Kada netko pije, uzima drogu, opsesivno radi ili se gubi u toksičnim odnosima, ne bježi samo od boli. Istodobno ga privlači nešto staro, duboko i nerazriješeno. Dio njega ostao je gladan i sada proždire sve što mu se ponudi.
Ovisnost je oblik jezika kojim vaša duša pokušava progovoriti, kada vi to sami ne želite ili ne možete. Ono što odbijamo pogledati u sebi, vraća nam se u oblicima koje ne možemo ignorirati – sve dok ne poslušamo što nam zapravo želi reći.
Ovisnost ne dolazi s namjerom da uništi život – iako to može učiniti ako je ne razumijemo – nego da iz najskrivenijih slojeva nesvjesnog iznese poruku kojoj se svjesni um još nije usudio pogledati u oči.
Psiha nije stroj koji se kvari. Ona je živi, inteligentni sustav. Kada pati, ne pati nasumično.
Čovjek koji je ovisan – bilo o alkoholu, drogama, seksu, perfekcionizmu ili moći – ne “uživa” samo u destruktivnoj navici. On pokušava, često nesvjesno, riješiti problem svoje duše.
Ovisnost nije slabost. Ona je pogrešno usmjereno traganje za cjelovitošću – za nečim svetim, vječnim, izgubljenim.
Ovisnost kao nesvjesni pokušaj iscjeljenja
Mnogi ljudi se nađu iscrpljeni, u boli i zbunjeni, proždrti kompulzijama koje ne razumiju niti ih mogu zaustaviti, dok im okolina ponavlja: “Samo prestani.”
No, reći nekome tko se bori s ovisnošću da “samo prestane” isto je kao reći mu da “samo poleti”. Kompulzija nije izbor. Ona je simptom dublje unutarnje neravnoteže – rascjepa unutar samog bića.
U korijenu ovisnosti često se nalazi sjena – dio osobnosti koji je izgnan iz svijesti. Taj dio nije prihvatljiv egu pa se potiskuje kako bi osoba preživjela. Ali sjena ne nestaje. Ona čeka. Govori kroz snove, ponašanja i patnju.
Kada netko pije, uzima drogu, opsesivno radi ili se gubi u toksičnim odnosima, ne bježi samo od boli.
Istodobno ga privlači nešto staro, duboko i nerazriješeno. Dio njega ostao je gladan i sada proždire sve što mu se ponudi.
Nije stvar u supstanci, nego u onome što ona gasi
Ovisnik ne žudi za supstancom ili ponašanjem, nego za osjećajem koji ono donosi.
Alkoholičar ne žudi za pićem, nego za zaboravom – za tihim gašenjem krivnje, utišavanjem unutarnjeg kritičara i oslobađanjem od nepodnošljive težine vlastitog postojanja.
Ponašanje koje vidimo samo je površina. Ispod njega nalazi se sveto pitanje: Što u tebi vapi da bude viđeno?
Svaka ovisnost može se promatrati kao nesvjesni pokušaj inicijacije – prelaska iz jednog unutarnjeg stanja u drugo, procesa duboke transformacije. Problem je što taj prijelaz u modernom svijetu najčešće nema ni vođenje ni ritual ni smisao. Zato postaje destruktivan.
Drevna glad za “duhom”
Nije slučajno da latinska riječ spiritus znači i “alkohol” i “duh”.
Ovisnik zapravo traži kontakt s božanskim, premda toga nije svjestan. On traži transcendenciju – način da nadvlada patnju ega, makar kroz lažnu iluziju olakšanja.
Zato uklanjanje supstance samo po sebi rijetko donosi istinsko ozdravljenje.
Umjesto lažnog rituala potrebno je ponuditi pravi – onaj koji hrani dušu. Ne nužno kroz religijske dogme, nego kroz proces individuacije – unutarnje putovanje prema cjelovitosti.
Sjena ne nestaje potiskivanjem
Ovisnost je znak da su svjesni i nesvjesni dio ličnosti u sukobu.
Pokušaji kontrole i potiskivanja možda privremeno smire površinu, ali nesvjesno uvijek pronađe način da se izrazi – u simptomima, snovima, ponašanjima… i u ovisnosti.
Osoba koja se bori s ovisnošću često u sebi nosi ogromnu količinu neprepoznate energije.
Ta energija, ako je odbačena i posramljena, okreće se protiv nje. Zato put prema iscjeljenju ne vodi kroz rat protiv sjene, nego kroz dijalog s njom – razumijevanje što želi, čega se boji i što zna.
Iscjeljenje nije “postati bolji”
Pravo iscjeljenje nije postati “jači” ili “čistiji”, nego postati cjelovit. Cjelovitost uključuje i ono što je bilo slomljeno, potisnuto ili odbačeno.
Kad netko kaže da ne može prestati piti, pitanje nije “Zašto si slab?” nego “Koju ti moć donosi to piće? Koji dio tebe se osjeća viđenim tek kad ga ušutkaš?”
Ovisnost je karta – ona pokazuje gdje je rana. Rana pokazuje gdje je priča. A priča otkriva nedovršeni zadatak duše.
Ovisnost kao mitološko putovanje
Nesvjesno nije samo osobno, ono je i arhetipsko. U njemu žive drevni obrasci pada, potrage i ponovnog rađanja. Ovisnik nesvjesno proživljava mitološku priču – gubi se u podzemlju, tražeći svjetlo.
U prošlosti bi osoba koja prolazi kroz takvu krizu bila dovedena pred šamana, svećenika ili ritual prijelaza. Danas je najčešće ostavljena sama, sramom i osudom. To je tragedija, jer ovisnost je duhovna kriza – vapaj duše za pomoći.
Nema istinskog iscjeljenja bez istine.
A istina je da se ovisnost ne može nadvladati dok se ne pogleda u ono od čega štiti.
Put iscjeljenja
Ono čega se u sebi najviše bojimo često je izvor slobode. Rana koju nosimo može postati mjesto iz kojeg će duša procvjetati – ako joj damo priliku.
Nesvjesno se ne može ušutkati. Može se samo poslušati. Ovisnost je jedan od njegovih jezika. Kad se poruka čuje, ona počinje mijenjati oblik.
Psiha uvijek pokušava iscijeliti samu sebe. Čak i kada izgleda da ide prema samouništenju, unutar nje postoji nagon za cjelovitošću.
Ovisnost je, u tom smislu, iskrivljeni ritual – nesvjesna inicijacija bez svjedoka, značenja i svijesti.
Povratak smisla
U drevnim kulturama inicijacije su imale svrhu – razbiti ego, a zatim ga ponovno sastaviti u širem obliku. Današnji čovjek nema taj okvir pa psiha sama stvara svoje “rituale” – često kroz destruktivne oblike ovisnosti.
Rješenje je postati vlastiti vodič ili pronaći onoga tko poznaje put. To uključuje rad sa snovima, simbolima i porukama iz unutarnjeg svijeta.
Ovisnost nije toliko vezana uz “predmet” koliko uz značenje koje on ima. Dok se simbol ne shvati, ponašanje će se vraćati – možda u drugačijem obliku – jer rana traži svjedoka.
Svjedočenje rane
Rana se ne zatvara osudom niti analizom do beskraja. Potrebno ju je vidjeti – bez bježanja, bez umanjivanja i bez pokušaja da je odmah “popravimo”.
Kada se u prostor tame unese svjetlost svijesti, sjene se ne povlače odmah. One se opiru, povremeno vraćaju, ali s vremenom, uz strpljenje, počinju se integrirati.
Isto vrijedi i za unutarnju sjenu koja se hrani ovisnošću.
Ne može se pobijediti silom. Može se jedino prihvatiti kao dio sebe – onaj dio koji je godinama koristio ovisnost da bi preživio.
Ponekad je to dijete koje nije imalo podršku. Ponekad je to emocija koja nikad nije smjela biti izgovorena. Ponekad je to tuga koju nitko nije pomogao nositi.
Kada se shvati tko u nama koristi ovisnost kao štit, počinje se otvarati put prema istinskom iscjeljenju.
Suočavanje s prazninom
Kada se ukloni ovisnost – bilo da je riječ o supstanci ili ponašanju – ostaje praznina. To je trenutak koji mnoge uplaši, jer se u toj tišini vraća bol od koje su bježali.
No ta praznina nije neprijatelj. Ona je poput maternice – prostora u kojem se stara slika o sebi raspada, a nova tek počinje oblikovati.
To je mjesto gdje se ego, onaj “ja” koji se grčevito držao za naviku, počinje otapati. U toj tišini počinje se pojavljivati istinski Ja – onaj cjelovit, bezvremenski dio nas koji ne traži bijeg, nego prisutnost.
Ego se boji promjene, ali unutarnje Ja traži upravo to – povratak cjelovitosti.
Značenje kao protulijek
Ovisnost se ne može istinski nadomjestiti pukom snagom volje, pravilima ili obavezama. Ono što je doista može zamijeniti jest značenje – unutarnji osjećaj svrhe koji daje oblik patnji i pretvara je u priču koja vodi negdje.
Značenje ne mora biti grandiozno. To može biti odnos koji njeguje, posao koji ima smisla, stvaranje nečega što odražava unutarnju istinu, ili tiha predanost nekoj vrijednosti.
Bez značenja, psiha traži nove načine da popuni prazninu – i tada se ovisnost može vratiti u drugom obliku.
Pravo značenje gasi potrebu za bijegom jer hrani ono što je gladovalo – dušu. A kada duša dobije hranu, ovisnost više nema istu moć.
Život nakon ovisnosti
Kad se završi put silaska u vlastitu tamu i krene proces povratka, život ne postaje savršen. Stari obrasci će ponekad šaptati, podsjećati na prošlo utočište. Razlika je u tome što sada prepoznajete glas – i znate da to više niste vi, nego odjek onoga što je nekad bilo.
Tada počinje nova odgovornost – odnos prema onima koji su još zarobljeni u istom krugu. Ne pristupa im se iz visine, nego iz prepoznavanja: “Znam gdje si bio, jer sam i ja bio tamo.”
Takvo svjedočenje ne nudi osuđivanje niti gotove recepte, nego prisutnost.
U svijetu gdje se rana često skriva, otvorena prisutnost postaje lijek. Jer iscjeljenje se ne događa u izolaciji – ono raste u prostoru gdje je netko spreman gledati vas bez srama i bez presude.
Od rane do preobrazbe
Ovisnost, koliko god razorna bila, nije kraj puta. Ona je bila poziv – grub, bolan, ali uporan – da se spustite dublje u sebe i pronađete ono što je bilo izgubljeno.
Put kroz tamu vas mijenja. Ne vraćate se u staru verziju sebe jer je ona bila premala da bi nosila istinu koju sada znate.
Postajete cjelovitiji, ne zato što ste izbrisali rane, nego zato što ste ih utkali u svoje biće.
Ono što je nekoć bilo izvor srama, sada postaje izvor razumijevanja. Ono što vas je lomilo, sada vas gradi. I ono što je izgledalo kao prokletstvo, sada se otkriva kao poziv na život u većoj istini.
Kad se sjena ponovno pojavi – jer hoće – nećete paničariti.
Prepoznat ćete je, pozdraviti i nastaviti hodati svojim putem. Jer sada znate: ona nikada nije bila neprijatelj, nego glasnik.
A vi ste onaj koji je poslušao.
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
