Poznato je da je narcise teško promijeniti, a njihov nedostatak empatije čini ih sposobnima uništavati živote s malo ili nimalo razmišljanja o patnji koju ostavljaju za sobom. Njihov poremećaj može biti ukorijenjen u boli, ali iz toga ne slijedi da im trebamo dopustiti da donesu bol i u naš život.
Jedan od najsigurnijih načina da si uništimo život je biti u bliskoj vezi s narcisom. Bilo da se radi o narcisu kao roditelju, mužu, ženi, kolegi ili prijatelju, patimo ako smo prisiljeni svakodnevno imati posla s narcisom. Ali još gore nego imati narcisa u našoj društvenoj orbiti je biti narcis. U ovom članku istražujemo karakterni poremećaj narcizma, gledajući od čega se sastoji, što ga uzrokuje i zašto sve veći broj ljudi postaje narcisoidan.
Narcizam se temelji na dva primarna faktora. Prvo, narcis ima višak samodivljenja ili grandiozan, prenapuhan osjećaj sebe. Drugim riječima, narcisi sebe smatraju superiornima u odnosu na većinu drugih ljudi i smatraju se ljepšim, inteligentnijima, višim društvenim statusom, moćnijima ili kreativnijima nego što stvarno jesu.
“Kada kažemo da je netko narcisoidan, podrazumijevamo prisutnost uvjerenja o sebi koja se ne mogu potkrijepiti.” – Donald Nathanson, Stid i ponos: Afekt, seks i rođenje sebe
Druga primarna karakteristika narcizma je nedostatak empatije. Kada narcis razmatra koje radnje poduzeti, osjećaji drugih rijetko utječu na njihove kalkulacije. Narcisi gledaju na druge ljude kao na alate koji im se mogu koristiti da bi im se pomoglo da ostvare svoje želje i potrebe, a jedna od njihovih primarnih potreba je da dobiju ono što se zove narcistička ponuda. Narcisoidna ponuda sastoji se od pretjerane pažnje, laskanja i pohvale, a to je gorivo koje pomaže narcisu da zadrži svoju prenapuhanu sliku o sebi.
Kao i većina poremećaja osobnosti, narcisoidnost postoji u spektru. Na krajnjem kraju spektra su zloćudni narcisi. Maligni narcisi su personifikacija zla. Oni iskorištavaju, manipuliraju, zasvjetljuju i lažu kako bi postigli ono što ih njihova grandioznost navodi da vjeruju da zaslužuju, a to čine bez grižnje savjesti. Maligni narcis toliko je uvjeren u svoju superiornost, toliko mu je potrebna narcisoidna opskrba i toliko mu nedostaje empatije da se ne podvrgava ničemu osim vlastitoj volji, ili kao što je M. Scott Peck napisao u Ljudi laži:
“Maligni narcizam karakterizira nepokorna volja. Sve odrasle osobe koje su mentalno zdrave podvrgavaju se na ovaj ili onaj način nečemu višem od sebe, bilo da je to Bog ili istina ili ljubav ili neki drugi ideal. Oni rade ono što Bog želi da on radi, a ne ono što bi oni željeli. Vjeruju u ono što je istina radije nego u ono što bi željeli da je istina. Ono što njihovi voljeni trebaju postaje im važnije od vlastitog zadovoljenja. Ukratko, u većoj ili manjoj mjeri svi mentalno zdravi pojedinci podvrgavaju se zahtjevima vlastite savjesti. Međutim, nije tako kod malignih narcisa. U sukobu između njihove krivnje i njihove volje, krivnja je ta koja mora nestati, a volja mora pobijediti.”.
Procjenjuje se da su samo nekoliko postotaka populacije maligni narcisi, no broj ljudi koji se mogu okarakterizirati kao blagi do umjereni narcisi uvelike premašuje tu stopu. Ove osobe posjeduju napuhanu sliku o sebi, imaju smanjenu sposobnost suosjećanja, zahtijevaju divljenje drugih, te lažu i manipuliraju kako bi dobili svoju narcisoidnu zalihu, ali u manjoj mjeri nego maligni narcis.
