Znanstvenici i tradicionalno odbacuju nadprirodno objašnjenje nastanka svemira, posebno ono koje uključuje Vrhovnu Osobu, stvaraoca univerzuma, tvrdeći da bi to bilo suprotno njihovim znanstvenim metodama. U mehanističkom pogledu na svijet Bog je sveden na ulogu neznatnog sluge koji samo navija sat svemira. Kasnije On nema utjecaja, jer se sve dalje dešava u skladu sa zakonima fizike.
Zaista, to čini te zakone snažnijim od Boga Osobno. Ili umjesto toga, Bog postaje, jednostavno, bezlična univerzalna energija. Definitivno nema mjesta za personalnog Boga, Vrhovnog stvaraoca i kontrolora, u univerzumu što ga opisuju teoretičari big benga.
Od Boga ka čovjeku
Razdoblje od 14.do 16. stoljeća u Europi, u znaku je humanizma i renesanse. Ovaj pokret znači zaokret od Boga ka čovjeku, od religije ka znanosti. 1543. godina zvanični je datum rođenja znanstvene revolucije. Poljski astronom Kopernik publicira svoje djelo “O kretanju nebeskih sfera” zadajući težak udarac dogmi o Bogom odabranoj planeti Zemlji u centru svijeta. Opijajući se intelektualističkim afrodizijakom oslobođenja od crkvenih stega, čovjek se preobraća u novu religiju – vjeru u sebe i svoju neovisnost, kreativnost i sposobnost mijenjanja i usavršavanja svijeta oko sebe. “Bog je stvorio svemir tako da slijedi određene prirodne zakone. Ove zakone je otkrio čovjek (znanstvenik); stoga Bog više nije bio neophodan osim u osobnom smislu.”
Hraneći svoj entuzijazam i vjeru brojnim zadivljujućim znanstvenim otkrićima, izumima i tehnološkim ostvarenjima, čovjek u revolucionarnom raspoloženju s bojnim pokličem “Eppur si muove” juriša na autoritet crkve, dogmatskog deduktivnog mišljenja i samog Boga. Sunce znanstvene revolucije brzo se uzdiže k svom zenitu da bi kroz nekoliko stoljeća znanstvenog tehnološkog progresa napredovalo do drugog horizonta najavljujući svoj skori zadatak.
Čovjek se budi iz grozničavog revolucionarnog zanosa da bi shvatio da nije neprikosnoveni gospodar, da je u mnogo čemu pogriješio umišljajući da ima odgovor na sve, ugrozivši čak i svoju osobnu sigurnost i opstanak na izmučenoj planeti Zemlji. Bengalska izreka kaže: phalena parijayate – “po plodovima se sudi”. Naravno, oni najuporniji će reći: “Svaka revolucija ima svoje žrtve”, no čini se da je u ovom slučaju žrtvovan i sam cilj – duhovni i fizički prosperitet čovjeka. Istovremeno smo svjedoci ostvarenja proročanstva slavnog fizičara Wolfanga Paulija koji je rekao: “U ne tako dalekoj budućnosti, možemo stići do točke kada će priče i slike svih starih religija izgubiti snagu uvjerljivosti čak i za prosječne ljude. Plašim se da će se tada stara etika raspasti poput kuće od karata i nezamislive strahote će tada biti počinjene”.
Vrlo ozbiljne implikacije znanstvene eksplozije nas upozoravaju na ograničenost i nepotpunost redukcionističkog pristupa znanosti koji se zasniva na staroj Newtonovoj ideji da se sva zbivanja u pojavnom svijetu mogu objasniti mjerljivim jedinicama pomoću jednostavnih matematičkih zakona. Prema ovoj ideji čovjek bi postepeno u potpunosti razotkrio i shvatio sve fenomene prirode jednostavno pomoću svog uma i svojih osjetila. Suočeni s ovakvim teškim upozorenjima, trebali bi s puno opreza ponovo preispitati već usvojene “znanstvene istine”, prihvaćajući samo one utemeljene na sigurnim i jasnim dokazima, a odbacujući labave, nesigurne i nepovjerljive hipoteze koje smo prihvatili jednostavno na temelju obećanja da će dokazi stići u budućnosti s napretkom znanosti i njenih metoda.
