Najuspješnija kontrola postiže se onda kada ljudi rade ono što “žele”, dok se ne primjećuje da su njihove želje oblikovane izvana. To je temeljni mehanizam meke tiranije — nevidljivi oblik podčinjavanja u kojem se pitanje slobode prestaje postavljati jer se čovjek osjeća dobro.
Kada je Goethe prije gotovo dva stoljeća zapisao da je “najdublje porobljen onaj koji vjeruje da je slobodan”, nije mogao vidjeti budućnost. Ipak, ta misao danas djeluje kao da je napisana upravo za naše vrijeme.
U svijetu koji se smatra slobodnim, u društvu koje se ponosi demokratskom tradicijom i osobnim pravima, rijetko tko bi pomislio da bi se kontrola mogla odvijati bez otvorene prisile. U usporedbi s brutalnim totalitarizmom kakav je opisao Orwell, sadašnjost izgleda neusporedivo “blaže”. Mnogi iz toga zaključuju da stvarne prijetnje slobodi ni nema.
Huxley je tu pretpostavku dovodio u pitanje. Dok je Orwell analizirao represiju koja djeluje strahom, Huxley je razradio drugu mogućnost: društvo u kojem kontrola prolazi nezapaženo jer se skriva u privlačnim oblicima — u zabavi, senzornom zasićenju, ugodi i stalnoj distrakciji. Njegova distopija postavlja pitanje koje i dalje odzvanja: može li se čovjeka navesti da prigrli sustav koji ga lišava slobode, ako mu se istovremeno ponudi dovoljno ugodnih razloga da o tome ne razmišlja?
Huxleyjeva promjena perspektive
Kada je “Vrli novi svijet” objavljen 1931., Huxley nije smatrao da bi prikazani model mogao postati stvaran u dogledno vrijeme. Razvoj tehnologije, znanosti i društvenog inženjeringa bio je još uvijek daleko od mehanizama koje je opisivao. No nakon Drugog svjetskog rata i naglog jačanja totalitarnih režima, kao i nakon širenja propagandnih tehnika i farmakoloških otkrića, Huxley više nije bio tako uvjeren da se radi o dalekoj opasnosti.
Godine 1961., u jednom od svojih najpoznatijih govora, upozorio je da bi se u “sljedećoj generaciji” mogla razviti metoda kojom bi se ljude navelo da zavole sustav koji im ograničava slobodu. Ne otvorenom prisilom, nego stvaranjem uvjeta u kojima bi poslušnost izgledala kao najugodniji izbor. Govorio je o “diktaturi bez suza”, o sustavu koji oduzima autonomiju, ali potiče zadovoljstvo, i o društvu koje se ne buni jer su osjećaji otpora umireni farmakološkim sredstvima i stalnim psihološkim poticajima.
U Huxleyjevoj viziji nije bila presudna sila, nego činjenica da bi ljudi prestali željeti slobodu ako je zamijene lakšim oblikom postojanja.
Uloga psihologije: Zašto nagrada pobjeđuje prisilu
Da bi objasnio kako se čovjeka može oblikovati kroz ugodu, Huxley se oslanjao na rad harvardskog psihologa B. F. Skinnera. Skinner je istraživao kako se ponašanje mijenja nagradama i kaznama. Njegovi eksperimenti pokazali su jednostavnu, ali ključnu stvar: kazna zaustavlja ponašanje samo dok traje. Kada nestane, motivacija se vraća. Nagrada, s druge strane, stvara trajnije i stabilnije obrasce.
Skinner je vjerovao da se ova saznanja mogu iskoristiti za oblikovanje društva. Huxley se s tim složio — ali je bio mnogo pesimističniji u pogledu posljedica. Ako se pozitivnim potkrepljenjem može stvoriti poslušnost, onda oni koji kontroliraju sustav ne trebaju nasilje. Dovoljno je da ponude ugodu i navike koje umanjuju sposobnost kritičkog razmišljanja.
Skinner je u jednom svom djelu zapisao da se najuspješnija kontrola postiže onda kada ljudi rade ono što “žele”, dok se ne primjećuje da su njihove želje oblikovane izvana. To je, prema Huxleyju, temeljni mehanizam meke tiranije — nevidljivi oblik podčinjavanja u kojem se pitanje slobode prestaje postavljati jer se čovjek osjeća dobro.
Farmakološka tišina uma
U “Vrlom novom svijetu” središnji alat kontrole bila je droga soma. Ona nije bila predstavljena kao opasna tvar, nego kao racionalan element društvenog funkcioniranja. Služila je kao neposredni prekid svake emocionalne nelagode: otklanjala je tjeskobu, smirivala frustraciju i gasila sve što bi moglo potaknuti dublje promišljanje. U svijetu gdje je svaka nelagoda neželjena, soma je bila brzi izlaz.