Koji su faktori koji dovode do narcizma? Mnogi psiholozi sugeriraju da je u središtu narcizma psihička bol, ili kako klinički psiholog Joseph Burgo piše: “Bilo da to pokazuju ili čak sami shvaćaju, narcisi uvijek bježe od boli.”
Primarna vrsta boli od koje narcis bježi je sram. Psiholog Andrew Morrison otišao je toliko daleko da je sram nazvao “donjom stranom narcizma”, dok je psiholog Donald Nathanson napisao da je “narcisoidnost sustav kroz koji se osobne osobine preuveličavaju kako bi se izbjegao sram”.
Kronični ili teški sram je iscrpljujući i odražava negativnu procjenu sebe. Često je ta negativna procjena rezultat percipiranog neuspjeha da ispunimo očekivanja naše obitelji, grupe vršnjaka ili društva u cjelini. Za razliku od krivnje, koja se javlja kada vjerujemo da smo postupili na neprikladan način, sram se javlja kada osjećamo da smo čitavi ja neadekvatni, ili kako je rekao Nathanson: “Čini se da sram uvijek uključuje više-manje naglo smanjenje u samopoštovanju, trenutak u kojem se otkrivamo kao nešto manje nego što želimo vjerovati.”
Sram može biti koristan u provođenju društvenih normi i održavanju grupne kohezije. Ali prečesto pojedinci pate od srama, ne zato što nešto nije u redu s time tko su, već zato što su u interakciji s okrutnim ljudima koji ih ismijavaju ili odbacuju. Zlonamjerni ili nemarni roditelji, na primjer, čest su uzrok srama kod djece. Drugi ljudi doživljavaju sram jer žive u bolesnom društvu i odbijaju se pridržavati njegovog sustava vrijednosti ili ne ispunjavaju njegove nerazumne zahtjeve. Ali bez obzira na uzrok, ako su osjećaji srama uporni ili jaki, izaziva se obrambena reakcija.
Neki ljudi koriste sram kao motivaciju da poboljšaju sebe. Drugi se povlače iz svijeta i spuštaju se u dubine depresije. Neki se otupe kroz ovisnost. Dok drugi prakticiraju narcisoidno izbjegavanje srama stvaranjem grandiozne slike o sebi, a zatim se zavaravaju da je takva slika, a ne ona koja izaziva sram, pravi prikaz onoga što jesu. Ova napuhana slika o sebi djeluje kao neka vrsta psihološkog oklopa koji ih štiti od njihove boli, a Nathanson objašnjava:
“Narcisoidnost je pojam koji moramo rezervirati za onaj dio naše slike o sebi kojega bismo se odrekli da prihvatimo sram. To je maska koja loše pristaje ili je loše napravljen tupe, pojas ili steznik dizajniran da nas pokaže onakvima kakvi želimo biti, a ne onakvima kakvi jesmo, razmetanje koje treba prikriti pad sramote, kuća puna imitacija umjetnina i lažnog nakita, lažni naglasak, sve što činimo da privučemo pozornost sebi koje želimo pretpostaviti, a ne osobi kakva jesmo.”.
Ili kako Burgo piše:
“Gotovo sve što narcisi govore i čine ima za cilj izbjegavanje iskustva srama. Narcistička obrana koju mobiliziraju protiv srama toliko je ekstremna i prožimajuća da boji sve u osobnosti osobe, odnosima i ponašanju, stvarajući neku vrstu ljuske ili oklopa protiv prijetnje srama.”.
Kad promatrate narcisa, može biti teško povjerovati da je zaražen sramom. Doimaju se samopouzdanima i čini se da imaju visoko samopoštovanje, te da istinski vjeruju u svoju superiornost nad drugima. Čini se da ih ne muči sumnja u sebe, mržnja prema sebi ili nesigurnost i često se kroz društveni svijet kreću samopouzdano i razmetljivo.
