Čega se zapravo možemo bojati? Tek kada polako, sabrano i smisleno sagledamo svoj strah i počnemo ga razdjeljivati, vidimo da je on zapravo niz nepoznatih čimbenika.
Strah koji koči zapravo je strah od nepoznatog.
Kako ću krenuti? Odakle da počnem? Gdje me sve vodi? Mogu li od toga živjeti? Jesam li spremna napustiti sve u sadašnjosti da bih kročila putem nepoznatog?
Odgovori koje tražimo nalaze se u budućnosti, a ona je, naravno – nepoznata.
Odgovora niti nema. Kako bi ga uopće moglo biti? Svi odgovori doći će tek kao posljedice onoga što činimo SADA! A dobra vijest je da je SADA sve poznato.
Primijetila sam kako u sadašnjosti postoji samo neki blagi spokoj. Put je neopisivo jasniji. Smisleniji. Vidim gdje idem. Jer idem sada. Pratim korake u sadašnjosti. U poznatome. Prema novome, ali opet u poznatom.
Ali, samo malom promjenom percepcije i pogledu u budućnost, aktivira se um i vraća se bezbroj pitanja. Sve postaje zamućenije, prepuno nepoznanica. Strano. Strašno. Upravo taj strah vraća na početak i postaje jasno kako je jedini lijek za probijanje ovog paralizirajućeg osjećaja – samo krenuti. Sada.
Krenuti putem nepoznatog jedina je mogućnost. I to je uzbudljivo. I pomalo zastrašujuće.
Kako si pomoći? Znam da za mene postoji samo jedan put. Onaj u mojem smjeru. Pravom smjeru. Zastrašujuć je jer ne znam kamo me točno vodi. Ali, nije niti bitno. To je jedini put za mene, ostalo je samo stajanje na mjestu. Polagano umiranje veselja.
Kada znamo da je jedini put onaj u novom smjeru, NAŠEM smjeru, onda tom strahu – treba pogledati u oči! Proučiti ga. Učiniti ga – poznatim. Ne promišljati puno. Osjetiti ga. Shvatiti da je svaka promjena koliko put u nepoznato, toliko i put prema boljem, ispravnom, onom jedinom gdje leži prava sreća, mir i zadovoljstvo.
I da je osjećaj straha tek reakcija ega na nove okolnosti. Dobronamjerna, razumna reakcija. Postavljena pitanja ovdje su za naše dobro. Sav strah ovdje je za naše dobro. Zato, pri njegovoj pojavi, trebamo biti zahvalni jer je on znak da brinemo za sebe. Taj strah znak je i dokaz ljubavi prema sebi samima. Briga da i u budućnosti imamo ono osnovno, materijalno za život. Bez njega bi vrludali i on je – neizbježan. Nažalost i na sreću.
Svjesni toga, strah više nije nepoznat. Samim time on barem malo kopni. Znamo s čime imamo posla, zahvalni smo na brizi prema sebi samima. I spremni krenuti dalje. Hrabrije. S više samopouzdanja.
Krenuti. Učiniti taj prvi korak. Osjetiti tračak radosti u sebi u nekom, bilo kojem, smjeru. I krenuti tim putem. Ondje leži naša neustrašiva, nepokolebljiva sreća.
U nepoznatom. Našem nepoznatom.
Lorena Majcen Bajić, Živim svoju strast
60 OSHO – STRAH