Njezina moć nije bila samo u tome što je nudila “odmor od stvarnosti”, nego u tome što je povećavala sugestibilnost. Ljudi koji su je uzimali lakše su prihvaćali poruke koje je sustav oblikovao za njih. Nije im bilo oduzeto pravo na misao — ali je njihova sposobnost da misle neovisno bila potisnuta ugodom koja je zamjenjivala unutarnje pitanje: “Je li ovo ispravno?”
Soma nije bila privatna navika, nego društveni alat. Bila je svojevrsni osigurač protiv emocionalnog rasta, preispitivanja i mogućnosti da se nezadovoljstvo pretvori u kritičku misao ili društveni sukob. Sustav nije poticao represiju, nego emocionalnu ravnodušnost.
Seksualnost kao mehanizam odvraćanja pažnje
Drugi stup stabilnosti bio je poticanje stalne seksualne dostupnosti. U “Vrlom novom svijetu” obitelj je ukinuta, emocionalna vezanost smatrala se nepoželjnom, a promiskuitet je bio društvena norma.
Ideja da “svatko pripada svima” služila je kao način da se osobni odnosi drže površnima. Kada su veze plitke i kada se intima svodi na kratkotrajni podražaj, emocionalna stabilnost ostaje nedirnuta. Sustav ne riskira da se stvore duboke povezanosti koje oslobađaju individualnost.
Huxley je intuitivno razumio da se čovjek ne otuđuje samo represijom, nego i stalnom stimulacijom. Seksualnost je, u njegovoj viziji, postala sredstvo odvraćanja pozornosti — način da se život ispuni neprekidnom aktivnošću koja nikada ne prelazi u introspekciju.
Zabava koja guši tišinu misli
Treći element bio je beskrajni niz distrakcija. Država u romanu organizira zabavu koja nije samo zabava, nego politički alat. Kada je um stalno zaokupljen senzacijama, kada se svaka minuta može ispuniti nečim što odvlači pozornost, čovjek teško dolazi u stanje unutarnje tišine. A upravo je u tišini moguće vidjeti ono što sustav ne želi da se vidi: vlastite osjećaje, vlastite nedoumice, vlastitu potrebu za slobodom.
Huxley to naziva “morem irelevantnosti”. Bit nije u tome da se informacija zabrani — nego da se zatrpa tolikom količinom trivijalnosti da se izgubi volja za promišljanjem.
Paralele sa sadašnjošću
Kada se danas promisli o Huxleyjevim upozorenjima, teško je ne primijetiti sličnosti. U mnogim zemljama znatan broj ljudi koristi psihotropne lijekove. Kriza s opioidima u Sjedinjenim Državama jasna je potvrda kako farmakološka sredstva mogu postati široko rasprostranjeni mehanizam za “olakšavanje” života.
Internet je otvorio prostor za ovisnost o pornografiji, koja se širi istim principom: jednostavan podražaj koji nudi kratkotrajno zadovoljstvo, ali dugoročno iscrpljuje motivaciju i fokus. Pametni telefoni postali su neprestani izvor distrakcija, a ljudi provode sate u stanju površne stimulacije, dok se sposobnost koncentracije postupno smanjuje.
Nije potrebno postojanje organizirane zavjere da bi posljedice bile iste. Društvo preplavljeno ugodnim distrakcijama postaje društvo bez unutarnjih resursa za otpor. Kada se sloboda doživljava kao napor, a ugoda kao najvažniji prioritet, prostor za individualnu autonomiju sužava se neprimjetno.
Može li se budućnost razviti u smjeru koji je Huxley predvidio?
Ako se navedeni trendovi nastave, postoji mogućnost da se društvo podijeli na dvije skupine. U jednoj bi se nalazili oni koji prihvaćaju ugodno ropstvo, uvjereni da je stalna stimulacija znak boljeg života. U drugoj oni koji odbijaju takav model jer slobodu ne doživljavaju samo kao izbor, nego kao temelj ljudskog dostojanstva.
Frederick Douglass je još u 19. stoljeću pisao da je “zadovoljan rob” najopasniji oblik ropstva. Ne zato što je miran, nego zato što prestaje biti čovjek u punom smislu te riječi. Kada čovjek izgubi sposobnost prepoznavanja nepravde, spremnost da je imenuje i želju da je mijenja, gubi unutarnji kompas koji ga određuje kao slobodno biće.
Smjer društva
Huxleyjeva poruka nije bila poziv na strah, nego na budnost. Nije ga brinula otvorena tiranija — takvu bi ljudi prepoznali. Upozoravao je na opasnost tihe, privlačne, ugodne kontrole koja iznutra mijenja želje i umanjuje potrebu za slobodom.
Ključno pitanje danas više nije može li se čovjeka prisiliti na poslušnost. Povijest je to već odgovorila. Pravo pitanje glasi: može li se čovjeka navesti da u poslušnosti uživa?
To je dilema koja će odrediti smjer društva u desetljećima koja dolaze.
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
