Onaj čovjek koji pronađe svoj svjetionik, svoje unutarnje svjetlo, taj čovjek više nema potrebu tragati za srećom vani. Jer, vanjski je svijet samo odraz onoga što je u nama samima.
Najljepši trenutci u životu su oni kada izražavaš radost, ne kada je tražiš. – Jagadish Vasudev – Sadhguru
Radost je, prema Abraham-Hicks emocionalnoj ljestvici, emocija najuzvišenije vibracije. Kada je naše emocionalno tijelo na vibraciji radosti, tada izražavamo potpuni potencijal svoje duše na, za nas, najlakši mogući način i sve ono što nam se događa kao iskustvo našeg puta života OVDJE doživljavamo kao ono što je za naše najviše dobro. Zašto?
Zato što, kada djelujemo iz jednostavne lakoće bivanja u ovdje i sada (što su jedine stvarne dimenzije prostora i vremena) i s povjerenjem da sve jest dobro upravo takvo kakvo jest (jer drugačije niti ne može biti), mi ostvarujemo poravnanje sebe iznutra sa sobom izvana. A kada smo poravnati sa samima sobom, kada su sva tijela našega bića (fizičko, mentalno, emocionalno, eterično i energetsko) u ravnoteži, tada unutar nas izostaje i sukob suprotnih naboja.
Taj izostanak borbe suprotnosti unutar nas samih, zrcalno se odražava na svijet izvan nas (koji je uvijek vanjski odraz našeg unutrašnjeg bića), vodi nas u stvarnost radosti, obilja, mira, blagostanja, jednostavnog samo-bivanja.
Mnogi i mnogi si iznova i iznova postavljaju pitanja: ‘Kako biti sretan?’, ‘Što još moram učiniti, ostvariti, postići, poduzeti… da bih postao sretan?’, ‘Koje kriterije vanjskoga svijeta moram ispuniti da bih konačno mogao osjetiti radost, zadovoljstvo, ispunjenost, mir?’, ‘Je li radost emocija ostvariva samo jogijima koji čitav svoj život sjede na vrhu neke tamo daleke planine i kontempliraju lišeni svakog utjecaja i iskustva stvarnog života OVDJE ?’…
Odgovor na ova pitanja je zapravo jednostavan. Ali, isto ne vrijedi i za put koji takav tragač treba prijeći da bi došao svojoj „kući“, da bi došao do onog stanja bivanja koje se zove prosvjetljenjem, unošenjem svjetlosti u sve one kutke vlastitoga bića prekrivene tamom straha, sumnje, nepovjerenja, brige.
„Ako krenete prema van, čeka vas beskonačno putovanje. No, ako se okrenete prema unutra, stići ćete za tren. U tom jednom trenu sve će se promijeniti. Više nećete tražiti radost. Vaš će život postati izražaj vaše radosti.“ – Jagadish Vasudev – Sadhguru
Onaj, dakle, tko je zaista odlučan u tome da pronađe i upali svoje vlastito svjetlo, neće poći prema van i tražiti prekidač za svjetlo u bilo čemu ili u bilo kome izvan sebe, nego će se otisnuti na putovanje prema dubinama i širinama svoje unutrašnjosti.
Dostizanje takvog stanja bivanja u kojemu svjetlošću vlastite svjesnosti biva osvijetljena sva ona tama koja je dugo vremena zarobljavala ljudsko biće, prema tome, nije nešto što je moguće postići samo onim tamo daleko jogijima ili budističkim svećenicima. Radi se o prirodnom stanju postojanja koje može ostvariti svako ljudsko biće.
Naravno, ako je voljno iz pasivne uloge žrtve i nesvjesnog obrasca djelovanja preuzeti ulogu osviještenog kreatora aktivnog stvaranja vlastitog životnog puta.
Čovjek je biće koje ima svijest. Pa zašto onda, kada ionako nekako mora djelovati (ili ponekad propuštati djelovati), umjesto nesvjesnog življenja, ne bi odabrao svjesno usmjeravati svoje kormilo i u konačnici doći do tog svog svjetionika?! Jer zašto bi netko drugi, a ne on sam, bio kapetan svoga broda, kreator svoga života?!
Da, svaki čovjek to može. Ako je spreman napustiti sve usporedbe sebe s drugim ljudskim bićima u smislu da su drugima dodijeljeni bolji, lakši, manje tegobni putevi života OVDJE od onoga koji je podijeljen njemu. Jer svatko od nas OVDJE treba proći kroz upravo ona iskustva koja je odabrala njegova duša nastanivši se u njegovom tijelu. I zato nema dobroga i lošega, lijepoga i ružnoga, lakoga i teškoga… nego ima samo onog iskustva koje je upravo takvo kakvo jest potrebno svakome od nas.
Svaki čovjek to može… ako je spreman prestati se poistovjećivati sa svim vanjskim identifikacijama o tome tko jest i tko bi trebao biti. Jer dokle god je njegova pažnja u potrazi za vlastitim bićem usmjerena prema van kroz analiziranje, kritiziranje uspoređivanje i identificiranje, čovjek nije spreman, nije u mogućnosti napustiti poznatu luku sigurnosti i predvidljivosti, ali ujedno i ograničenja vanjskoga svijeta…i zaploviti nepoznatim i nepredvidljivim, ali jedinim oceanom koji ga može dovesti do središta vlastite nutrine, do stanja bivanja koje je samo po sebi radost.
Onaj čovjek koji se odvaži poći ovim drugim putem i pronađe svoj svjetionik, svoje unutarnje svjetlo, taj čovjek više nema potrebu tragati…vani. Jer, kao što je na početku napisano, vanjski je svijet samo odraz onoga što je u nama samima.
Zato, ako smo mi sami radost, vidjet ćemo isto, osjećat ćemo isto i u vanjskome svijetu. Ako mi sami nismo radost (ili štogod drugo za čime čeznemo), to nećemo moći pronaći, vidjeti niti izvan nas samih.
Svaka potreba za traženjem u vanjskome svijetu podrazumijeva da toga nečega nemate, da osjećate nedostatak toga nečega, a time i neispunjenost. Zato, svjesno odlučite sami otkriti i njegovati radost u sebi.
Jer tada će i vaš vanjski svijet odraziti takvo vaše unutarnje stanje. Sami zrcalite ono što želite vidjeti u ogledalu svog života. I prestat ćete tražiti vani. A postati ispunjeni iznutra.
Martina Setnik
