potpuno različita. Nemojte ih nikad uspoređivati. Svako biće je jedinstveno i mi trebamo napraviti procjenu kakvo će koje dijete biti. Nekad kad je bilo petoro, šestoro djece po nekim sklonostima su im određivali put. A mi danas imamo jedno ili dvoje pa ih tovarimo silnim obavezama.
Recimo kad mlađe dijete uzima stvari, knjige starijeg, roditelji najčešće kažu starijem: pusti ga, on je mali, ništa ne zna, ti si tatin prvijenac, ti si pametan. Kakvu ste poruku poslali? Pa da više volite onog malog!
Jedna djevojčica od 9 godina na jednoj tribini mi je rekla: „Ja neću više da budem pametna, dosta mi je da uvijek budem pametna. Prevedeno na jezik današnjice pametni su se povukli u kutove, a ovi drugi kolo vode. Dakle, ako šaljemo takvu poruku, mlađe dijete shvaća da je mnogo toga njemu dozvoljeno. Ono će i na igralištu tražiti ono što mu ne sljeduje.
Što onda učiniti u tim situacijama?
Reći sljedeće – nikada ti ne smiješ uzeti igračku starijeg, ako ti ne dozvoli. To postižemo ako osobnim primjerom koristimo ono molim te, hvala, izvini. Dakle, ja znam da mi to ne sljeduje, ali te molim da mi daš. Ja sam svjestan da si ti meni time učinio neku uslugu i ja ću biti zahvalan. A ako mlađi otima igračke, a vi mu to odobravate, tako potičete agresiju pa će stariji udariti mlađeg kad ima priliku i tako dalje.
Odnos prema sportu
Ja sam dosta radio s djecom koju roditelji tjeraju da se bave sportom i često mi je te djece bilo žao zbog svih pritisaka koje trpe od roditelja. Sport treba donijeti radost. Kod nas, sport je agresija. Samo ako slušate prenose: „Đoković je zgazio Nadala“. Što dijete uči o sportu kad sluša ovakve komentare?
Vi danas na svakom kutu imate kladionice, kockarnice. Imate roditelje koji se zadužuju da vrate dugove u koje su zapala njihova djeca. Mi trebamo mijenjati svoj pristup prema djeci sve dok ono što mi želimo djeci ne bude prihvatljivo.
Kome nije poznata ona zamka: Pa je l’ ti moram 1000 puta reći da napraviš to i to? A nijedan se roditelj ne pita zašto je morao 1000 puta reći. Kako nije znao drugačije da nauči dijete. Pa bjesni i viče. Ljudi moraju razgovarati. Neko istraživanje kaže da bračni parovi razgovaraju 3 do 5 minuta.
Odgaja se smirenim tonom, zagrljajem, pogledom u oči, osmijehom. A mi, uglavnom razgovaramo odozgo. Zato ja savjetujem, kad vidite da je neko podigao ton vi odmah sjedite. Jer stajanje je borbeni stav. Mi ne čujemo jedni druge.
Meni djeca kad im dam da nacrtaju roditelje, sve kažu. Oni su najbolji procjenjivači roditelja.
Kad popričam par rečenica s djecom, ja znam sve o roditeljima. A što mi radimo? Mi surovo lišavamo jedni druge razgovora, obiteljskog obroka, zajedničkog izlaska. Mi nemamo prioritete, djeca ih teško prave i teško organiziraju svoje vrijeme i to je jedna od najbolnijih tema, koja prerasta u problem s motivacijom.
Trebamo vratiti dostojanstvo obitelji kao zajednici gdje su pravilno raspoređene uloge, a ne ono što danas imamo, dvije vrste uloga u obitelji – jedni su magarci, drugi su paraziti. Vi morate osposobiti djecu, morate ih naučiti da naprave doručak, namjeste krevet, a ne „pusti ga još malo da spava, kad smo se mi mučili ne moraju oni“. A poslije bude „tko će tebe oženiti, ne znaš ni kavu skuhati“.
Mi obitelji trebamo vratiti dostojanstvo, tu se dijete treba vratiti poslije teškog dana, svjesno da će naći utočište, da neće biti izigrano, odbačeno.
Govori: Prof. dr Vlajko Panović, klinički psihijatar