Iako se, površno gledano, čini da su sve znanstvene teorije utemeljene na čvrstim i nepobitnim činjenicama, pažljivim proučavanjem ćemo otkriti da su mnoge opće prihvaćene istine još uvijek samo pretpostavke, odnosno hipoteze i ništa drugo. Štoviše, nije rijedak slučaj da nova istraživanja pobiju stare teorije. Zapravo, znanstvena slika svijeta je u neprekidnoj promjeni. Svakim korakom naprijed u mikro i makro svijet postizanje nekog konačnog zaključka postaje sve manje vjerovatno, a znanstvenici sve više zbunjeni.
Danas već i djeca u osnovnoj školi uče da je svemir nastao iz ogromne užarene mase koja je na početku bila skoncentrirana u jednoj točki i koja je u jednom trenutku eksplodirala. Ova se uzbudljiva priča na vrlo uvjerljiv i detaljan način predstavlja raznim slikama i kompjutorskim animacijama koje svojim grandioznim scenarijom izazivaju kod prosječnog čovjeka strahopoštovanje i povjerenje. Pošto se ekspolozije svakodnevno zbivaju, dakle, dobro su poznata i proučena fizička realnost, ovakva predstava djeluje kao znanstveno osnovana vizija zbilje koja je svakodnevno prihvatljivija od “naivne ideje o osobnom Bogu, stvoritelju – golemom kozmičkom kiparu”, kojeg nitko nikada nije vidio. Konačno, kakvo mjesto i ulogu može imati osobni Bog u svemiru u kojem sve funkcionira po jednostavnim fizikalnim zakonima. On eventualno može dobiti sporednu ulogu statiste koji navija svemirski sat i zatim bespomoćno promatra zbivanja koja se sama po sebi odvijaju prema prirodnom mehanizmu.
Dakle, Bog nije isključen iz znanstvene slike svijeta na temelju empirijskih dokaza, već On u nju jednostavno ne pristaje. Tako, na primjer, znanstvenici u svojim istraživanjima neminovno polaze od tri osnovne pretpostavke:
Želimo jednostavnu formulu
Pokušaj znanstvenika da shvate nastanak univerzuma u čisto fizičkim pojmovima baziran je na tri pretpostavke:
- da se sve pojave mogu u potpunosti objasniti prirodnim zakonima izraženim jezikom matematike
- da su ti fizikalni zakoni primenjivi na svakom mjestu i u svakom vremenu
- da su fundamentalni prirodni zakoni jednostavni
Mnogi ljudi uzimaju ove pretpostavke za gotove činjenice, ali one nisu bile provjerene kao činjenice niti ih je moguće jednostavno provjeriti. One su jednostavno dio jedne strategije za približavanje stvarnosti. Promatrajući kompleksne pojave s kojima se suočava svaki promatrač u svemiru, znanstvenici odlučno zastupaju redukcionistički pristup. Oni kažu, “Pokušajmo sve ovo pojednostaviti mjerenjem i pokušajmo to objasniti jednostavnim, univerzalnim fizikalnim zakonima. “
Čak i mnogi znanstvenici, dovodeći svoju strategiju za shvaćanje univerzuma u još veći nesklad sa stvarnom prirodom univerzuma, odbacuju a priori svaki takav alternativni prilaz. Oni su nepopustljivi u tvrdnji da se svemir može opisati jednostavnim matematičkim zakonima. “Nadamo se da ćemo objasniti cijeli univerzum u jednoj, jednostavnoj formuli, koju ćete moći nositi tiskanu na majici”, kaže Leon Lederman, direktor Fermi National Accelerator Laboratory u Bataniji, Illinois.