Ali muškarac ili žena koji su istinski samouvjereni ne trebaju stalne doze narcisoidne opskrbe. Psihički zdravi pojedinci, koji posjeduju visoko samopoštovanje, otporni su na kritiku i nisu hiperfokusirani na reakcije koje njihova slika o sebi izaziva kod drugih. Za narcise se, stoga, ne može reći da imaju visoko zdravo samopoštovanje, već posjeduju ono što psiholozi Brad Bushman i Roy Baumeister nazivaju nestabilnim samopoštovanjem. Nestabilno samopouzdanje narcisa počiva na klimavim temeljima njihove napuhane slike o sebi i zahtijeva održavanje narcisoidne zalihe. Ako narcisoidna ponuda ne dolazi, ili još gore ako je slika o sebi narcisa ugrožena kritikom, njihovo nestabilno samopouzdanje ustupa mjesto otkrivanju nesigurnosti koja inficira njihovo pravo ja.
Kako je nemoguće ići kroz život noseći narcisoidnu masku grandioznosti, a da se povremeno ne sudarite s tvrdim zidom stvarnosti, narcisi upotrebljavaju drugi oblik obrane kako bi pobjegli od osjećaja srama. Nauče potisnuti sve negativne osjećaje koji se sukobljavaju s njihovom maskom superiornosti i više se fokusiraju na sliku koju projiciraju u svijet nego na osjećaje koji zrače iz tijela u kojem žive. Ili kako objašnjava psiholog i liječnik Alexander Lowen: “Narcisi su više zabrinuti kako izgledaju nego što osjećaju. Doista, oni poriču osjećaje koji su u suprotnosti sa slikom koju traže.”
A prema Lowenu, “Što je netko više narcisoidan, to se manje poistovjećuje sa svojim osjećajima.” Što se narcis dulje poistovjećuje s lažnom slikom, postaje bolji u potiskivanju negativnih osjećaja. Ali ta sposobnost ima svoju cijenu jer da bi uspješno potisnuo osjećaje, narcis se mora odvojiti od tijela, budući da iz tijela nastaju osjećaji i emocije. S vremenom ovo odvajanje od tijela i oslabljena sposobnost osjećanja iskrenih emocija uništava narcisovu sposobnost suosjećanja, ili kako Lowen objašnjava:
“Poricanje osjećaja karakteristično za sve narcise najviše se očituje u njihovom ponašanju prema drugima. Mogu biti nemilosrdni, izrabljivački, sadistički ili destruktivni prema drugoj osobi jer su neosjetljivi na tuđu patnju ili osjećaje. Ta neosjetljivost proizlazi iz neosjetljivosti na vlastite osjećaje. Empatija, sposobnost da osjetite tuđa raspoloženja ili osjećaje, funkcija je rezonancije. Možemo osjetiti tugu druge osobe jer nas to čini tužnima; možemo podijeliti tuđu radost jer ona u nama budi dobre osjećaje. Ali ako nismo u stanju osjetiti tugu ili radost, ne možemo odgovoriti na te osjećaje kod druge osobe pa čak možemo sumnjati da ona ima takve osjećaje.”.
Nedostatak empatije, uz stalnu potrebu za pohvalama i dodvoravanjem, čini narcisa kugom u društvenom svijetu. Oni koji su u interakciji s narcisom moraju podržavati narcisovu fantaziju o superiornosti. Svatko tko ne uspije napuhati narcisovu sliku o sebi, ili još gore natjera narcisa da sumnja u vlastitu superiornost, mora se pozabaviti svojom tamnom stranom, tamnom stranom koja je poznata po ljutnji i bijesu koje može osloboditi.
