Hodao sam ulicom punom ljudi. Buka i glasna glazba na sve strane tutnji iz mnogobrojnih kafića i restorana. Dijeli se bakalar, pije se vino, neki pjevaju i plešu i to sve Njemu u čast!
Povikao sam u sav glas: „Gdje si Gospodine?“ Nisam dobio odgovor. Probijao sam se kroz gomilu ljudi, svi se tiskaju i stišću, magla od dima zapaljenih cigareta, neki već polu-pijani,…
Htio sam i ja biti djelićem te atmosfere, ispuniti svoju nutarnju prazninu i ponovno sam povikao: „Gdje si Gospodine?“. Ponovno nisam dobio odgovor.
Uputio sam se u crkvu misleći: „Tu sigurno mora biti Gospodin kada se toliko puno ljudi okupilo Njemu u čast.“ Ovdje se nije plesalo i pjevalo, nije bilo dima cigareta, nije se pio alkohol, jedna sasvim druga atmosfera. Mnogi su ozbiljnog pogleda, neki smrknuti, a iz nekih očiju vidi se tuga i beznađe.
Ponovno sam povikao: „Gdje si Gospodine?“ „Zar ne vidiš ove ljude koji su došli tu zbog Tebe, da slave Tvoje rođenje?“ „Zar ne čuješ njihove molitve?“ Ponovno muk i nepodnošljiva tišina.
Ukrašeno Božićno drvce obasjava cijeli prostor, jaslice i mali Isus ispred oltara, mnogi dolaze i čekaju u redu kako bi se Njemu poklonili…
Pomislih u sebi: „To je valjda to, tu ću pronaći Gospodina!“ Pričekao sam neko vrijeme, nadajući se da će se moje srce ugrijati, da ću utažiti žeđ za Gospodinom.
Unatoč grijanju, osjećam nepodnošljivu hladnoću koja izbija iz ogromnih zidova, a samo sam htio pronaći utjehu, ljubav i mir… Gledao sam oko sebe i pomislih: „Ako nema Gospodina, možda mi netko od ovih ljudi može pomoći da moje srce bude ispunjeno.“
Izašao sam van na ulicu i spoznao da mi nitko od drugih ljudi ne može pružiti ono za čim tragam. Suznih očiju ponovno povikah: „Gdje si Gospodine?“ Muk i zloglasna tišina.
Umoran od traženja Gospodina, vratio sam se u svoj dom, zapalio sam svijeću Njemu u čast, sjedio u tišini i čekao neki znak… U početku se ništa nije događalo.
Gospodinu sam predao svoje misli i osjećaje, zahvaljivao sam Mu na svakom novom danu od mog zemaljskog rođenja, zahvaljivao sam Mu na toplini mog doma kojeg mnogi u ovo vrijeme nemaju, zahvaljivao sam Mu na hrani koju imam, a mnogi oskudijevaju, zahvaljivao sam Mu na odjeći i obući, a mnogi je nemaju, zahvaljivao sam za predivan dar Života kojeg sam dobio, zahvaljivao sam Mu za sve ljude koje je doveo u moj život, one bliske, kao i one manje bliske koji su me naučili mnogobrojnim životnim lekcijama, zahvaljivao sam Mu za sve „duhovne bisere“ koje sam dobio…
Više nisam zvao Gospodina. Nisam čuo Njegov glas u sebi, ali sam znao da je On tu, u meni, u mojoj nutrini. Osjetio sam unutarnji mir i toplinu, tako da se više nisam oslanjao na vanjsko grijanje. Srce mi je postalo “veliko kao kuća“, upalilo se Svjetlo u meni. Sada znam! Pronašao sam Gospodina!
Milan Troskot, Živi Trenutak
