Klinasto pismo o svemirskim brodovima… Čudesno oružje iz prapovijesti i nevjerovatni opis užasnog rata… Jesu li točna svjedočanstva iznijeta u drevnom indijskom epu „Mahabharata’“?
Zanimljivi fragmenti Biblije, Kurana, Popol Vuha, Kabale, Gilgameša i drugih svetih knjiga i epova, godinama već zbunjuju znanstveni svijet i istraživače drevne prošlosti. Kada se ovome pridruže i zbunjujuća arheološka otkrića, slika dobija još nerazumnije boje i dimenzije.
„Pretpostavka da su Zemlju posjetila nepoznata razumna bića nije ni nezamisliva, niti odstupa od priznatih načela prirode“ – kaže poznati njemački novinar i istraživač Ernst von Khuon. “Potpuno je zamislivo da su razumna bića na nekim drugim planetama mnogo razvijenija nego ljudi na našoj Zemlji, da su davno prije nas počela letjeti Svemirom i u prapovijesti se spustila na Zemlju. Svako tko ima malo mašte može to zamisliti.”
Ako je vjerovati kineskim izvorima, 1938. Godine, arheolog Chi Pu Tei došao je do zanimljivog otkrića. Te godine je taj kineski arheolog u pećinama Bairan-Kara-Ula na Tibetu, pronašao niz grobova u kojima su se nalazili neobično mali kosturi velikih lubanja (poput onih otkrivenih u Tennesseiju i Kentucky-ju). Zidovi pećina bili su ukrašeni astronomskim i svemirskim crtežima zvijezda, planeta sunčevog sistema i – ljudi u „skafanderima”!
Međutim, po svoj prilici, sve to ne bi izazvalo interes znanosti, jer su slična nalazišta otkrivana i u drugim dijelovima svijeta, da nije, navodno, bilo pronađeno i 716 ploča okruglog oblika, debljine dva centimetra, koje su bile ispisane nepoznatim klinastim pismom.
Profesor Tsum Um Nui, sa Akademije za prapovijest u Pekingu, uvaženo i priznato ime znanosti, dešifrirao je tek 1962. godine neke od zapisa sa neobičnih ploča. Rezultate svoje upornosti Tsum Um Nui je objavio godinu dana kasnije pod naslovom: „Klinasto pismo o svemirskim brodovima”.
Prema prijevodu kineskog profesora, specijalista za prapovijest, na pločama je, između ostalog, pisalo:
,,…Sletjeli smo sa neba našim letjelicama. Naši muškarci, žene i djeca, skrivali su se deset dana u pećinama. Kad su mještani, konačno, shvatili naše znakove, razumjeli su da imamo miroljubive namjere…”
Dakako, djelo Tsum Um Nuia, izazvalo je istinsku senzaciju u znanstvenim krugovima, ali su nakon dva kritička osvrta u njemačkom “Das wegetarische Uniwersum” i sovjetskom ‘Sputniku’ , kineski arheolozi prestali govoriti o pločama i svemirskoj katastrofi od prije više od 12000 godina!
Zbog čega? Da li samo zbog kritike njemačkih i sovjetskih znanstvenika? Ili je posrijedi neki drugi, važniji razlog?!
Inače, strpljive ekipe areheologa koje već godinama istražuju po azijskom kontinentu, do danas su otkrile veliki broj nalazišta, koja su još uvijek obavijena koprenom misterije.
U džungli, pored rijeke Gange, istraživači su 1921. godine otkrili ruševine fantastičnog grada Mohenjo-Dara. Izvještaj arheologa je više nego zbunjujući:
„Mohenjo- Daro je nekad bio cvjetajući grad. Izgleda kao da je potekao sa nekog crtaćeg panoa nepoznatog futurističkog arhitekta. Začuđuje potpuno odsustvo uobičajene istočnjačke ornamentike. Ne zna se tko ga je izgradio. Teoretski on se ne bi trebao nalaziti na tlu Indije…“
Kada se čovjek kreće kroz Mohenjo-Daro ima utisak da se kreće današnjim ulicama gradske četvrti bilo kojeg grada na Zapadu. Taj utisak stvaraju prostrane građevine kojima nedostaje bilo kakav ukras i koje su isključivo – funkcionalne!
Do ništa manje zanimljivog i zbunjujućeg otkrića došao je i doktor Weidenreich 1913. godine. On je u pećinama Chou-Kou-Tien, nedaleko od Pekinga otkrio nekoliko lubanja i kostura, ali to ne bi izazvalo nikakvu senzaciju da jedna lubanja nije pripadala europejskom tipu čovjeka, druga nekoj mladoj ženi sa neobično uskom glavom malezijskog tipa, a treća je imala izrazite osobine Eskima.
Doktor je bio više nego zbunjen pa je umjesto uobičajenog izvještaja napisao samo nekoliko riječi: „Kako su Europljani i Eskimi dospjeli u Kinu prije nekih trideset hiljada godina? Čime?!…“
Od 1913. godine, pa do danas, nitko nije uspio odgovoriti na ova zanimljiva pitanja.
Godine 1959. godine, kineski profesor dr Chou Ming Chen, pronalazi u pustinji Gobi savršen otisak jednog rebrastog džona, čija je starost procijenjena na -milion godina!
I jedan metalni pojas iz grobnice kineskog generala Zhou-Chua (265. – 316. g.n.e.) predstavlja ništa manju misteriju. Detaljnom analizom je utvrđeno da je pojas načinjen od 10 posto bakra, pet posto mangana i 85 posto aluminija! Međutim kako je u svijetu poznato, aluminij je prvi kemijskom metodom dobio znanstvenik Oersted – 1825. godine.
Znači li to daje elektroliza u staroj Kini bila poznata još prije 17. stoljeća, ili postoji neki drugi način dobijanja aluminija, koji je nepoznat suvremenoj znanosti?!
Ipak, najviše zbunjuje jedna priča zabilježena u mnogim rukopisima drevne Kine. Po njoj je car Qin-Shi (259. – 210. p.n.e) imao neobično ogledalo koje je moglo „osvijetliti kosti i unutrašnje organe ljudskog tijela”! Rendgenski zraci u drevnoj Kini?! Upravo tako! Magično ogledalo je, kao i suvremeni fluoroskop, korišteno isljučivo u medicinske svrhe – za dijagnozu bolesti.
Teng Mu, znanstvenik iz vremena dinastije Sung, vrlo logično sumira mišljenja kineskih učenjaka o univerzalnosti života:
„Koliko bi bilo nerazumno pretpostaviti da osim Zemlje i neba, koje mi možemo vidjeti, ne postoji nijedno drugo nebo i nijedna druga Zemlja!”
Prastari stanovnici azijskog kontinenta izvanredno su poznavali i tajne svemira.
Drevne Vede sasvim su određene u pogledu života na drugim planetama.
Učenjaci iz raznih krajeva svijeta, paleontolozi, arheolozi, egzebiolozi, čak i najpoznatiji konstruktori svemirskih brodova, već godinama proučavaju „Mahabharatu”, najveći herojski ep Indije, pokušavajući proniknuti u njegove tajne poruke. U ljeto 1974. godine, u sovjetskom časopisu „Tehnika malađoži”, objavljen je vrlo zanimljiv osvrt.
,,Folklorna zbivanja i pojmovi” – kaže se u sovjetskom časopisu – “ne privlače pažnju istraživača zbog toga što se često ne mogu identificirati s nečim realnim.“
Takvi su, na primjer, opisi vimana, letećih strojeva bića s drugih planeta, detaljno opisani u tim drevnim spisima, o kojima se nešto ozbiljnije počelo razmišljati tek pri pojavi prvih aviona.
Za neke znanstvenike vimane predstavljaju dokaz o visokom stupnju razvoja starih naroda koji su gospodarili nebom, za druge je to zapis posjećivanja inteligentnih bića iz svemira u obliku paleokontakta, a za ostale je to samo mit. Veliki junački ep Ramajana koji sadrži oko 24 tisuće dvostiha od po 32 sloga podijeljenih u sedam knjiga, donosi vrlo detaljne opise vimana – ‘nebeskih kočija’ ili letjelica čije pogonske motore pokreće neka bijelo-žućkasta tekućina, vjerojatno neka vrsta benzina ili živa.
Veličina vimana bila je impozantna. U Ramajani i Drona-Parvatyju – sedmoj knjizi velikog junačkog vedskog epskog spjeva Mahabharate – vimana je opisana kao leteći stroj kupolasta oblika velik poput kuće. Vimana je imala dvije etaže, prozore i kupolu sa šiljkom koji je vjerojatno bio antena. Vimane su mogle letjeti odozdo prema gore i odozgo prema dolje te naprijed i natrag, ovisno o položaju mlaznog motora koji je proizvodio snažan “pogonski vjetar”. Prema njihovu izgledu bili su, kako stoji u vedskom spisu Natya-Sastra, izgrađeni brojni kupolasti hramovi na tlu Indije.
Te su pretpovijesne letjelice, koje se u Mahabharati spominju četrdesetak puta, imale zavidne manevarske mogućnosti. Mogle su letjeti na velikim visinama te u kratkom vremenu prevaljivati ogromne udaljenosti, ali po potrebi i mirovati u zraku. Vimane su u letu sjajile poput sunca, a pri polijetanju i slijetanju stvarale su strašnu tutnjavu.
One su mogle letjeti “brzinom vjetra”, a neke i “brzinom uma”. U letu na većoj visini ispuštale su “melodičan zvuk” i “pravile su glasnu buku u vrijeme odmora”. Prilikom kretanja vimana po tlu njihovi su kotači ostavljali tragove. Čuvale su se u posebno građenim prostranim građevinama (hangarima) zvanim na sanskrtu Vimana Griha.
Upravljanje vimanama bilo je vrlo složeno i zahtijevalo je veliko znanje i umijeće koje se stjecalo dugotrajnom obukom. Vimana je, upravljana vještim rukama pilota, mogla putovati na manjim visinama “slijedeći trag ptica”, nebeskim svodom “visoko iznad oblaka”, ali i na znatno većim visinama po “stazama kojima su putovali polubogovi”. S njih su se golema oceanska prostranstva doimala kao “maleni bazenčići ispunjeni vodom”. S tih visina moglo se iz vimana vidjeti kopno oko oceana te ušća velikih rijeka koje se u njih ulijevaju.
U velikom junačkom spjevu Ramayani zapisano je o letu vimana sljedeće: Na Raminu zapovijed podigla se veličanstvena nebeska kočija uz strahovitu tutnjavu prema ogromnom oblaku…
A na jednom drugom mjestu u tom spjevu piše: Bhima je letio svojom vimanom na nekoj golemoj zraci koja je sjajila Poput sunca i stvarala je buku poput strašne grmljavine za oluje.
Ovi živopisni drevni opisi leta vimana neodoljivo podsjećaju svakoga tko ih pažljivo pročita na danas svima dobro poznat fascinantan prizor uzleta i leta neke suvremene mlazne ili raketne letjelice.
U široj javnosti manje poznatom vedskom spisu Sabha-Paryanu opisuju se, uz vimane, i ogromni sjajni “leteći gradovi” koji lakoćom lebde nebom. Sjajili su poput srebra, a u njima je bilo mnogo hrane, vode, raznovrsnih pića i svih ostalih životnih potrepština te različitog obrambenog oružja velike razorne moći. U njih se moglo smjestiti i do tisuću osoba. I u Mahabharati se također nalaze slični opisi “letećih gradova” koji su se sami mogli pokretati i podizati visoko u nebo te spuštati na zemlju. Na njima su bila ogromna vrata kroz koja su mogle ulijetati i izlijetati manje letjelice (vimane).
Vrlo plastičan i danas svakome posve razumljiv opis asurskog “letećeg grada” iz Mahabharate, koji veoma podsjeća na neke suvremene opise ogromnih NLO-a, glasi: A na povratku preda mnom se stvori predivan grad koji sebe sama pokreće. Blještav i sjajan poput vatre i sunca, prepun dobara raznolikih, prepun sreće, bez tuge i bolesti Lebdeći grad, sjajan i blistav poput sunca, kretao se uvijek u željenom smjeru. Uspješno se branio zahvaljujući darovima od sinova Ditinih dobivenim. Čas je nestajao u njedrima Zemljinim, čas se skrivao u daljinama nebeskim, čas je dolazio postrance, čas bi nestajao u vodu uronjen. Najzad ga strijele moje željezne i oštre razbiše u komadiće, i ruševine tog grada asurskog na zemlju popadaše.
Iz ovog i njemu sličnih živopisnih opisa u starodrevnim vedskim tekstovima nije teško zaključiti da se u njima očito opisuju arhaičnim jezikom i stilom ogromne orbitalne svemirske stanice ili vrlo veliki matični brodovi nekih tehnički vrlo naprednih civilizacija. Oni bi, orbitirajući oko Zemlje, nestajali iz vidokruga iza horizonta da bi se nakon nekog vremena opet izdigli iznad horizonta te opet postali vidljivi, što je arhaičnim stilom vrlo uspješno opisao autor tih stihova.
Gotovo identičan slučaj je i sa spominjanjem brahmastre, nebeskog oružja, koje znanstvenici nisu mogli, a ni htjeli, shvatiti sve do polovine ovog stoljeća.
Vjerovatno je prvu paralelu između tog čudesnog oružja i atomske bombe, povukao profesor Openheimmer, kada je, poražen njenim djelovanjem, naglas čitao odlomke iz indijskog epa „Mahabharate” o; „…svjetlosti koja je tisućama puta jača od Sunca”.
Prema nekim arheološkim nalazima, pretpostavlja se, da naši preci nisu ratovali isključivo – mačevima, kopljima i strijelama.
Zašto su, na primjer, ruševine glavnog grada Hetske države, Hattusasa, istopljene u većoj mjeri nego što je to slučaj sa požarima?! Zašto na granitnim zidovima irskih tvrđava Dundalk i Ekos, postoje tragovi neobično jakog topljenja? !
Mark Twain je, putujući 1867. godine po Bliskom i Srednjim istoku, opisao ruševine Babilonske kule:
„Bilo je osam kula, od kojih dvije danas stoje – ogromne građevine od opeka, presječene napola od potresa, spaljene i do pola istopljene munjama razgnjevljenog boga…“
Babilonskom kulom obično se naziva babilonski zikurat, ogromna sedmokatna građevina s opsegom temelja od oko 360 i visinom od 90 metara. Ostaci zikurata raskopani su tek pred Prvi svjetski rat. Mark Twain je očito imao u vidu ruševine kupole hrama u Borsipi, nekoliko kilometara od Babilona. Te ruševine su istopljene ne samo izvana nego i iznutra.
Areheolog i istraživač drevnih kultura E. Seron. zabilježio je u svoj dnevnik:
„Ne može se naći objašnjenje za tako ogromnu temperaturu, koja je ne samo usijala, nego i istopila stotine pečenih opeka, spalivši čitavu konstrukciju kule, koja se pretvorila u kompaktnu masu sličnu istopljenom staklu…“
Prije nekoliko godina, u Indiji je pronađen jedan radioaktivni kostur, čija je radioaktivnost bila deset puta veća od normalne razine. Nije li to još jedan pokazatelj da su sanskritski tekstovi o nuklearnom ratu u prapovijesti možda istiniti?!
Površina pustinje Gobi, nedaleko od jezera Lob – Nor, prekrivena je staklastim pijeskom koji je nastao nakon nedavnih nuklearnih pokusa u Kini. Ali, ta ista pustinja ima izvjesna područja sa sličnim staklastim pijeskom, koji tu leži već tisućama godina.
Što je to toliko moćno i zagonetno prouzrokovalo tako paklenu vrućinu, koja je u prapovijesno doba istopila pustinjski pijesak?
Uzrok topljenja ostao je do današnjeg dana zagonetan. Da li se on može naći u legendama drevnih azijskih naroda?
Definitivno najinteresantnije i najopširnije informacije o letjelicama i nuklearnom oružju nalaze se u drevnim vedskim spisima i epovima.
U njima je među ostalim opisano kako su se za lansiranja i za obranu od tog drevnog nuklearnog oružja koristile mantre ili posebno izgovorene riječi moći koje su djelovale na suptilnijoj razini.
Brahmastra se mogla precizno usmjeriti na željeni cilj bez velikih popratnih posljedica za okolinu. Također se mantrama mogla i opozvati. Umijeće vojne vještine i korištenje mantri u njene svrhe je opisano u tisućama godina staroj Dhanur Vedi.
Evo kako „Mahabharata” opisuje čudesno oružje „brahmastru“:
„Tada Rama pusti strijelu neobranjive moći,
Užasnu, smrtonosnu…
I ta dalekometna strijela
Zapalila je moćnog rakšasu
I kočije sa konjskom zapregom,
Potpuno zahvaćene plamenom.
Raspadaše se na pet prirodnih elemenata…
Njegove kosti, meso i krv ne izdržaše.
Spalilo ih je oružje.. .
Ni pepeo ne ostade od njih…“
U tekstu su korišteni i neki dijelovi iz knjige istraživača Ahmeda Bosnića „Dan kada su učenjaci umirali“
Stock images by DepositPhotos.