Budući da narcis sebe smatra boljim od većine drugih ljudi, često smatra prirodnim da ima kontrolu i moć nad onima u svom društvenom krugu. Najbolji način da se nosite s narcisom stoga je izbjegavati ga, a ako je netko blizak narcis, trebali bismo razmisliti o prekidu veze s njim ako je njegov narcizam sve samo ne blag. Poznato je da je narcise teško promijeniti, a njihov nedostatak empatije čini ih sposobnima uništavati živote s malo ili nimalo razmišljanja o patnji koju ostavljaju za sobom. Njihov poremećaj može biti ukorijenjen u boli, ali iz toga ne slijedi da im trebamo dopustiti da donesu bol i u naš život, jer kao što pišu Jean Twenge i Keith Campbell:
“Nedavna psihijatrijska studija otkrila je da su najveće posljedice narcizma – osobito kada su ostali psihijatrijski simptomi konstantni – patnja ljudi koji su im bliski.”.
Iako nam nedostaju studije koje bi pokazale raste li stopa zloćudnog narcizma, čini se da raste broj ljudi koji se kreću pogrešnim putem niz narcisoidni spektar i razvijaju blage do umjerene razine narcizma. Ili kako Twenge i Campbell pišu u The Narcissism Epidemic, koja je objavljena 2009.: “U podacima od 37.000 studenata, narcisoidne osobine ličnosti rasle su jednako brzo kao i pretilost od 1980-ih do danas, s pomakom posebno izraženim kod žena.”.
Što može objasniti ovaj porast narcizma? Jedno od objašnjenja je da naš moderni sustav vrijednosti promiče nerazumne mjere uspjeha, dok su u isto vrijeme tehnološki i ekonomski čimbenici olakšali više no ikada poistovjećivanje s prenapuhanom ili narcističkom slikom o sebi.
Većina suvremenih društava ima bogatstvo, ljepotu, društveni status i slavu kao najvažnije vrijednosti. Ideali sebe prema kojima nas se potiče da težimo su lijepa slavna osoba ili ultra-bogati poduzetnik. Ako ne možemo postići te ideale, onda bismo barem trebali biti privlačna osoba, živjeti u velikoj kući, voziti lijep auto, imati posao visokog statusa i družiti se s drugim osobama visokog statusa. Ali to su nerazumni standardi. Jer akumulacija velikog bogatstva jednako je rezultat veza i slučajnosti koliko i napornog rada, ljepota je uglavnom uvjetovana genetskom lutrijom i godinama, društveni status relativan je koncept koji većinu ljudi automatski isključuje iz svojih viših slojeva, a slava obično se dodjeljuje onima koji stvaraju spektakl ili postižu slavu, umjesto da odražavaju istinsku veličinu sebe. Ako smo dovedeni do uvjerenja da moramo postići te stvari da bismo ih smatrali uspjehom, mnogima od nas suđeno je da se srame.
Kako bismo pobjegli od osjećaja neadekvatnosti, društveni mediji, u kombinaciji s ekonomijom temeljenom na dugu, učinili su narcisoidno izbjegavanje srama lakšim nego ikad. Kao moljac plamenu, oni koji osjećaju sram okreću se društvenim mrežama, jer kroz upravljanje profilima možemo lako stvoriti novu sliku o sebi koja će zamijeniti ružnoću i neuspjeh koji osjećamo iznutra. Dijeljenjem samo najlaskavijih dijelova života, objavljivanjem najduhovitijih misli i najboljih slika, stvaranje profila ima tendenciju da bude vježba u narcisoidnoj inflaciji sebe i uživanje u sjaju lajkova i komentara koje post izaziva je gašenje potrebe za narcističkom opskrbom.