Ima nekoliko razloga zbog kojih se znanstvenici osjećaju prisiljenim prihvatiti svoju strategiju pojednostavljenja univerzuma. Ako se u osnovi stvarnost univerzuma može objasniti jednostavnim kvantitativnim zakonima, tada postoji mogućnost da je mogu shvatiti i upravljati njome. Oni dakle smatraju da to može biti opisano i izmišljaju bezbroj teorija da to učine. No ako je univerzum beskonačno složen, teško ga je shvatiti ograničenom snagom ljudskoga uma i osjetila.
Na primjer, pretpostavimo da ste zadali niz od milijun brojeva i tražite da se jednadžbom opiše njihov raspored. Ako je raspored vrlo jednostavan, bit ćete sposobni to učiniti. No ako je raspored ekstremno složen, moći ćete samo nagađati kako bi jednadžba trebala izgledati. Naravno, strategija znanstvenika da kopiraju lice univerzuma bit će neuspješna, ako se on uopće može izraziti matematičkim formulama. Nije nikakvo čudo što se većina znanstvenika privija tako tvrdoglavo uz svoju tekuću strategiju, tako da isključuje sve druge pretpostavke. Oni sliče čovjeku koji je izgubio ključeve od auta u svojoj mračnoj ulici, pa ih traži na glavnoj cesti pod uličnim svjetlom, jer se tamo bolje vidi.
Kako bilo da bilo, vjerovanje znanstvenika da su fizikalni zakoni otkriveni u laboratorijskim eksperimentima na zemlji primjenjivi svuda u prostoru i vremenu, bez sumnje je još uvijek ‘otvoreno pitanje. Na primjer, samo to što su električna polja viđena da se ponašaju na određeni način u laboratoriju ne daje garanciju da tako djeluju i na ogromnoj udaljenosti i prije nekoliko milijardi godina. Ipak, takve su pretpostavke odlučujuće u pokušaju znanstvenika da objasne stvari kao što su podrijetlo univerzuma i priroda udaljenih objekata poput kvazara. Na kraju krajeva, mi se ne možemo vratiti milijarde godina unazad, u vrijeme nastanka univerzuma i praktički nemamo dokaza iz prve ruke za bilo što izvan svojega vlastitog Sunčeva sustava. Ne samo da su zaključci znanstvenika nesigurni, već je njihov model sastava univezuma s vidljivim karakteristikama pun temeljnih nedostataka, koje ćemo opisati.
Užasni singularitet
Jedan od najvećih problema s kojim su suočeni teoretičari Big Bang teorije ili teorije o velikom prasku jest njihova nesposobnost da objasne podrijetlo univerzuma, jer je ono što zagovaraju matematički neopisivo. Prema toj teoriji početni je uvjet univerzuma bila točka beskonačno maloga opsega, beskrajne gustine i temperature. Početni je uvjet toga iznad matematičkog opisa. Ništa ne može biti rečeno o tome. To je kao pokušaj da se broj podijeli s nulom. Što ćete dobiti? 1?…5?…5 trilijuna? … ??? To je nemoguće reći. Tehnički, takav problem se naziva “singularitet. “
Mnogi su znanstvenici postali zbunjeni tom teorijom. Jedan je čak izjavio da ne može snimiti kolorističan film o Big Bangu u nultom vremenu i s beskonačnom temperaturom. Tako je spomenuta teorija doslovno u nevolji od samoga početka. Dok su početne poteškoće bile prešućivane prikazima u povoljnu svjetlu u raznim popularnim znanstvenim magazinima, znanstvenici su sve više izvještavali o glavnom kamenu spoticanja u svojim tehničkim izvještajima.
Pojavile su se mnoge poteškoće. Odakle je singularitet došao? Ovdje su znanstvenici suočeni s istim problemom kojim su suočeni ateisti kad upitaju teiste, “A odakle je došao Bog?” I kao što teisti odgovaraju da je Bog bezuzročan uzrok svih uzroka, znanstvenici su suočeni s perspektivom da izlože matematički neopisivu točku beskrajne gustoće i beskrajno male veličine koja postoji prije sveg shvaćanja vremena i prostora, poput bezuzročna uzroka svih uzroka. Na toj ‘točki stoji naš nesretni znanstvenik osuđen za isti onaj neopisivi zločin za koji su se uvijek optuživali sveci i mistici za izvođenje fizikalnih nedokazanih natprirodnih tvrdnji.
