Foto: pexels.com

Ako ste odrasli u toksičnom kućanstvu, onda je način na koji ste doživjeli stvarnost potpuno drugačija od one kako su je vaši roditelji vidjeli. Vaša obitelj iskrivila je vašu stvarnost i vaše stavove, a to uzrokuje da ne vjerujete u vlastite emocije i misli. To zvuči prilično tužno, ali postoji nešto što možete učiniti kako bi preuzeli kontrolu nad svojim životom.

atma.hr – 78




Kada osoba potječe iz toksične obitelji, to može promijeniti njenu percepciju svijeta – i to obično ne na bolje.

Ako ste odrasli u disfunkcionalnom kućanstvu, onda ste se morali suočiti s teškim vremenima. Donošenje odluke da prestanete razgovarati s njima u potpunosti ili čak učenje kako zaštititi sebe s nekim jakim emocionalnim granicama, jedna je od najtežih stvari koje ćete ikada učiniti.

Ali, to je nevjerojatno važan dio građenja vašeg života u nešto zdravije i pozitivnije. Ako ste već napravili taj korak, čestitamo. To je teško. No, težak posao nije gotov. Vaša toksična obitelj je učinila štetu koja se ne može popraviti jednostavnim prekidom komunikacije i preseljenjem u neku drugu državu.

Nosite to na ramenima u obliku mentalnih i emocionalnih problema. Ne govorimo da svaka osoba koja je odrasla u takvom okruženju pati od iscrpljujućih mentalnih ili emocionalnih problema. Međutim, provedena istraživanja otkrila su da osobe koje su imale teško djetinjstvo uglavnom imaju psihološke posljedice.

Jedna studija dr. Giovanni A. Saluma potvrdila je da djeca koja dolaze iz disfunkcionalnih obitelji imaju veće šanse da pate od mentalnih zdravstvenih problema. Studija je otkrila da ti problemi obično uzrokuju internalizaciju ili eksternalizaciju sukoba koje su doživjeli u djetinjstvu.

Dakle, ako ste odrasli u disfunkcionalnom kućanstvu s toksičnom obitelji, možda ste pokušali potisnuti puno ljutnje ili zamjeranja – čak i tugu. To može dovesti do višestrukih mentalnih i emocionalnih problema, kao što su ovi navedeni u nastavku. Znajte da niste sami, ako vam bilo koji od ovih problema zvuči poznato:

atma.hr – 39

1. Anksioznost

Ne bi trebalo biti iznenađenje da je anksioznost jedan od najčešćih mentalnih problema. Međutim, oni koji su odrasli u toksičnom okruženju imaju iskustva s anksioznim poremećajem na kompletno drugačiji način.

Studija Sveučilišta Ben-Gurion u Izraelu otkrila je  da „znatno veći” postotak odraslih osoba s generaliziranim anksioznim poremećajem dolazi iz obitelji iz disfunkcionalnih kućanstava.

Možda niste smjeli ići na društvena događanja ili se družiti s prijateljima. Ili možda niste bili u mogućnosti doživjeti stvari koje bi dijete trebalo, što je doprinijelo vašim strahovima u mladoj dobi.

Susan Forward je autor knjige „Toksični roditelji“, u kojoj piše:

„Djeca koju se ne potiče da istražuju, pokušavaju, riskiraju neuspjeh, često se osjećaju bespomoćno i neadekvatno. Pretjerano kontrolirani od anksioznih roditelja prema kojima osjećaju strahopoštovanje, ta djeca često postaju tjeskobna i bojažljiva.”

atma.hr – 75




2. Komunikacija i interakcija s drugima je teška

Bilo da je to fizički, kao zagrljaj ili je emocionalno, poput odnosa – ako ste došli iz toksične obitelji, gotovo je nemoguće dopustiti drugim ljudima da vam se približe. I nije da ne želite tu vrstu veze, već je vjerovati nekome da vas neće povrijediti – rizik koji niste spremni preuzeti.

Djeca koja su odrasla skrivajući se od svojih prijatelja, jer su se bojala pokazati svijetu krajnje disfunkcije koje se nalaze u njihovoj kući, pretvore se u odrasle osobe koje nisu u stanju formirati zdrave odnose.

Oni nikada nisu naučili kako razgovarati o svojim problemima, a ako su ikada spomenuli svoje roditelje, vjerojatno je slijedilo ismijavanje. Međutim, događa se i suprotno. To se događa zbog emocionalne neravnoteže koja se stvara u mladoj dobi kada su okruženi „nepredvidljivom ljubavi.”

Ako je dobivanje odobrenja od roditelja bilo u najboljem slučaju spontano, onda su velike šanse da ga trenutno pokušavate pronaći u svakom prijateljstvu i vezi. Približavate se drugima previše brzo, jer to je ultimativna postava za trajni slom i krah.

Psihološke studije sa Ženskog Sveučilišta Teksas glasi:

„Odrasle osobe koje su odrasle u disfunkcionalnim obiteljima često imaju poteškoće u formiranju i održavanju odnosa, imaju nisku razinu pozitivnog samopoštovanja i povjerenja u druge; boje se gubitka kontrole, te poriču svoje osjećaje i stvarnost.”

atma.hr – 78




Još jedan isječak glasi:

„Većina odrasle djece toksičnih roditelja odrasta s osjećajem ogromne zbunjenosti o tome što ljubav znači i kako bi se ona trebala osjećati. Njihovi roditelji su im učinili puno ružnih stvari u ime ljubavi.

Oni su shvatili ljubav kao nešto kaotično, dramatično, zbunjujuće i bolno – nešto zbog čega moraju  odustati od svojih snova i želja. Očito, to nije ono o čemu se radi u ljubavi. Ljubav vas ne slama, ne izbacuje vas iz ravnoteže niti stvara osjećaj mržnje prema sebi … Prava ljubav stvara osjećaj topline, zadovoljstva, sigurnosti, stabilnosti i unutarnjeg mira.”

banner za knjige divan zivot

3. Manipulacija i narcisoidno zlostavljanje dovodi nas do toga da se pitamo što je stvarno

Ako ste odrasli u toksičnom kućanstvu, onda je način na koji ste doživjeli stvarnost potpuno drugačija od one kako su je vaši roditelji vidjeli.

Jeste li ikada optuženi za nešto što nikada niste učinili i jeste li zatim bili kažnjeni za to, čak i kada su vaši roditelji bili svjesni vaše nevinosti? Je li obiteljski odmor bio obojan nasilnim ispadima i grubim jezikom? Vaša obitelj iskrivila je vašu stvarnost i vaše stavove, a to uzrokuje da ne vjerujete u vlastite emocije i misli.

Informativni izvještaj Ženskog Sveučilišta u Teksasu glasi: „U većini disfunkcionalnih obitelji djeca imaju tendenciju da nauče sumnjati u vlastitu intuiciju i emocionalne reakcije.”

To je manipulacija. To je kada netko svjesno pokušava zbuniti drugu osobu kako bi je kontrolirala. Ako ste došli iz toksične obitelji, onda sigurno možete to shvatiti.

Bilo da je to dovelo do toga da sumnjate u ljubav vašeg partnera ili da preispitujete postojanje nestale šalice za kavu koja nikada nije postojala, takvo ponašanje može dovesti do stanja nevjerovanja u vlastite osjećaje i misli, svakog dana vašeg života.

Sve to zvuči prilično tužno, ali postoji nešto što možete učiniti kako bi preuzeli kontrolu nad svojim životom. Savršenstvo ne postoji i vaš život nikada neće biti jednostavan. Ali stvari ipak postaju bolje s vremenom.

Samo moramo prepoznati sve načine  na koje smo bili povrijeđeni i dopustiti sebi da započnemo proces ozdravljenja.

ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić

3 KOMENTARA

  1. Moram ostaviti komentar na ovaj clanak. Pa neka se ljuti ko god hoce. Ja poticem iz strasno defektne obitelji i mogu vam reci da je istina da imamo traume, ali da one ne uticu u komunikaciji sa drugima i povjerenjem u ljude. Sta vise mnogo bolje i vise cjenimo ljubav nego ljudi koji su odrasli u tzv. normalnim obiteljima. I mogu sa sigurnoscu tvrditi da smo puno bolji ljudi koji vise cjene ljude i ljubav nego ovi iz tzv. normalnih obitelji. Zudimo za ljubavlju i to ne znaci da smo defektni i da su nam osjecaji poremeceni kao kod ovih sto su sve to imali u zivotu. Jer mogu ljudi biti losi i zli i aksiozni, poremeceni i sve ostalo i iz sasvim normalnih obitelji. Nema to nikakve veze sa obitelji gdje su odrasli vec sa jacinom ljudskog duha. Imali smo losije djetinstvo ali smo izrasli u bolje i odlucnije ljude nego ovi iz normalnih obitelji

    • Pozdrav, Seade.
      I ja potičem iz disfunkcionalne porodice, u kojoj Bogu hvala nije bilo nasilja, ta porodica je smatrana izuzetno normalnom i funkcionalnom i naravno, i oni su sami sebe smatrali verovatno savršenim roditeljima. Disfunkcija nije mogla da se vidi spolja, jer ljudi površno gledaju na stvari: oba roditelja rade, imaju krov nad glavom, dete, svi su obučeni kako dolikuje, kulturni itd. A iza zidova – oboje su bili pravi kontrol-frikovi sa rigidnim stavovima i principima. Jedan roditelj dominantan, prefinjeni manipulator, sujetan i iskompleksiran, bez sposobnosti za konstruktivnu komunikaciju posebno u delu gde se treba osvrnuti na sebe i preispitati svoje stavove i rekcije. Kako je u tekstu i opisano – ni onaj slabiji roditelj ni ja kao dete često nismo verovali sami sebi kada je u pitanju i intuicija, i vlastite emocije. Opet, taj slabiji roditelj je bio intelektualno jači, ali je jednostavno bio slab da se odupre onome što smo oboje intuitivno osećali, ali nismo bili sigurni da smo u pravu.
      Da skratim – oba roditelja su poremetila mnogo toga od čega sam se lečio godinama, samostalno, preispitujući sve što se dalo preispitati, a taj proces je počeo tek kada sam otišao od njih i počeo život sa partnerkom koja je potpuno različito gajena od mene, sa roditeljima koji su bili dijametralno suprotni mojima. Tek tada sam shvatio da postoji i druga, daleko lepša strana života i počeo vlastito čišćenje svog tog nagomilanog smeća koje sam sa sobom i u sebi nosio decenijama, i prosipao ga okolo po drugima na isti način na koji je to činio i onaj moj dominantni roditelj. Upropastili su ogroman deo, decenije mog života, ali na prefinjeni način koji se spolja teško primećuje.
      Moja preporuka Vama lično, da preispitate sopstvene želje, težnje i ponašanja je da pročitate knjigu “Buđenje”, autor je Antoni De Melo. Takođe, knjiga pomenuta u tekstu od Suzan Forvard “Otrovni roditelji” je odlična. Verujte mi na reč – možete se silno iznenaditi i otkriti da je Vaš život ustvari samo reakcija na disfunkcionalnost Vaše porodice, i da možda uopšte nije autentičan. Pokušajte, pa proverite… i sam sam bio zaprepašćen.
      Pozdrav, svako dobro!

      • Pozdrav Petre
        Hvala ti na uputi. Procitao vidio i sve je to uredu. Ali ja ne pricam o tome vec o filozofiji i teroriji ovog clanka. U praksi je to potpuno drugacije jer iz mog iskustva a mogu ti reci da ga imam dosta( ne hvalim se vec je tako) bio sa dosta zena u vezi( ne mrzim zene sta vise volim ih) svaka od njih ako hoce biti iskrena zna sta je dobila od mene u tim veza( mnoge lazu da bi sebe opravdale) . Vecina njih je bila iz jako lijepih porodica ali ih to nije sprecavalo da budu nadmene zle lose prema meni. Ne znaju da cjene ljubav i covjeka( jer sve zene danas furaju feminizam) jake i skolovane zene gdje im je muskarac igracka za izivljavanje, ponizavanje i vreca za istresanje svojih konpleksa, bez potrebe da uzvrate ljubav jer im ne treba. Vole sebe pare i feminizam. Hvala Bogu pa je napredovala tehnologija pa im muskarci vise ne trebaju da ih oplode da imaju sex svakako im ne treba ljubav jer je to zadnja stvar sto zele. Ali sve se u zivotu vrati kako dajes i ja nisam zabrinut za sebe a pogotovo za njih. I zadnja stvar koju zelim da pitam sve zene: koja je razlika izmedju feminizma i sovinizma? Molim da mi se odgovori na ovo pitanje. Hvala u svakom slucaju. Ja znam ko sam i sto sam i sta mogu da dam. To sto ne cjene one su na gubitku. Svako dobro ti zelim Petar