Stvoreni smo kompletno slobodni, ne poznajući zlo, predrasude, kritiku. Zašto onda biramo život pun predrasuda, kritika i ljudi koji na nas šire svoje crnilo i negativnu energiju?
Zašto se bojimo uhvatiti uzde života u svoje ruke, kako bismo postali ona verzija koja toliko željno čeka da bude otkrivena svijetu? Zašto stojimo u mraku, kad imamo prekidač za upaliti svjetlo?
Nitko nam nije nametnuo okove, sami smo odabrali hodati u njima. Sami smo odabrali stopirati svoj rast i biti prikovani za jedno mjesto, jednu osobu ili jednu ili više iluzija koje smo kreirali. Sve ono od društva nametnuto ne može učiniti ništa pojedincu koji je svejedno odlučio birati svoje okove.
Mi smo ionako odveć sposobni sami kreirati te nevidljive barijere, unutar naših glava. Okove koje se odnose na ljubav, na zajedništvo, okove koji se odnose na naše poslovne i druge uspjehe. Slušamo onaj glas u glavi koji nam uporno govori kako nešto ne bismo smjeli napraviti, jer nije u redu prema drugima.
Slušamo taj glas i kad nam govori da nismo dovoljno spretni da postignemo to što želimo. Taj isti glas slušamo i kad mislimo da smo odluku bazirali isključivo po otkucajima srca. Tek s vremenom, kad progledamo, shvatimo da zapravo strah i ti postavljeni okovi upravljaju nama a tako i našim životima, te da nas tim putem ne vodi srce.
Znate li, strah je jedina stvar koja stoji na putu između vas i ostvarenja sebe i svih vaših želja?
Strah da niste dovoljno dobri, strah da nikada nećete moći parirati drugima, ”boljima” od vas. Strah da se nećete uspeti na željeni vrh, strah da će vas prilikom uspjeha drugi itekako odbaciti. Strah da niste zaslužili ljubav koju dajete, pa tako prihvaćate samo one mrvice, nedovoljne da biste živjeli ljubav u svoj njenoj punoći.
Zašto radije biramo okove? Zašto je tako teško krenuti naprijed i skinuti te naočale koje smo stavili da se skrijemo od sebe i svijeta?
Nije li ljepše otkrivati da su naši strahovi samo barijere koje smo sami izmislili i postavili, nije li ljepše koračati ka slobodi?
Widget not in any sidebars
Lišiti se negativnosti, kako negativnih ljudi, tako i negativnih misli i emocija. Živjeti onako kako srce i duša vibriraju, istinski raditi ono što volimo i želimo, ne slušajući strah koji nam govori da od toga ne možemo živjeti dobro.
Možete li živjeti dobro od ovoga što sad trenutno radite i jeste li i koliko ste sretni?
Prolaze li vam dani u samoći, stresu, brigama i frustracijama? Ljuti ste na posao koji obavljate, pritom i na sve ljude koji vas okružuju, pa zatim na one bližnje? Ne možete li barem pokušati raditi ono što volite, makar u obliku hobija, kako biste skinuli te slojeve srama, straha i frustracije? Kako biste bili sretni, pa sve i da te sreća traje jedan tren?
Nitko vas nije ubio jer ste rekli da želite nešto raditi, nečim drugim se baviti. Niste prešli na onu stranu iza duge jer ste prekinuli odnos koji vam nije služio ničemu, odnos koji je stopirao vaš rast.
Također, niste umrli jer ste se odvojili od svih onih osoba koje vam pokušavaju ukrasti mir i svjetlost kojom sjajite. Niste. Tako je. I nećete. Zašto onda i dalje vibrirate strah? Zašto je tako teško naučiti voljeti i poštovati sebe, krenuti na put ka sebi?
Zašto živite u okovima, a glumite da ste slobodni? Zašto vas i dalje dira što će tko reći o vama, kakav utisak ostavljate na ljude?
Zašto je bitnije da su ormari puni, a da je duša prazna? Zašto stvarate zidove oko sebe, umjesto da ih rušite, sjedite sami i nesretni, jer ne znate dijeliti ljubav i dobre riječi s drugima?
Zašto umanjujete sebe, i dopuštate drugima da vam isto rade? Pa imate zaista sve što vam je potrebno da se otisnete na put snova. Samo mrva hrabrosti, istine i nade, tek toliko vam je potrebno da biste na svijet krenuli gledati drugim očima. Da biste izašli iz vlastitih okova, morate spoznati zašto se taj strah pojavljuje i tko vas je uvjerio da je netko drugi bolji i napredniji od vas.
Naposljetku, morate prihvatiti da smo svi različiti, mada imamo dodirnih točaka, mi se razdvajamo i razlikujemo po talentima, karakterima i težnjama. Glupo je onda uopće živjeti u zabludi, uspoređivati se s onima koji su rođeni da bi bili drukčiji na svoj način, kao i vi.
Samo morate pronaći ono što za vas predstavlja sreću i autentičnost.
Njegovati taj dar i tu strast kako biste ostavili autentičan otisak u vremenu, dijelili sebe s drugima za neku višu korist. I učinite to, nemojte čekati da drugi ljudi razbiju vaše iluzije i skinu okove. Jer, oni to neće učiniti, oni će vam još okova dodati.
Raširite ruke, prigrlite život, volite sebe. Izbrišite iluzije i negativu kao što brišete rečenice koje vam se ne sviđaju dok nešto stvarate. Pomaknite se s mjesta, ne dopustite si da ostanete nesretni, da ostanete zatočenici vlastita uma i srca.
Život je lijep i šaren, onoliko koliko mu mi boja dodamo i koliko ljepote i dobrote s drugima dijelimo.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