Pokušaj rješenja
Neskloni da se suoče s tim neugodnim rješenjem, teoretičari imaju velik broj ideja u pokušaju da zaobiđu problem singulariteta. Jedan je pristup bio da se prihvati preduvjet da univerzum nikad nije započeo sa savršenim singularitetom. Ali, čak i ako nekako izbjegnemo nezgodni singularitet, još uvijek ćemo biti suočeni s pitanjem odakle nastaje svemir. U nadi da će zaobići sva sporna pitanja nastanka neki su znanstvenici predložili tzv. “beskonačno pulsirajući svemir”, svemir koji se širi, skuplja do singulariteta, a onda ponovo širi i skuplja neprekidno tijekom neograničena vremena. Nema ni početka ni kraja samo beskonačni ciklus. To rješava problem tvrdnjom da je materijalni svijet uvijek postojao. No postoje neki problemi u vezi sa spomenutom teorijom, jer nitko do sada nije pružio odgovarajući mehanizam za pulsiranje.
Nadalje, fizičar Steven Weinberg skreće pažnju na to da se sa svakom slijedećom eksplozijom zbivaju promjene u univerzumu. To pokazuje da u nekom smislu mora postojati početak i da nema širenja kroz beskonačno razdoblje vremena. Potom je astrofizičar Paul Davies postavio sličnu teoriju širenja i sakupljanja univerzuma prema kojoj prošlost postaje budućnost, a budućnost postaje prošlost. Pošto ni ova teorija nije “prošla” u znanstvenim krugovima, znanstvenici su učinili korak dalje s pretpostavkom da se “cijeli univerzum razvio iz ničega.” Ta se atraktivna budistička filozofija koja zaobilazi bilo kakvu vrhovnu inteligenciju podržava izjavama da je “ništa” kvantnomehanički vakuum ili neobjašnjivo prvobitno stanje.
Možemo samo zamisliti složenost početna stanja potrebnog da proizvede svemir kakav poznajemo, sa svim njegovim različitim strukturama. Budući da materijalistički znanstvenici prihvaćaju ništavilo kao prvobitan izvor (i početno stanje) univerzuma, vrlo je teško zamisliti tako nešto. Nikada nitko nije čuo ili vidio da je nešto nastalo iz ničega, jer takva pojava ne postoji u materijalnom svijetu. Znanstvenici pretpostavljaju da “kvantnomehanički vakuum proizvodi milijune univerzuma. Velika većina nije sastavljena tako da može stvoriti život. Ti univerzumi stoga ne sadrže promatrače koji bi mogli proučavati njegova stanja.” Tako znanstvenici zaključuju da život postoji samo u našem univerzumu.
Drugi oblik žongliranja riječima jest tvrdnja o slučajnu nastanku univerzuma, kao što to čine mnogi znanstvenici. No treba skrenuti pažnju na to da to nije znanstveno objašnjenje. Reći da se nešto dogodilo slučajno, u biti se ne razlikuje od jednostavna “Eto, tako je.. ” Važno je napomenuti da svi znanstvenici imaju svoje slike stvarnosti i njihova se mišljenja jako razlikuju zbog spekulacije. To uključuje neslaganje u vezi nastanka galaksija, problemu manjka mase u univerzumu i relativnosti ovoga svijeta.
Moramo li udovoljiti materijalističkoj znanosti?
Smisao ovih opisa pokazuje da čak i materijalistički znanstvenici moraju naprezati umove do krajnjih granica da bi objasnili univerzum. No moramo li naprezati umove da bismo udovoljili materijalističkoj znanosti? Možda umovi mogu biti usmjereni drugim pravcima. Ako možemo razmišljati o višim materijalnim dimenzijama, zašto ne bi smo razmišljali i o dimenzijama potpuno drugačije vrste? Postoji jasna potreba za novim vrstama ideja koje bi nesumnjivo osporile tekuću znanstvenu strategiju razumijevanja univerzuma.
Ako je tako, koja se strategija može upotrijebiti da bi se stekla informacija o univerzumu? Mnoge složene i uređene karakteristike univerzuma pokazuju da je njegov uzrok razuman tvorac. Ako je osnovni uzrok univerzuma prvobitno razumno biće, tada postoji nada da možemo shvatiti krajnju prirodu stvarnosti dobivanjem informacija od tog bića. Neosporno je smiona tvrdnja da postoji takvo biće. No ne više nego tvrdnja da se sve može objasniti jednostavnim, matematičkim izražavanjem fizikalnih zakona. I upravo kao u slučaju kvantitativne strategije značaj se ove alternativne strategije može ocijeniti po tome koliko se ona može uspješno primijeniti. Bilo bi je nepošteno odbaciti, a da se ne vidi koliko se dobro može iskoristiti za stjecanje praktična znanja o stvarnosti. Vedsko znanje drevne Indije vrlo je veliki izvor ideja za razumijevanje univerzuma jer sadrži ekstremno sofisticirano znanje o kozmologiji.
Jedan je dio toga znanja vrlo sličan kozmologiji koju mi poznajemo, dok je drugi dio u temelju različit. Za snimanje svoje čuvene serije “Cosmos” Carl Sagan je rekao: “Najveći dio autentičnih kozmoloških ideja dolazi iz Indije. Hinduizam (koji se temelji na Vedama) jedina je religija u čije vrijeme su se sustavi računanja podudarali sa znanstvenom kozmologijom. “On bilježi da su svi mudraci drevne Indije smatrali da univerzum prolazi progresivne cikluse stvaranja i razaranja u vremenskim rasponima od mnogo milijardi godina.
Kao i u suvremenoj znanosti osnovna je jedinica materije atom (na sanskrtu anu), ali Vede uključuju i česticu svijesti zvanu Jivatma (duša), koju isto tako gradi nadmoćnije načelo svijesti zvano Paramatma (Nadduša). Svevišnje Biće, viđeno kao izvor raznovrsnih fizikalnih i univerzalnih energija, opisano je kao ličnost istodobno sveprisutno i lokalizirano, u kojoj je smješten univerzum i koja se nalazi u svakom atomu. Taj aspekt realnosti daje mnogo više cjelovitih i dosljednih shvaćanja nastanka i prirode univerzuma. Svjesnost u pojedinim stvarima temeljni je aspekt stvarnosti, koji se ne može zanemariti u teorijama što pokušavaju sveobuhvatno objasniti svemir.
Dok znanstvenici nude teorije kakvi su multicijepajući univerzumi, kozmičke rupe za putovanja iz jednoga vremenskoga prostornog područja u drugo, univerzumi u kojima vrijeme teče unatrag, jedanaesta dimenzija rostora i vremena itd., drevne transcendentalne koncepcije zasnovane na Vedama ne bi trebale biti poricane bez dužna razmatranja. Big bang i ostali modeli pouzdano su pretrpjeli neuspjeh u predviđanju pravih odgovora o temeljnim pitanjima univerzuma, galaksijama, planetama i oblicima života na koje nailazimo danas.
Usprkos tome, većina ljudi s velikim oduševljenjem dočekuje ovakve ideje, a ako se upozna sa spomenutim problemima s punim povjerenjem prihvaća popularno objašnjenje: “Kao što je do sada mnoge stvari riješila, znanost će i ove probleme s daljnjim napretkom također uspješno riješiti. To je samo pitanje vremena.” Ali što je sa starim teorijama s kojima se znanstvenici još uvijek hrvaju? Što je s Darvinovom teorijom evolucije? Što je s pitanjima nastanka života? Zašto još uvijek ne znamo što je npr. svijest. Možemo li prihvatiti i usvojiti materijalističke koncepcije života i mirno prema njima živjeti jednostavno na temelju obećanja da će sve to jednom biti dokazano. Da li bi se složili da budete osuđeni nasmrt na temelju dokaza koje će tužitelj kasnije pribaviti!? Dajte im vremena, a vi u međuvremenu ispaštajte starost, bolest i smrt.
Madhavendra Puri
