Naša nemogućnost da napustimo proces degradacije, čak i onda kada ga jasno prepoznajemo, direktna je posljedica razbijenog fokusa i naše neprisutnosti. Jedino što nas oslobađa svega toga, a nad čime imamo utjecaj je naš osobni napor kojeg ulažemo u svrhu jačanja i kristalizacije našeg fokusa, kako bi mogli biti što je više moguće prisutni u vlastitim misaonim i emocionalnim procesima, jer upravo isti u potpunosti upravljaju našim djelovanjem.
Svi uzroci i posljedice u sklopu života ljudskoga bića direktno proizlaze iz jedne izvorne točke koju zovemo ‘svijest’. Svijest sama po sebi je primarna kvaliteta ljudskoga bića, no ista može biti i nažalost uglavnom i jest ‘zamagljena’ našim sekundarnim kvalitetama – kao što su emocije, uvjerenja, navike, te intelekt i logika koji su uvjetovani vanjskim utjecajem svih vrijednosti i normi društva u kojem živimo.
Kada se dogodi, a događa se gotovo uvijek, da sekundarne kvalitete stavimo iznad primarnih, naše djelovanje postaje nesvjesno i reaktivno – i upravo tu počinju svi naši problemi na individualnoj i kolektivnog razini bivanja.
Sekundarne kvalitete i naše djelovanje kroz njih čine nas ovisnima o vanjskim utjecajima, čime je naše djelovanje uvjetovano i lišeno slobode koju možemo živjeti isključivo kroz svoju primarnu stvarnost – Svjesnost, svijest, Duša.
Samim time naše poznavanje sebe, kao i poznavanje života i njegovih dubljih načela biva ograničeno iz jednostavnog razloga – naš fokus, a samim time i tok naše životne energije usmjereni su prema sekundarnoj stvarnosti koja nam prikriva suštinu življenja.
Kada se to dogodi, naše djelovanje biva usmjereno isključivo na ‘konzumiranje’ svega onoga što zadovoljava naše sekundarne potrebe, ili što bi se u narodu reklo; ‘u se, na se, i poda se’. Takvo djelovanje dodatno zamagljuje našu svijest, suštinu čini nevidljivom, te nas polako i sigurno vodi putovima degradacije.
U našem slučaju to ima jednu iznimno opasnu nuspojavu ili posljedicu, a to je strahovito razvijanje intelekta bez uporišta u suštini – što nas dovodi do toga da gradimo iluziju iz koje je gotovo nemoguće osloboditi se.
Društveni ustroj društva u kojem živimo, vrijednosti koje kao društvo gradimo i djelovanja koja iz svega toga proizlaze jasno nam ukazuju koje su posljedice ovakvog pristupa sebi i životu.
Ono što je najopasnije u svemu je naša nemogućnost da napustimo ovaj proces degradacije čak i onda kada ga jasno prepoznajemo – ta nemogućnost direktna je posljedica razbijenog fokusa i naše neprisutnosti.
Jedino što nas oslobađa svega toga, a nad čime imamo utjecaj je naš osobni napor kojeg ulažemo u svrhu jačanja i kristalizacije našeg fokusa, kako bi mogli biti što je više moguće prisutni u vlastitim misaonim i emocionalnim procesima, jer upravo isti u potpunosti upravljaju našim djelovanjem.
Nemogućnost prisutnosti u našoj primarnoj kvaliteti dovodi nas do nemogućnosti integracije znanja koje u nama boravi kao informacija, što nas nadalje dovodi do toga da dodatno pumpamo naš intelekt, te sve dublje tonemo u svoju ‘ja znam’ iluziju.
Upravo to ‘ja znam’ ne dozvoljava nam da uistinu vidimo i znamo, te nas zadržava u intelektualnoj analizi informacija i iskustava. Sve dok je tako mi bivamo poput pune čaše koja čezne za novim sadržajem, a koja međutim nije spremna niti zna kako se isprazniti…
Više o ovoj temi možete naučiti na online predavanjima o kojima se možete informirati tako da pošaljete upit na mail; [email protected]
Anđelko Katinić Ananda
