Pravi trenutak krije se u tebi!

Widget not in any sidebars

Koliko je minuta, sati, mjeseci i godina prošlo u čekanju pravog trenutka da napravimo ono što želimo, da postanemo ono o čemu sanjamo? Mislim da nismo shvatili poantu onoga što čekamo, jer to nikada zapravo nije imalo veze s vremenom i njegovim protokom. I dok sada stojimo negdje u svome danas, vrijeme prolazi, a da mi toga nismo ni svjesni. Jer, htjeli mi to, ili ne u ovome trenutku našega života nešto se događa. Događalo se i u trenutku prije ovoga, a događat će se i u trenutku koji slijedi. Jer, takav je život – on prolazi. A mi ga slijedimo i čekamo taj trenutak u kojem će sve utihnuti, kada ćemo napokon riješiti svoje probleme, osigurati financijsku ležernost, ispratiti djecu do samostalnosti i tko zna što još sve ne da bismo mogli napraviti ono o čemu smo oduvijek sanjali, što smo željeli.

Čekamo taj prvi dan u mjesecu, u godini, čekamo da završi ljeto, čekamo ponedjeljak. Uvijek čekamo završetak nekih prirodnih ciklusa naivno misleći da je to taj dan. Rijetko kada, iskrenije nikada – to ne bude taj dan. Jer, i tog ponedjeljka, i tog famoznog 1.1. (već ne znam koju godinu zaredom) dočeka nas dan isti poput svih ostalih – samo jedan u nizu. Jer, u nama nije sazrijela odluka  za koju smo mislili da će baš tog dana biti spremna sama po sebi, dočekati nas na srebrnom pladnju na okruglom stolu sa čistim bijelim stolnjakom. Sve što ćemo morati napraviti jest podignuti poklopac i slavodobitno se nasmiješiti. Ali, ispod tog poklopca ne dočeka nas ništa. Samo praznina i razočaranje s kojim krećemo dalje očekujući bolje rezultate  u sljedećem roku. Ali, rokovi zakazuju, vrijeme prolazi, a mi i dalje jurimo u krug vraćajući se na isto mjesto s kojeg smo krenuli. Iznova i iznova.

Ne trebamo čekati pravi trenutak, on se krije u nama. Usprkos svoj prolaznosti vremena, uvijek nam je dostupan. Od njega nas dijeli samo jedna odluka – da mu kažemo: SADA!

Da kažemo:

Widget not in any sidebars

Danas je pravi trenutak! Danas ću si priuštiti tišinu i svoje vrijeme kako bih saznala gdje želim da me život odnese. Da sama sebe upitam: Što želiš? Gdje želiš stići? Što želiš postići? Što još želiš naučiti? Koji je tvoj poziv?

Trenutak u kojem ću tišini dati vrijeme da mi donese odgovor.

Bez pritisaka, bez žurbe, bez upliva svakodnevice.

Bez obzira na to što sam trenutno u velikim problemima.

Bez obzira na to što imam malu djecu.

Bez obzira na to što imam veliku djecu.

Bez obzira na to što nemam posao – jer sam tada neozbiljan prema sebi i učinit ću to prvom prilikom i prvim plusom na tekućem računu.

Bez obzira na to što imam posao – jer sam tada neozbiljan i smiješan u očima drugih koji će me ismijati i neće razumjeti.

Bez obzira na to što imam obaveza preko glave i ne znam kako stignem navečer ni zaspati.

Bez obzira na to što nemam vremena za sebe.

Bez obzira na sve – ja želim saznati koja je moja uloga u ovome životu. Ja želim saznati tko sam ja.

Želim saznati od čega mi srce iskače iz grudiju. Ja želim saznati koji je moj poziv.

Jer, iskreno i sami znate da će život uvijek biti tu sa svojim izazovima i problemima. Život neće stati samo zato jer vi želite zastati i upitati se sva ova pitanja. Vi ste ti koji trebaju zastati i vratiti odgovornost prema sebi u svoje ruke. Priznajte, i vi ste često igrali igru prebacivanja krivice na ostale jer vaš život na neki način stoji. Na svoju zahtjevnu djecu, na svoj zahtjevan posao, na partnera, na bolesne roditelje, na sve one s kojima se u svom životu dotičete i s kojima dijelite svoje vrijeme. Istina je da krivica nije u nikome od njih.

Krivica je u onome koji do sada nije dlanom pritisnuo ono zvonce na svojoj recepciji.

U onome koji je rekao: Jednoga dana…

U onome koji se okrenuo iza sebe nakon svih tih proživljenih dana, a taj jedan još nije dočekao.

Widget not in any sidebars

I tada, kada krivicu više ne bude mogao svaljivati na sve one zbog kojih nije mogao ostvariti sebe i svoje snove – okrivit će vrijeme i taj jedan dan koji nije došao, ili je došao prekasno. To isto vrijeme u kojem je samo trebao iščupati taj trenutak iz sebe i reći: Sada je pravi trenutak!

Jer taj – pravi trenutak je zapravo trenutak u kojem sa svog života skidamo koprenu. Koprenu kroz koju smo i do sada vidjeli gdje se nalazimo i gdje idemo. Iako, pogled je bio mutan, bez boje, a vidljivost kratka. Iako smo bili tu svo ovo vrijeme – sadašnjost nam je bila odsutna. Neobično je na kraju shvatiti da je uživanje i radosno proživljavanje trenutka, nošenje sa životnim izazovima i rješavanje svakodnevnih situacija, lakše i jednostavnije onima koji su si jednoga dana postavili sva ona pitanja i na njih dali odgovore. Potražili načine kako da ostvare sebe i svoje snove.

Oni su ti koji se više smiju, oni su ti koji znaju što znači ona, mnogima već frustrirajuća krilatica: Uživaj u sadašnjem trenutku! Oni su ti koji kao da se lakše nose sa svime što život pred njih stavlja. Oni su ti koji u tim izazovima vide smisao i ne okrivljuju nedužnu sreću koja nije pokucala na njihova vrata. Oni su ljudi sa ciljem! Nije bitno hoće li ga ostvariti brže ili sporije. Možda čak nije niti bitno hoće li ga uopće ostvariti, jer uživaju u procesu. Oni vide smisao u svom postojanju. Oni su odgovorili na poziv iz svoje unutrašnjosti i znaju što žele. Oni su jednoga dana rekli: danas je pravi trenutak, iščupali ga iz sebe i gle čuda: život nije stao, postao je bolji! Postao je dostojan svoga imena.

Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog