Ako je teorija kemijske neravnoteže kod mentalnih poremećaja velika laž i ako ne postoje poznati neurotransmiterski disbalansi koje bi psihijatrijski lijekovi mogli ispraviti, što onda psihijatrijski lijekovi rade mozgu i umu?
Jednostavna priča koja je osvojila svijet
Kada bi trebalo ukratko opisati kako je zapadna psihijatrija u drugoj polovici 20. stoljeća stekla legitimitet i masovno povjerenje, često bi se mogla svesti na jednu rečenicu: mentalne bolesti uzrokovane su kemijskom neravnotežom u mozgu, a lijekovi je ispravljaju.
Taj narativ bio je privlačan jer je ponudio jednostavno objašnjenje za složenu patnju. Ako je depresija rezultat manjka serotonina, onda je rješenje tableta koja ga povećava. Ako je psihoza višak dopamina, lijek koji ga smanjuje vraća ravnotežu. Priča je bila laka za razumjeti, laka za oglašavanje i laka za prihvatiti.
Ali koliko je u toj priči bilo znanstvene istine, a koliko propagande i interesa? U ovom tekstu istražujemo kako je ideja o “kemijskoj neravnoteži” nastala, zašto je postala dominantna i kako je uspjela oblikovati percepciju milijuna ljudi – unatoč tome što su brojni stručnjaci godinama upozoravali da ona počiva na klimavim temeljima.
Psihijatrija krajem 19. stoljeća: potraga za ugledom
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće psihijatrija je imala znatno slabiji status od ostalih medicinskih grana. Dok su kirurzi i internisti bilježili otkrića koja su spašavala živote – od antiseptika do transfuzija – psihijatrija nije imala standardizirane ni učinkovite metode liječenja.
Njemački psihijatar Emil Kraepelin ponudio je novu paradigmu. Tvrdio je da su poremećaji poput depresije, anksioznosti ili shizofrenije rezultat fizičkih promjena u mozgu. Njegova teorija uklopila se u tada dominantni materijalizam – pogled da je stvarnost u osnovi materijalna, a da je um nusprodukt moždanih procesa.
Takvo usklađivanje s duhom vremena donijelo je psihijatriji novi ugled. Kraepelin se ubrzo prozvao ocem moderne psihijatrije, a njegova teza otvorila je vrata valovima eksperimentalnih tretmana koji su često zvučali revolucionarno, ali su u praksi bili brutalni.
Rane intervencije: kada je tijelo bilo “bojno polje”
Dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća donijele su seriju pokušaja liječenja mentalnih bolesti putem zahvata na tijelu. U nekim se ustanovama kirurški uklanjalo krajnike, zube pa i dijelove crijeva ili slezenu, vjerujući da će to smanjiti simptome. Drugi su pokušavali izazvati konvulzije ubrizgavanjem plinova ili kemikalija.
Primjenjivala se i terapija malarijom – pacijenti su se namjerno izlagali zarazi u nadi da će visoka temperatura uništiti zamišljeni uzročnik mentalne bolesti. Ishodi su bili nepredvidivi i često kobni.
Tridesetih godina uvedena je inzulinska šok terapija, koja je izazivala napadaje i kome. Pacijenti su nakon zahvata ponekad djelovali mirniji, ali uz cijenu gubitka pamćenja, neuroloških oštećenja pa i smrti.
Četrdesetih je svijet upoznao lobotomiju – odstranjivanje dijelova mozga – i elektrokonvulzivnu terapiju (ECT), u kojoj se električni udari koristili za izazivanje napadaja u svrhu “liječenja”. Sve te metode imale su zajedničku ideju: mentalni poremećaj mora imati fizičku osnovu, a rješenje je zahvat na tijelu.
Psihofarmakološka revolucija 1950-ih
Nakon desetljeća brutalnih metoda, psihijatrija je ušla u krizu. Ostatak medicine bilježio je stvarne trijumfe – antibiotike, inzulin, transplantacije – dok je psihijatrija i dalje tražila svoje uporište.
Pedestih godina dogodio se preokret. Otkriveni su prvi lijekovi koji su snažno djelovali na živčani sustav. Klorpromazin (Thorazine), isprva istraživan kao antimalarik, pokazao se moćnim sedativom. Ubrzo su slijedili anksiolitici i antidepresivi, često otkriveni slučajno dok se istraživali drugi lijekovi.
Reakcija struke bila je euforična. Govorilo se o “psihofarmakološkoj revoluciji”. Konferencije o novim lijekovima imale su atmosferu religijskih obnova, a udžbenici su odjednom prepuni poglavlja o lijekovima koji su obećavali transformaciju psihijatrije.
Od bolnica do masovne upotrebe
Farmaceutske tvrtke brzo su shvatile potencijal. Lijekovi se nisu morali prodavati samo pacijentima u institucijama – mogli su postati masovno tržište.
Godine 1955. Miltown (meprobamat) postao je popularno sredstvo za smirenje i izazvao je potražnju toliku da tvornice nisu stizale proizvoditi. Nedugo zatim pojavio se Valium, koji je desetljećima bio najprodavaniji lijek na Zapadu. Oglašavao se posebno ženama pa je ušao i u popularnu kulturu kao “Mother’s Little Helper”.
Psihijatrija je odjednom dobila status medicine koja, baš kao i druge grane, ima svoje “tablete protiv bolesti”. No, ubrzo su se počele gomilati priče o ovisnosti, teškim simptomima odvikavanja i nuspojavama koje su često bile gore od početnih tegoba.
Antipsihijatrijski pokret i gubitak povjerenja
Sedamdesetih godina pojavljuje se antipsihijatrijski pokret. Kritičari, među kojima i psihijatar Thomas Szasz, tvrdili su da se dijagnoze i lijekovi koriste za društvenu kontrolu, a ne za istinsko liječenje. Bivši pacijenti svjedočili su o “neizrecivoj boli” i osjećaju da ih lijekovi pretvaraju u “emocionalne zombije”.
Kulturni odjek bio je snažan. Knjige, javne istrage i film “Let iznad kukavičjeg gnijezda” oblikovali su sliku psihijatrije kao represivne i nasilne institucije.
Povjerenje javnosti bilo je ozbiljno poljuljano. Čak je i tadašnji direktor Američke psihijatrijske udruge priznao da je profesija “pod opsadom”.
Rađanje nove retorike: “kemijska neravnoteža”
Kako spasiti ugled struke i profit industrije? Odgovor je došao u obliku nove retorike. Znanstvenici i farmaceutske kompanije počeli su isticati da mentalne bolesti nastaju zbog neravnoteže neurotransmitera, a da lijekovi tu neravnotežu ispravljaju.
Prva formuliranja dolazila su 1960-ih, kada je istraživač Joseph Schildkraut predložio da bi depresija mogla biti povezana s manjkom određenih kemikalija u mozgu. On je sam upozoravao da je to pojednostavljenje, no industrija je brzo prigrlila teoriju. U medijima i oglašavanju više se nije govorilo o hipotezi nego o činjeničnom objašnjenju.
Tako je rođena priča koja će obilježiti naredna desetljeća: ako osjećate depresiju, imate manjak serotonina; ako imate psihozu, u pitanju je višak dopamina. A rješenje je tableta koja vraća ravnotežu.
Marketinški trijumf 1980-ih i 1990-ih
Osamdesetih godina stvara se moćna koalicija: farmaceutske tvrtke, vodeći akademski psihijatri, državne institucije i udruge pacijenata. Cilj im je bio uvjeriti javnost da su mentalni poremećaji “bolesti mozga” – baš kao što su upala pluća ili dijabetes bolesti tijela.
Poseban fokus bio je na depresiji, jer ju je velik dio populacije iskusio barem jednom. Nacionalne kampanje pozivale su ljude da potraže pomoć i prihvate lijekove, dok su naslovnice časopisa slavile “čudesne pilule” poput Prozaca. Knjige i filmovi dodatno su jačali sliku da se radi o proboju u liječenju.
Rezultat je bio eksplozivan: broj recepata za antidepresive rastao je za stotine postotaka, a farmaceutske kompanije ostvarivale su milijarde dolara prihoda. Psihijatrija je ponovno izgledala kao grana medicine s jasnim, učinkovitim alatima.
Pukotine u priči: kada znanost kaže “nema dokaza”
No, ispod površine počeli su se gomilati problemi. Brojne meta-analize i studije nisu uspjele pronaći dosljedne dokaze da depresiju doista uzrokuje manjak serotonina. Razine neurotransmitera u mozgu prirodno osciliraju, razlikuju se od osobe do osobe i nemaju univerzalni standard “normalne” vrijednosti.
Kritičari su upozoravali da je logika na kojoj se gradila priča zapravo obrnuta: iz učinka lijeka izvlačio se zaključak o uzroku bolesti. To je slično kao kada bismo rekli da glavobolju uzrokuje manjak aspirina, jer aspirin pomaže ublažiti bol.
Unatoč tome, narativ se nastavio širiti. Čak i početkom 21. stoljeća vodeće institucije i mediji često su javnosti objašnjavali da antidepresivi “ispravljaju kemijsku neravnotežu”.
Što zapravo rade psihijatrijski lijekovi?
Nesporno je da psihijatrijski lijekovi mijenjaju iskustvo. Neki pacijenti doživljavaju olakšanje – tjeskoba se smanji, raspoloženje poraste, noći postaju podnošljivije.
Drugima donose neželjene posljedice – ovisnost, emocionalnu tupost, nesanicu, paniku. Učinak je stvaran, ali nije nužno vezan uz “popravak kvara” kojeg je znanost nedvojbeno identificirala.
Zato sve više stručnjaka poziva na pošteniji jezik. Umjesto obećanja da lijekovi “vraćaju ravnotežu”, trebalo bi govoriti da oni mijenjaju stanje i da to nekome može pomoći, a nekome ne. Takva otvorenost vraća povjerenje i daje ljudima pravo da donose informirane odluke.
Između mita i stvarnosti
Priča o “kemijskoj neravnoteži” uči nas koliko snažno riječi i metafore mogu oblikovati naše razumijevanje bolesti i zdravlja. Ono što je počelo kao hipoteza pretvorilo se u globalni slogan, potpomognut interesima industrije i potrebom društva za jednostavnim objašnjenjima.
Danas znamo da ta priča nema empirijsku težinu kakva joj je godinama pripisivana. To ne znači da lijekovi ne mogu pomoći, nego da njihovo djelovanje treba razumjeti nijansirano, bez mitova i slogana.
Kada se oslobodimo lažnih sigurnosti, otvaramo prostor za dublje, humanije shvaćanje mentalnog zdravlja. Umjesto da ljude svodimo na “kvar u kemiji”, možemo ih promatrati u cjelini – kroz tijelo, um, odnose i smisao života. Upravo tu leži izazov, ali i prilika za novo, odgovornije društvo.
Tekst nije medicinski savjet niti zamjena za stručnu dijagnostiku i terapiju. Ako se borite s psihičkim teškoćama, potražite pomoć kvalificiranog stručnjaka.
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