Ali lakoću s kojom možemo stvoriti prenapuhanu sliku o sebi dodatno potiče naše gospodarstvo temeljeno na dugu. Niske kamatne stope i jednostavan pristup kreditima omogućuju nam da se pretvaramo da smo bogatiji i uspješniji nego što jesmo – kredit možemo iskoristiti za kupnju luksuznog automobila, odlazak na skupo ljetovanje, hipoteku na kuću iz snova ili čak financiranje plastične operacije. Zatim možemo putem društvenih medija pokazati svijetu što nam je kredit omogućio da kupimo i tako dodatno napuhati svoju sliku o sebi. Ili kako pišu Twenge i Campbell:
“Inflacija kredita dovodi do inflacije slike o sebi, pomažući da se epidemija narcizma proširi nadaleko i naširoko. Uzmite kulturu koja promiče samodivljenje i materijalna dobra, dodajte sposobnost ostvarivanja tog samodivljenja kroz kupnju stvari koje si zapravo ne možete priuštiti, i mnogi ljudi žive u narcističkoj iluziji da su bogati, uspješni i posebni.”
Što više napuhavamo svoju sliku o sebi putem društvenih medija i korištenja kredita, drugi simptomi narcisoidnosti više utječu na naš karakter. Dok se poistovjećujemo sa slikom, umjesto sa svojim istinskim ja, odvajamo se od tijela dok potiskujemo sve osjećaje koji nas čine svjesnima laži koju projiciramo u svijet. Uz potiskivanje naših osjećaja, smanjuje se naša sposobnost otkrivanja emocionalnih rezonancija drugih, a time i naša sposobnost empatije. Narcisoidno izbjegavanje srama stoga je đavolja pogodba. Može nas otupjeti na našu bol, barem privremeno, ali uz veliku cijenu jer gubimo sposobnost sudjelovanja u toplim emocijama ljubavnih odnosa i gubimo sposobnost njegovanja snažnog osjećaja sebe koji je ukorijenjen na čvrstom tlu, u stvarnosti.
“Implicira li narcizam slobodu od srama? Naravno da nije. Poniženje uvijek leži odmah ispod površine prijevare. Poput gradova izgrađenih za western filmove, sve je namješteno i nema dubine, situacija je konstruirana da daje dojam normalnosti s malo ili nimalo iza toga.” – Donald Nathanson, Stid i ponos: Afekt, seks i rođenje sebe
Narcisoidnost, u svojim ekstremnijim oblicima, može se promatrati kao oblik ludila. Predstavlja rascjep u nečijoj osobnosti između lažnog sebstva grandioznosti i stvarnosti onoga tko zapravo jest, mana, srama i svega. Svrha života narcisa je živjeti u laži, što znači odvojiti se od stvarnosti i patiti od potencijalno ekstremnih zabluda koje mijenjaju način na koji percipiraju druge i svijet oko sebe, ili kako Lowen piše:
“U onoj mjeri u kojoj se nečiji identitet temelji na slici, osoba nije u kontaktu sa stvarnošću vlastitog bića. U svim ostalim aspektima, pojedinac se može činiti orijentiranim i u potpunom kontaktu sa stvarnošću, ali u njegovoj ili njezinoj osobnosti postoji pukotina – možda samo dlačica – koja predstavlja sklonost ludilu. Kako se stupanj narcisoidnosti povećava, prekid postaje sve izraženiji…”.
Kad prepoznamo opasnosti koje proizlaze iz prenapuhane slike o sebi, možemo se odlučiti pridržavati se vrijednosti koje su lakše dosegljive, koje će vjerojatnije promicati psihološko zdravlje i manje će nas zaraziti sramom. Također možemo odlučiti suzdržati se od dijeljenja svog života na društvenim mrežama shvaćajući da je to vrlo teško učiniti, a da ne postanemo barem malo narcisoidni. Ali sve dok većina ljudi u našem društvu drži bogatstvo, ljepotu, status i slavu glavnim vrijednostima, dok u isto vrijeme društveni mediji i ekonomija temeljena na dugu nude lak način napuhavanja sebe, moderno će društvo samo postati narcisoidniji. Ili kako Lowen piše:
“Kada je bogatstvo važnije od mudrosti, kada se ozloglašenost cijeni više nego dostojanstvo, kada je uspjeh važniji od samopoštovanja, sama kultura precjenjuje “imidž” i mora se smatrati narcisoidnom.” – Alexander Lowen, Narcizam: Poricanje istinskog sebe
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić