Tihi bijes: Kako potisnuta agresija oblikuje naše ponašanje

Potisnuta agresija ne nestaje – ona mijenja oblik. Umjesto izravnog izražavanja ljutnje, može se manifestirati kroz pasivno-agresivno ponašanje, kroničnu napetost ili čak somatske simptome poput glavobolja i probavnih tegoba. Dugoročno, ovakav obrazac može dovesti do unutarnjeg konflikta i narušiti emocionalnu ravnotežu.

Ana je oduvijek bila smirena i staložena osoba, izbjegavala je sukobe i uvijek se trudila udovoljiti drugima. No, posljednjih mjeseci primjećuje česte glavobolje, nesanicu i neobjašnjiv umor. Osim toga, sve češće se osjeća razdražljivo, ali umjesto da izrazi ljutnju, ona se povlači u sebe. Anin obrazac ponašanja može biti znak potisnute agresije – dakle, emocije koju Ana ne izražava svjesno, nego je njezino tijelo manifestira kroz različitu simptomatologiju, tjelesnu i psihološku.

Tema potisnute agresije intrigira me jer otvara složena pitanja o načinu na koji ljudi obrađuju i izražavaju emocije u društveno prihvatljivim okvirima. U svom radu često vidim kako potisnuta agresija može dovesti do anksioznosti, pasivno-agresivnog ponašanja ili čak fizičkih simptoma, a istovremeno ostaje neprepoznata jer nije otvoreno ispoljena.

Zanima me kako društvene norme, odgoj i osobne granice oblikuju naš odnos prema vlastitoj agresiji te na koje načine možemo naučiti zdravije je kanalizirati umjesto da je potiskujemo. Stoga donosim neka moja razmišljanja o ovoj vrlo prisutnoj temi.

Zašto dolazi do potiskivanja agresije?

Postoji više teorijskih objašnjenja uzroka potiskivanja agresije, pri čemu različiti autori naglašavaju biološke, psihodinamske, socijalne i kognitivne faktore. Prema Freudu, agresija je prirodni dio ljudske psihe, povezan s nagonima koji oblikuju naše ponašanje. Ako se agresija ne izrazi na zdrav način, može se transformirati u pasivnu agresiju, psihosomatske simptome ili autoagresivno ponašanje.

Freud agresiju vidi kao instinktivan nagon koji se potiskuje iz nesvjesnih razloga, dok humanistički pristupi naglašavaju da su društvene norme i potreba za prihvaćanjem ključni faktori u njenom potiskivanju. S druge strane, humanistički pristupi u psihologiji, ističu važnost društvenih normi i potrebe za prihvaćanjem.

Kognitivno-bihevioralne teorije sugeriraju da je potiskivanje agresije rezultat naučenih obrazaca ponašanja, dok neuroznanstvena istraživanja pokazuju da dugotrajna inhibicija ljutnje može imati posljedice na neurološke i fiziološke procese u tijelu.

Stoga bismo mogli zaključiti da je potiskivanje agresije rezultat kompleksne interakcije bioloških, psiholoških i socijalnih faktora i da sve ove perspektive ukazuju na važnost zdravog izražavanja agresije kako bi se izbjegle negativne posljedice po pojedinca.

Društveni pritisci i psihološki mehanizmi

Potisnuta agresija ne nestaje – ona mijenja oblik. Umjesto izravnog izražavanja ljutnje, može se manifestirati kroz pasivno-agresivno ponašanje, kroničnu napetost ili čak somatske simptome poput glavobolja i probavnih tegoba. Dugoročno, ovakav obrazac može dovesti do unutarnjeg konflikta i narušiti emocionalnu ravnotežu.

Društvene norme i individualni psihološki mehanizmi često oblikuju naš odnos prema ljutnji i agresiji. Umjesto da ih doživljavamo kao prirodne emocije koje imaju svoju svrhu, mnogi ljudi ih potiskuju kako bi zadržali prihvaćenost u društvu ili izbjegli neugodne posljedice. No, što sve doprinosi tom potiskivanju?

• Kulturne norme obeshrabruju otvoreno izražavanje ljutnje, posebno kod žena, koje se često uče da budu “nježne” i “pristojne”.
• Strah od posljedica– Ljudi koji su doživjeli kritiku, odbacivanje ili kaznu zbog izražavanja ljutnje mogu naučiti potiskivati agresivne impulse.
• Nesvjesni obrambeni mehanizmi– Freud je smatrao da psiha koristi potiskivanje kako bi izbjegla neugodne emocije, no one se zatim manifestiraju kroz simptome ili preusmjeravanje agresije.
• Perfekcionizam i osjećaj krivnje– Osobe koje vjeruju da “ne smiju” osjećati ljutnju često je potiskuju kako bi održale sliku savršenstva.
• Traumatska iskustva– Ako je ljutnja u prošlosti bila povezana s nasiljem ili odbačenošću, osoba može razviti nesvjesni obrazac potiskivanja vlastitih agresivnih impulsa.

Kako se manifestira potisnuta agresija?

Prema Freudu, agresija ne nestaje kada se potisne, već se može pojaviti u različitim oblicima:

• Pasivna agresija– Sarkazam, “zaboravljanje” obaveza, kašnjenje, namjerno izazivanje frustracije kod drugih.
• Psihosomatski simptomi– Glavobolje, problemi s probavom, povišen krvni tlak, kronični umor.
• Eksplozivni ispadi– Nakon duljeg potiskivanja, ljutnja može iznenada eskalirati u snažan bijes.
• Auto-agresija– Samokritika, samo-sabotaža, destruktivna ponašanja poput prejedanja, zloupotrebe alkohola ili rizičnog ponašanja.
• Depresija i anksioznost– Freud je vjerovao da potisnuta agresija može prerasti u osjećaj bespomoćnosti i tuge. Istraživanja pokazuju da je potiskivanje emocija često povezano s generaliziranim anksioznim poremećajem (GAP), opsesivno-kompulzivnim poremećajem (OKP) i depresijom. Osobe s GAP-om mogu internalizirati ljutnju kroz stalnu zabrinutost i napetost, dok kod OKP-a potisnuta agresija može rezultirati kompulzivnim ponašanjima kao načinom kontrole unutarnjeg konflikta.
• Problemi u odnosima– Osobe s potisnutom agresijom često imaju teškoće u postavljanju granica i izražavanju svojih potreba, što može dovesti do frustracije i nezadovoljstva u međuljudskim odnosima.

Kako zdravije upravljati agresijom?

Potiskivanje agresije nije dugoročno rješenje – umjesto toga, ključno je naučiti kako je prepoznati i konstruktivno izraziti. Postoji niz strategija koje mogu pomoći u zdravijem upravljanju ljutnjom, smanjenju unutarnje napetosti i sprječavanju negativnih posljedica potisnutih emocija. Evo nekih:

1. Prepoznati ljutnju– Umjesto potiskivanja, važno je osvijestiti vlastite osjećaje i razumjeti što ih pokreće.
2. Naučiti asertivno izražavanje– Izreći što nam smeta na konstruktivan način, bez napadanja ili pasivne agresije. Na primjer, ako vas kolega na poslu često prekida dok govorite, umjesto da se povučete ili kasnije osjećate frustrirano, možete reći: “Primijetila sam da me često prekidaš dok govorim. Voljela bih završiti misao jer mi je važno da se i moj glas čuje.” Ovakav način izražavanja jasno komunicira granice bez napadanja druge osobe.
3. Tjelesna aktivnost– Fizička aktivnost pomaže u izbacivanju potisnutog bijesa.
4. Pisanje dnevnika emocija– Praćenje vlastitih reakcija pomaže u boljem razumijevanju uzoraka potiskivanja.
5. Tehnike relaksacije– Meditacija, duboko disanje i progresivna mišićna relaksacija mogu smanjiti napetost povezanu s potisnutom agresijom.
6. Rad na sebi i psihoterapija– Psihoterapija pruža siguran prostor za istraživanje potisnutih emocija i njihovog utjecaja na svakodnevni život. Kroz rad na sebi, osoba može razviti zdravije obrasce izražavanja ljutnje, povećati emocionalnu otpornost i smanjiti stres povezan s dugotrajnim potiskivanjem agresije. Uz stručnu podršku, moguće je prepoznati nesvjesne obrasce ponašanja i zamijeniti ih konstruktivnijim načinima suočavanja s frustracijom.

Promjena počinje od nas, ali ne završava tu

Potisnuta agresija nije slabost, već naučeni obrazac koji se može promijeniti. Ključ je u razumijevanju vlastitih emocija i pronalaženju zdravih načina njihova izražavanja. Rad na sebi nije samo individualna odgovornost, već i pitanje društvenih normi koje oblikuju način na koji doživljavamo i izražavamo ljutnju.

Kada kultura potiče potiskivanje emocija, osobito kod određenih skupina poput žena ili djece, dugoročne posljedice mogu biti štetne za mentalno zdravlje i međuljudske odnose. Stoga je važno ne samo mijenjati vlastite obrasce ponašanja, već i poticati otvoreniji dijalog o emocijama u obitelji, obrazovanju i radnom okruženju.

Zdravije izražavanje ljutnje nije samo individualni cilj, već i ključan korak prema emocionalno svjesnijem i uravnoteženijem društvu.

piše: MSc. Mirella RASIC PAOLINI, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje/focusin-holisticlifestyle